Broj: Kž-Us-60/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. S., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. veljače 2017. broj K-Us-44/16, u sjednici održanoj dana 29. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. S. S., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. S. S., radnjama za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi čl. 52. st. 1. KZ/11.

 

II.              Uslijed odluke pod toč. I. preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni tako da se opt. S. S., za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u vezi čl. 52. st. 1. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu se, na temelju čl. 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda tako da se ta kazna neće izvršiti ako on za vrijeme od tri godine ne počini novo kazneno djelo, dok mu se, na temelju čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11, nalaže posebna obveza da u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude popravi štetu počinjenu kaznenim djelom uplatom u državni proračun Republike Hrvatske iznosa od 237.326,09 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 17. prosinca 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet  postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Ako optuženik bez opravdanog razloga, u roku koji mu je određen ovom presudom, ne ispuni naloženu posebnu obvezu, uvjetna osuda može se opozvati, temeljem čl. 58. st. 5. KZ/11.

 

III.              Žalbe opt. S. S. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. S. S. zbog produljenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. i u vezi čl. 52. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu je, temeljem čl. 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda tako da se ta kazna neće izvršiti ako on u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Temeljem čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11, optuženiku je naložena posebna obveza da u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude popravi štetu počinjenu kaznenim djelom uplatom u državni proračun Republike Hrvatske iznosa od 237.326,09 kn zajedno sa zateznim kamatama, pobliže navedenim u izreci te presude. Također, određeno je da ako optuženik bez opravdanog razloga, u roku koji mu je određen tom presudom, ne ispuni naloženu posebnu obvezu, uvjetna osuda može se opozvati.

 

Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), naloženo je optuženiku da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati oštećeniku - Republici Hrvatskoj iznos od 237.326,09 kn zajedno sa zateznim kamatama koje su tamo pobliže određene.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08, optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka  iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u iznosu od 500,00 kn.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svom branitelju A. S., iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S. i M. F. S. iz Z., zbog odluke o kaznenoj sankciji i posebnoj obvezi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža sankcija.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik strože kazni.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju, u kojem pobija žalbene navode  ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.

 

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

 

 

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Ispitujući pobijanu presudu u povodu podnesenih žalbi, a po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nalazi da je pobijanom presudom ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 na štetu optuženika.

 

Naime, u izreci svoje presude prvostupanjski sud je prihvatio pravnu kvalifikaciju kaznenog djela naznačenu u optužnici državnog odvjetnika te je optuženika osudio za kvalificirani oblik kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti u čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. i u vezi čl. 52. st. 1. KZ/11. Pri tome, prvostupanjski je sud imao na umu pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IVk-4/2012 od 27. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenog djela, a prema kojem zakonsko obilježje znatne imovinske koristi kod ovog kaznenog djela postoji onda kada vrijednost te koristi prelazi iznos od 60.000,00 kn. Zbrajanjem iznosa koristi pribavljenih pojedinim radnjama u sastavu produljenog kaznenog djela, prvostupanjski sud je utvrdio da je optuženik sa depozitnog računa Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici na svoj tekući račun prebacio iznos od ukupno 237.326,09 kn koji je zadržao za sebe te za isti iznos oštetio državni proračun Republike Hrvatske.

 

Međutim, iako je prema izričitoj odredbi sada vrijedećeg čl. 52. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15) predviđeno da će se produljeno kazneno djelo pravno označiti uzimajući u obzir zbroj vrijednosti svih stvari, imovinskih prava i koristi pribavljenih odvojenim radnjama, takva odredba nije postojala u vrijeme učina kaznenog djela jer je ista stupila na snagu donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona od 30. svibnja 2015.

 

Naime, u vrijeme učina predmetnog kaznenog djela tj. u periodu od 22. srpnja 2010. do 16. prosinca 2013., bio je na snazi KZ/11 koji u čl. 52. nije predviđao mogućnost pravne oznake produljenog kaznenog djela temeljem zbroja koristi pribavljenih pojedinim kriminalnim radnjama, već je za postojanje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11 bilo nužno da počinitelj barem jednom od radnji pribavi imovinsku korist koja je znatna tj. prelazi iznos od 60.000,00 kn te se ukupna kriminalna djelatnost pravno označila po najtežoj radnji iz sastava tog produljenog kaznenog djela.

 

Budući da, prema činjeničnom opisu kaznenog djela iz izreke pobijane presude, optuženik niti jednom od radnji nije pribavio znatnu imovinsku korist, to se ovdje radi o osnovnom obliku produljenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi čl. 52. st. 1. KZ/11, koje je za optuženika blaže.

 

Slijedom toga, a pravilnom primjenom odredbe čl. 3. st. 1. i 2. KZ/11 prema kojoj se na počinitelja primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, a novi, izmijenjeni zakon samo onda ako je za počinitelja blaži, što ovdje nije slučaj, trebalo je počinjenu povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 otkloniti i pobijanu presudu preinačiti na način učinjen ad I. izreke ove presude.

 

Sukladno tome, trebalo je optuženiku izreći kaznenu sankciju za kazneno djelo koje je sada pravilno pravno označeno i odlučiti kao ad II. ove izreke.

 

Nisu osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenoj sankciji.

 

Suprotno tvrdnjama žalbi, nije opravdano optuženika strože kazniti, ali niti mu izreći blažu kaznu tj. "uvjetnu osudu u kraćem trajanju", kako predlaže optuženik u svojoj žalbi.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere kazne imao u vidu sve olakotne i otegotne okolnosti konkretnog slučaja te ih je valjano cijenio.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da optuženika treba strože kazniti tj. izreći mu bezuvjetnu kaznu zatvora. Državni odvjetnik u žalbi ističe težinu otegotnih okolnosti tj. da je optuženik predmetno kazneno djelo počinio u svojstvu državnog službenika kroz dulji vremenski period i time teško narušio povjerenje građana u rad državnih institucija. Međutim, ove otegotne okolnosti već su našle dovoljnog odraza u odmjerenoj sankciji, a s druge strane, postoje značajne olakotne okolnosti koje žalitelj bezuspješno pokušava relativizirati. Naime, optuženik je iskreno priznao učin kaznenog djela te izrazio kajanje i spremnost da nadoknadi prouzročenu štetu, a radi se o inače neporočnoj osobi kojoj je ovo prvi sukob sa zakonom. Zbog toga, a imajući u vidu i da optuženik sada odgovora za kazneno djelo s blaže zapriječenom kaznom zatvoru, izricanju strože sankcije nema mjesta.

 

S druge strane, nema opravdanja niti za blaže kažnjavanje optuženika budući da su sve olakotne okolnosti utvrđene u prvostupanjskoj presudi, a sada se ponavljaju u žalbi, u dostatnoj mjeri vrednovane.

 

Optuženik također pobija i odluku o izrečenoj posebnoj obvezi iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 ističući da je nezaposlen i nema drugih izvora prihoda, zbog čega se nametnuta obveza da u roku od dvije godine po pravomoćnosti presude popravi štetu počinjenu kaznenim djelom i to uplatom iznosa od 237.326,09 kn u državni proračun Republike Hrvatske, ukazuje nerazumnom i nemogućom. Ujedno se pledira na produljenje roka u kojem se posebna obveza treba izvršiti.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je izrečena posebna obveza u svemu zakonita i nužna kako bi se ostvarile zakonom predviđene svrhe izricanja kaznenih sankcija. Suprotno tvrdnji žalbe, upravo je optuženik u svojoj obrani izrazio spremnost tj. rekao da hoće i može popraviti nastalu štetu za državni proračun, koja okolnost mu je cijenjena olakotnom i bitno utjecala na primjenu uvjetne osude, kao parapenalne sankcije. U tom kontekstu, i zadani rok za ispunjenje obveze koja je proizašla prihvaćanjem imovinskopravnog zahtjeva oštećenika, u svemu je primjeren. Međutim, ako se nastavno utvrdi da optuženik iz opravdanih razloga ne bi mogao u cijelosti izvršiti obvezu u danom roku, sud može taj rok produljiti, sukladno čl. 58. st. 5. KZ/11.

 

Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude, osim već obrazložene i otklonjene povrede kaznenog zakona, ovaj žalbeni sud nije našao drugih povreda iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. i 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 29. lipnja 2017.