Broj: Kžm 14/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. A., zbog kaznenog djela  iz čl. 154. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. veljače 2017. broj Kzd-7/16, u sjednici održanoj 29. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalbe opt. S. A. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. S. A. i to, pod toč. 1. izreke, zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 154. st. 2. u vezi čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a pod toč. 3. izreke, zbog četiri kaznena djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 pa mu je za to kazneno djelo počinjeno na štetu djeteta S. A.₁ utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, na štetu djeteta S. A.₂ kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, na štetu djeteta A. A. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te na štetu djeteta A. Š. također kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa je optuženik, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Temeljem čl. 54. KZ/11, optuženiku je u navedenu kaznu uračunato vrijeme lišenja slobode od 19. veljače 2016. pa nadalje.

 

              Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 6.092,00 kn te na snašanje troškova branitelja i punomoćnice oštećenog djeteta, čija visina će biti određena posebnim rješenjem.

 

Istovremeno, temeljem čl. 453. ZKP/08, opt. S. A. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. u vezi st. 4. KZ/11, činjenično i pravno opisano pod toč. 2. izreke te presude. Troškovi kaznenog postupka nastali u vezi s tim dijelom presude pali su na teret proračunskih sredstava, sukladno čl. 148. st. 2. ZKP/08.

             

Protiv osuđujućeg dijela te presude žali se optuženik po svom branitelju J. P., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda "preinači u korist optuženika", a podredno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno  utvrđenog činjeničnog stanja, a osuđujući dio zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

 

O žalbi optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

Suprotno paušalnoj tvrdnji žalbe, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se zaključci suda prvog stupnja mogu s uspjehom ispitati.

 

              Ističući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, žalitelj tvrdi da se pobijana presuda, u odnosu na kazneno djelo silovanja za koje je optuženik pod toč. 1. izreke te presude oglašen krivim, temelji na dokazima koje sud nije smio koristiti u postupku. Time se, iako ne izričito, ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

Naime, žalitelj ukazuje da je izvanbračna supruga optuženika H. Š. prihvatila blagodat nesvjedočenja u odnosu na to kazneno djelo, zbog čega se dijelovi njezinog iskaza koje je dala u odnosu na kazneno djelo povrede djetetovih prava (toč. 3. izreke) nisu mogli koristiti pri dokazivanju kaznenog djela silovanja počinjenog na njezinu štetu.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, iz obrazloženja pobijane presude jasno slijedi da je iskaz ove svjedokinje reproduciran i korišten isključivo pri utvrđivanju činjenica relevantnih za postojanje kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 počinjenih na štetu njezine djece, u odnosu na koje, sukladno čl. 285. st. 6. ZKP/08, ne može uskratiti iskaz. Okolnost da je svjedokinja potvrdila nazočnost djeteta S. A.₁ za vrijeme dok ju je optuženik spolno napadao, odnosi se isključivo na modalitet zlostavljanja tog djeteta opisanog u optužnici, u odnosu na koje je bila dužna iskazivati. Međutim, ono što je bitno jest da taj dio iskaza navedene svjedokinje nije analiziran niti cijenjen pri utvrđivanju činjenica odlučnih za postojanje kaznenog djela silovanja, kako pogrešno tvrdi žalitelj.

 

Također, nije u pravu žalitelj kada smatra da se svjedoci R. Š. i B. M. nisu mogli ispitati na okolnost onoga što su čuli od ošt. H. Š. budući da je ona u postupku prihvatila blagodat i odbila svjedočiti.

 

Naime, prema pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda izraženog u brojnim dosadašnjim odlukama (npr. I Kž-1256/04 od 12. siječnja 2005.) građani koji su izvan kaznenog postupka nešto saznali od privilegiranih svjedoka koji su prihvatili blagodat nesvjedočenja, mogu se u svojstvu svjedoka ispitati o sadržaju tako dobivenih izjava. Ovo iz razloga jer zabrana ispitivanja takvih svjedoka "po čuvenju" ne proizlazi iz zakonske odredbe čl. 286. ZKP/08, a privilegirani svjedoci su svojom slobodnom voljom odlučili pred njima govoriti o okolnostima koji su predmetom utvrđivanja u postupku. Stoga izvor njihovog saznanja, koji potiče izvan sudskog postupka, ne čini iskaze tih svjedoka nezakonitim dokazima u smislu čl. 10. st. 2. ZKP/08.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, žalitelj ukazuje da je svjedok S. Š. u vrijeme događaja imao svega 10 godina pa se temeljem takvog "dječjeg" iskaza ne može sa sigurnošću zaključivati o dokazanosti kaznenog djela silovanja, tim više jer u postupku nije utvrđeno da bi masnice na tijelu ošt. H. Š. potjecale upravo od primjene sile pri spolnom odnošaju. U odnosu na kaznena djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 također se tvrdi da nema dokaza, a ujedno se ističe povreda kaznenog zakona jer je optuženik u prekršajnom postupku već pravomoćno osuđen za glavninu radnji koje mu se sada stavljaju na teret. Stoga smatra da je u odnosu na to kazneno djelo povrijeđeno načelo ne bis in idem.

 

              Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, na temelju sveobuhvatno i zakonito provedenog dokaznog postupka, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je opt. S. A. počinio kaznena djela pod toč. 1. i 3. izreke na način kako ga tereti optužba.

 

Kazneno djelo silovanja na štetu izvanbračne supruge H. Š. tj. optuženiku bliske osobe, sa sigurnošću je dokazano na temelju iskaza očevica događaja, njegovog sina S. Š., te iskaza svjedoka R. Š. i B. M. kojima se oštećenica požalila da ju je optuženik silovao pred djecom. Svjedokinji R. Š. je oštećenica ispričala da ju je optuženik ošamario od čega je pala na pod, a onda ju skinuo golu i silovao pred njezinim sinom S. Stoga, neovisno o tome što je ošt. H. Š. u postupku prihvatila blagodat i odbila svjedočiti na okolnost tog kaznenog djela (koje je prethodno kazneno prijavila), prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je terećenje djeteta S. Š., potvrđenog iskazima posrednih svjedoka, u svemu dostatna osnova za donošenje osuđujuće presude.

 

Pri tome, zaključak o porijeklu ozljeda oštećenice proizlazi iz dosljednog iskaza svjedoka R. Š. koja je vidjela masnice na vratu i prsima oštećenice.

 

Što se tiče kaznenih djela povrede djetetovih prava, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je optuženik, kao otac mlt. djece S.₁, S.₂ i A. A. te A. Š., u njihovoj nazočnosti višekratno verbalno i fizički napadao njihovu majku H. Š. te ju pred sinom S.₁ i spolno napadao te ovog sina vrijeđao i fizički napao, kojim ponašanjem je svjesno ugrozio pravilan psihofizički razvoj svoje četvero djece te ih na taj način zlostavio.

 

Dokazanost ovog kaznenog djela proizlazi iz terećenja njegove izvanbračne supruge H. Š., iskaza njegovog sina, djeteta S. Š., te iskaza posrednih svjedoka R. Š. i B. M. Osim toga, nije sporno da je optuženik tijekom inkriminiranog perioda višekratno osuđivan zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji zbog čega su mu izricane kazne, kao i zaštitne mjere zabrane približavanja članovima svoje obitelji.

 

Nije osnovan prigovor žalbe glede presuđene stvari u odnosu na kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11. Naime, uvidom u izreke priloženih pravomoćnih rješenja prekršajnih sudova (list 29-45, list 325-326 i list 333-335 spisa), vidljivo je da se ne radi o činjenično istim događajima koji bi sada bili predmetom postupka, a neka od rješenja (Prekršajni sud u Zagrebu broj PpJ-D-1350/13 od 19. travnja 2013.) odnose se na događaje izvan kriminalnog perioda naznačenog u optužnici. Pri tome, sedam pravomoćnih rješenja odnose se na počinjenje prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (ZZNO) tj. zbog toga što je optuženik postupao protivno izrečenoj zaštitnoj mjeri zabrane približavanja članovima svoje obitelji, dakle, zbog djela koje činjenično, a niti po svom zaštitnom objektu, ne odgovaraju inkriminacijama koje su sada obuhvaćene kaznenim djelom povrede djetetovih prava. Konačno, presude Prekršajnog suda u Sesvetama broj Pp4J-108/15 od 8. svibnja 2015. te Prekršajnog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama broj PpJ-2744/15 od 9. listopada 2015. odnose se na prekršaje iz čl. 4. ZZNO, ali počinjenih na štetu izvanbračne supruge optuženika H. Š., a ne na štetu njihove djece, koja su ovdje žrtvama kaznenih djela.

 

Stoga, dakle, očito nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08, kako žalitelj paušalno tvrdi.

 

Slijedom navedenog, optuženik je osnovano oglašen krivim zbog kaznenih djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11 te zbog kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11, što žalba nije s uspjehom dovela u sumnju.

 

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika, osim zbog odluke o kazni

 

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da se oslobađajuća presuda protiv optuženika za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 (toč. 2. izreke) temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Naime, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze, posebno iskaz djeteta S.A.₁ te činjenicu da je ošt. H. Š. tijekom inkriminiranog perioda višekratno pozivala djelatnike policije, što sve, prema stajalištu žalitelja, ukazuje da je oštećenica bila u strahu za svoj život posljedicom optuženikovih prijetnji da će ju ubiti te je na njezinu štetu ostvario elemente bića kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća argumentaciju navedenu u obrazloženju prvostupanjske presude i nalazi osnovanim zaključak prvostupanjskog suda da ovo kazneno djelo nije dokazano s odgovarajućim stupnjem sigurnosti zbog čega je, primjenom načela in dubio pro reo, optuženika trebalo osloboditi od optužbe.

 

Prije svega, ošt. H. Š. je u odnosu na to kazneno djelo prihvatila blagodat nesvjedočenja pa se dijelovi njezinog iskaza dani u odnosu na kaznena djela povrede djetetovih prava, o kojima je bila dužna svjedočiti, ne mogu koristiti na način kako to čini državni odvjetnik u svojoj žalbi, tim više jer prijetnje smrću oštećenici nisu obuhvaćene činjeničnim opisom kaznenih djela počinjenih na štetu njezine djece.

 

S druge strane, prvostupanjski sud pravilno uočava da iz iskaza djeteta S.A.₁ ne proizlazi da bi optuženik oštećenici prijetio smrću i to upravo riječima navedenim u činjeničnom opisu kaznenog djela, dok drugi posredni svjedoci o tome nemaju nikakvih saznanja.

 

Zbog toga, iako bi se iz osjećaja straha i osobne ugroženosti, o kojem je iskazivalo dijete S. Š., te činjenice da je optuženik višekratno prijavljivan i osuđivan zbog nasilja u obitelji, moglo pretpostaviti da je njegovo agresivno ponašanje izazivalo osjećaj bojazni za vlastiti život kod ošt. H. Š., to još uvijek nije dostatno za siguran zaključak o tome da joj je optuženik ozbiljno prijetio da će ju ubiti, odnosno da će ju ubiti njegov brat, posebno kada sadržaj takvih riječi nije potvrdio niti jedan svjedok u postupku.

 

Slijedom toga, žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak suda prvog stupnja da optuženika za ovo kazneno djelo, u nedostatku dokaza, treba osloboditi od optužbe.

 

 

O žalbama zbog odluke o kazni

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada predlaže da se optuženiku utvrdi stroža kazna zatvora za kazneno djelo silovanja (toč. 1. izreke), a time i da ga se osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora, ali nije u pravu niti optuženik kada smatra da ga treba blaže kazniti.

 

Prvostupanjski je sud pri odmjeravanju kazne imao u vidu i pravilno cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne, a navodima podnesenih žalbi ne ističu se druge, nove okolnosti, već se traži preocjena postojećih.

 

Međutim, kazna zatvora u trajanju od tri godine koja je optuženiku utvrđena za kazneno djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude, u svemu je primjerena jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika. U žalbi isticana prekršajna osuđivanost optuženika u dostatnoj je mjeri cijenjena kao otegotna okolnost te se, u smislu ovdje počinjenog seksualnog delikta, ne može smatrati znakom njegove upornosti u vršenju istih kaznenih djela, kako pogrešno smatra državni odvjetnik u svojoj žalbi. Osim toga, optuženikova osuđivanost zbog imovinskog delikta, osim što se tiče drugog zaštitnog objekta, postala je pravomoćna nakon ovdje naznačenog kriminalnog perioda pa nema otegotan značaj kakav mu žalba pridaje. Stoga, imajući u vidu i smanjenu ubrojivost optuženika utvrđenu provedenim psihijatrijskim vještačenjem te njegove inače prisutne psihičke tegobe, utvrđivanju strože kazne zatvora za ovo kazneno djelo nema mjesta.

 

S druge strane, sve olakotne okolnosti već su našle dovoljnog odraza u utvrđenim pojedinačnim i jedinstvenoj kazni zatvora pa daljnje blaže kažnjavanje također nije opravdano, posebno kada se cijeni da je optuženik fizički i psihički maltretirao članove svoje obitelji kroz dulji vremenski period te da je sustavno kršio izrečene zabrane njihovom približavanju. Činjenica da je prvostupanjski sud utvrdio različite kazne zatvora za svako od oštećenog djeteta rezultat je njihove različite životne dobi, a time i različitog stupnja opasnosti utjecaja na njihov psihofizički razvoj.

 

Slijedom navedenog, i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da će se kako pojedinačnim, tako i jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od četiri godine, izraziti odgovarajući prijekor društva prema takvim i sličnim počiniteljima kaznenih djela  te utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, a ujedno i upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

 

Kako slijedom svega naprijed navedenog podnesene žalbe nisu osnovane, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

              Zagreb, 29. lipnja 2017.