Broj: Kž 203/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. M., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. veljače 2014. broj K-137/13, u sjednici održanoj 27. lipnja 2017., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika braniteljice optuženika, odvjetnika D. G.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se utvrđuje da je optuženi D. M. djelom opisanim u izreci pobijane presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. Kazneni zakon (Narodne novine broj 125/11; broj 144/12 i broj 56/15 – u daljnjem tekstu KZ/11).

 

II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se pobijana presuda  u odluci o kazni na način da se optuženi D. M. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, na temelju čl. 246. st. 2. u svezi s čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora od 6 (šest) mjeseci.

 

III. Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom proglašen je krivim D. M. da je počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i na temelju istog zakonskog članka uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Na temelju čl. 4. st. 1. Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10. – dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđeno je da iznos od 3.260.400,00 kuna je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom koja je imovina Republike Hrvatske i koju je optuženik dužan uplatiti u proračun Republike Hrvatske. U odnosu na troškove kaznenog postupka na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ br.: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je dužan naknaditi troškove vještačenja u iznosu od 11.914.72 kune te paušalnu svotu u iznosu od 500,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik. Žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi „u smislu žalbenih navoda“.

 

Odgovor na žalbu podnio je optuženi D. M., kako osobno tako i po braniteljici, odvjetnici A.-M. G. Predlaže žalbu državnog odvjetnika odbiti. Zatražio je obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik, optuženik i branitelj, a sjednici je pristupio z.z. branitelja odvjetnik D. G., koji je ostao kod navoda iz odgovora na žalbu. Kako sjednici nisu pristupili uredno obaviješteni optuženik i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika, to je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti, na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

Žalba nije osnovana, ali je ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti utvrđena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.

 

Naime, u pogledu primjene kaznenog zakona, valja istaći da je 1. siječnja 2013. godine stupio na snagu novi Kazneni zakon te je ovaj sud, kako to nije učinio prvostupanjski sud, u smislu čl. 3. st. 2. KZ/97 i čl. 3. st. 2. i 3. KZ/11 ispitao postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona. Takav kontinuitet je utvrđen u odnosu na kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11, pa je nakon toga radi odluke koji zakon će, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, primijeniti pristupio utvrđivanju je li novi zakon blaži za počinitelja.

 

Usporedbom opisa kaznenih djela, za istaći je da oba kaznena djela sadrže neodređeni vrijednosni pojam „znatne imovinske koristi“ i dok je taj pojam prema pravnom shvaćanju kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 bio označen kao vrijednost koja premašuje iznos od 30.000,00 kuna, novo pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici kaznenog odjela Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, koje također sadrži kao neodređenu vrijednosti oznaku pojma „znatna imovinska koristi“, kao i aktualni tekst KZ/11 u čl. 87. st. 29. sada označava vrijednošću većom od 60.000,00 kuna.

 

Iako kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11, za koje je utvrđeno u smislu kaznenopravnog kontinuiteta da predstavlja oblik nedopuštenog ponašanja i po novom Kaznenom zakonu u kaznenopravnim okvirima zapriječene kazne nije blaže tj. ima isti propisani minimum i maksimum kazne, ranije opisana izmjena u odnosu na pojam „znatne imovinske koristi“, a kojom izmjenom se zadire u strukturu opisa kaznenog djela evidentno je potrebna veća kriminalna količina u postupanju optuženika da bi ostvario kvalificirani oblik kaznenog djela. Upravo stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 blaže u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97, zbog čega je i izmijenjena pravna oznaka kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, kako je to učinjeno u točki I izreke ove presude.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

 

Naime, prilikom donošenja odluke o kazni prvostupanjski sud je vodio računa o svim okolnostima koje utječu na visinu kazne i pritom ispravno vrednovao utvrđene olakotne okolnosti, dajući ispravno poseban značaj priznanju počinjenja kaznenog djela i to ne samo u fazi kaznenog postupka već i prije započinjanja kaznenog postupka kada optuženik sam odlazi na policiju i svojevoljno daje iskaz koji je za njega u naravi predstavljao samoprijavljivanje. Osim toga, ispravno je sud vrednovao i ostale utvrđene olakotne okolnosti, zaključujući da posebnih otegotnih okolnosti nema, što ne dovodi u sumnju niti državni odvjetnik svojom žalbom. Visina pribavljene imovinske koristi ukazuje na težinu kaznenog djela, ali optuženiku je ona sudskom odlukom oduzeta i ta okolnost ne može imati takav značaj da bi opravdavala strožu osudu.

 

Također, za istaći je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdivši povredu kaznenog zakona na štetu optuženika te preinačivši pravnu oznaku kaznenog djela, sada optuženika osudio za blaže kazneno djelo nego li je bilo ono iz prvostupanjske presude. Donoseći novu odluku o kazni, te prihvaćajući utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu olakotnih i otegotnih okolnost i ovaj sud je mišljenja de se upravo kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci postižu sve svrhe kažnjavanja te je optuženog M. osudio upravo takvom kaznom, bez da ju zamjenjuje radom za opće dobro, smatrajući da se za postizanje svrhe kažnjavanja, i to kako specijalne, ali još više generalne prevencije za ovakva kaznena djela, svrha kažnjavanja može postići samo bezuvjetnom kaznom zatvora, pa makar i u minimalnom njenom trajanju.

 

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a kako je utvrđena povreda zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, otklonjena u točki I i II izreke ove presude, trebalo je na temelju čl. 482. i 486. st. 1. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 27. lipnja 2017.