Broj: Kž 391/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. B.-K. zbog kaznenog djela iz članka 120. u vezi s člankom 118. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 3. svibnja 2016. broj K‑6/16, u sjednici održanoj 5. srpnja 2017. u prisutnosti javnom dijelu sjednice optuženog J. B.-K. i braniteljice optuženika, odvjetnice J. S.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba optuženog J. B.-K., ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda optuženi J. B.-K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 118. KZ/11. pa je, na temelju članka 120. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom J. B.-K. je u kaznu zatvora uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 20. studenog 2015. pa dalje.

 

Na temelju članka 148. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženom J. B.-K. naloženo je platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 8.540,00 kuna.

 

Na temelju članka 158. ZKP/08. oštećenik je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi J. B.-K..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže da „Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači žalbom pobijanu presudu i okrivljeniku izrekne kaznu zatvora u trajanju duljem od osam godina“.

 

Optuženi J. B.-K. žali se po branitelju, odvjetniku mr. sc. Ž. G., zbog „svih žalbenih razloga odnosno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni“, a predlaže „da drugostupanjski sud (…) oslobodi okrivljenog od optužbe ili ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak“.

 

Optuženi J. B.-K. žali se i osobno, zbog „bitne povrede odredaba kaznenog postupka (…) povrede kaznenog zakona (…) pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (…) zbog odluke o kaznenoj sankciji“, a podnio je i dvije dopune žalbe. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske presudu ukinuti, podredno „preinačiti u pravnoj oznaci i u kaznenoj sankciji“.

 

Obje ove žalbe razmatrane su kao jedna optuženikova žalba.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika u kojem je predložio njeno odbijanje, a optuženi J. B.-K. je i osobno i po branitelju, odvjetniku mr. sc. Ž. G., podnio odgovore na žalbu državnog odvjetnika u kojima predlaže njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti braniteljice optuženika, odvjetnice J. S. te optuženog J. B.-K. koji se nalazi u Kaznionici u L., čija prisutnost na sjednici vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 9. ZKP/08., bila osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu, a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 5. ZKP/08., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici bio uredno izviješten.

 

Žalba optuženika je osnovana, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

Nije u pravu optuženi J. B.-K. kada u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da je sud bio nepropisno sastavljen. Točno je da je, budući da za kazneno djelo stavljeno optuženiku optužnicom na teret nije propisana kazna dugotrajnog zatvora, raspravno vijeće, prema odredbi članka  19.d stavka 1. ZKP/08., trebalo biti sastavljeno od jednog suca i dva suca porotnika, ali činjenica da je ono sudilo u sastavu od dva suca i tri suca porotnika ne dovodi do nezakonitosti presude jer je vijeće u takvom „širem“ sastavu ovlašteno suditi i za kaznena djela za koja bi inače trebalo suditi „malo“ vijeće. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

Nije u pravu optuženi J. B.-K. niti kada u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08. jer da se predsjednik vijeća prvostupanjskog suda, sudac S. L. trebao izuzeti. Naime, ta bitna povreda bila bi počinjena sudjelovanjem u donošenju presude suca kod kojega postoji neki od razloga za isključenje od suđenja iz članka 32. stavka 1. ZKP/08. (samo na koju upućuje članak 468. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), a ne i razlog za njegov otklon od suđenja na koji se odnosi odredba stavka 2. članka 32. ZKP/08. (okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost). Nezadovoljstvo optuženika postupanjem tog suca i pojedinim odlukama koje je on donosio tijekom prvostupanjskog postupka moglo je rezultirati podnošenjem njegovog zahtjeva za izuzeće tog suca iz razloga navedenih u članku 32. stavku 2. ZKP/08., ali takav zahtjev optuženik nije postavio, a tek bi postojanje pravomoćne odluke kojom bi on bio izuzet od suđenja dovelo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08. Niti navodi ovog žalitelja koji se odnose na sutkinju M. Š. ne ukazuju na postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08. jer ta sutkinja nije sudjelovala u donošenju pobijane presude.

 

Konačno, nije u pravu optuženi J. B.-K. niti kada u žalbi tvrdi da se presuda temelji na nezakonitim dokazima – iskazima svjedoka koji na raspravi ne bi bili upozoreni da su dužni govoriti istinu i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. Naime, u raspravne su zapisnike ubilježena upozorenja iz članka 288. stavka 3. ZKP/08., a optuženik ni njegov branitelj nisu prigovarali takvim konstatacijama, pa ti zapisnici nisu nezakoniti u smislu odredbe članka 300. stavka 1. točke 5. ZKP/08., zbog čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Međutim, u pravu je optuženi J. B.-K. kada u žalbi tvrdi da je izreka presude proturječna njenim razlozima te da su razlozi o nekim odlučnim činjenicama nejasni, a za neke odlučne činjenice uopće nisu navedeni u obrazloženju pobijane presude.

 

Naime, optuženi J. B.-K. proglašen je krivim što je „18. studenoga 2015. oko 17,00 sati u S., u blizini TTTS-a (…) šakom udario u glavu N. K. od čega je ovaj izgubio svijest i pao na pod, a nedugo nakon što mu se svijest vratila još ga je najmanje dva puta udario u lice (…) uslijed čega je N. K. opet izgubio svijest i ponovo pao na pod te udario glavom o betonsku podlogu zadobivši (…) teške i po život opasne i od kojih je 1. prosinca 2015. preminuo …“.

 

Iz ovakvog opisa optuženikovih radnji proizlazi njihovo određeno prostorno i vremensko jedinstvo, odnosno proizlazi da su se i prvi optuženikov udarac u glavu N. K., njegov gubitak svijesti i pad, kao i dva nova optuženikova udarca u lice N. K. koje bi mu on zadao nakon što je ovaj došao k svijesti, a zbog kojih bi ovaj ponovno izgubio svijest i pao na pod, dogodili na istome mjestu, u kratkom vremenskom razdoblju, pri čemu da je do navedena dva udarca došlo ubrzo nakon prvog K. pada i gubitka svijesti.

 

Međutim, takav slijed događaja ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza: optuženi J. B.-K. u obrani opisuje kako je N. K. tijekom vožnje zadao dva udarca u lice, svjedok A. H. govori da je vidio jedan takav udarac, a oba su naveli da je od tada pa do pada N. K. ispred TTTS-a prošao oko jedan sat; svjedoci A. M. i A. M. opisali su što se događalo nakon dolaska vozila s tri muškarca u dvorište TTTS-a i određeno su naveli da nisu vidjeli da bi optuženik niti jednom, a pogotovo ne tri puta, udario N. K. u glavu, već su opisali K. izlazak iz vozila s mjesta suvozača i njegov pad na tlo.

 

Prvostupanjski sud, obrazlažući utvrđenja na kojima temelji pobijanu presudu, navodi da se „činjenični opis optužnice temelji isključivo na iskazima optuženika J. B. K. i svjedoka A. H. njegovog dobrog prijatelja“ te ističe da se „optuženik (…) u skladu sa ZKP-om može braniti kako želi, ne mora odgovarati na posebno postavljena pitanja i može dati lažni iskaz za što ne odgovara“, a da „svjedok A. H. nije prijeporno da je bliski prijatelj optuženika iz čijeg iskaza proizlazi da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo kako mu se optužnicom stavlja na teret“. Pritom napominje i da se „sa sigurnošću može tvrditi da iskaz navedenog svjedoka nije bio usmjeren da lažno tereti optuženika, naprotiv postoji i opravdana sumnja da je svjedok prijatelj optuženika i da je i prešutio neke važne činjenice koje su mogle ići na štetu optuženika, ali nije mogao nespomenuti barem dio događaja na putu od T. B. do predjela TTTS-a“.

 

Iz citiranog dijela obrazloženja, prema kojemu upravo iz iskaza svjedoka A. H. „proizlazi da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo kako mu se optužnicom stavlja na teret“, moglo bi se zaključiti da prvostupanjski sud taj iskaz u cijelosti prihvaća kao istinit, dok navod da „postoji i opravdana sumnja da je svjedok … prešutio neke važne činjenice koje su mogle ići na štetu optuženika“ nije moguće protumačiti na način da prvostupanjski sud te „važne činjenice koje [bi] mogle ići na štetu optuženika“ ipak nalazi utvrđenima, jer u nastavku ne obrazlaže koje bi to činjenice bile, na temelju kojih dokaza ih je utvrdio i zbog čega ne bi prihvatio iskaz svjedoka H. u dijelu u kojem on osporava („prešućuje“) te činjenice.

 

Prvostupanjski sud uopće ne daje niti ocjenu iskaza spomenutih svjedoka A. M. i A. M. koji bi, ako se događaj zbio onako kako je opisan u izreci pobijane presude, bili njegovi očevici, pri čemu izostaje bilo ocjena da su ti svjedoci neistinito svjedočili o nepostojanju optuženikovog zadavanja udaraca N. K., bilo ocjena da je do takvog optuženikovog postupanja došlo, ali da ga oni, iz razloga koji bi zahtijevali obrazloženje, nisu vidjeli.

 

Osim toga, prvostupanjski sud opširno reproducira i analizira nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka dr. A. A., posebnu u dijelu u kojem se on odnosi na pitanje postojanja uzročno-posljedične veze između udaraca kojima bi optuženi J. B.-K. zadao N. K. ozljede lica (oguljotine lica, krvni podljev područja lijevog oka i ranu razderotinu gornje usnice usta) i pada N. K. na tlo te zadobivanja udarcem glavom o betonsku podlogu rane razderotine zatiljka, krvnog podljeva mekog oglavka zatiljno te akutnog krvarenja ispod tvrde moždanice, koje potonje ozljede su dovele do upale pluća i smrti N. K..

 

Međutim, ostalo je, s obzirom na ranije izneseno, potpuno nejasno jer nije uopće obrazloženo, smatra li sud nedvojbeno utvrđenim da je pad N. K., kojom prilikom je on udario glavom o pod i zadobio teške i po život opasne ozljede koje su izvjesno kasnije uzrokovale njegovu smrt, posljedica udaraca u glavu koje bi mu optuženi J. B.-K. zadao ispred TTTS-a (a o takvim udarcima, kako je već navedeno, nisu iskazali niti optuženik, niti svjedok A. H. na čijim iskazima se „temelji činjenični opis optužnice“, a niti svjedoci A. M. i A. M., očevici ovog dijela događaja), ili da je taj pad, do kojega bi došlo nakon njegovog izlaska iz vozila ispred TTTS-a, posljedica udaraca koje bi mu, prema obrani, oko jedan sat prije tog pada N. K., tijekom vožnje zadao optuženik (koji njegov iskaz i u tom dijelu potvrđuje svjedok A. H., govoreći o jednom udarcu kojega je on vidio). Pritom treba naglasiti da sudsko-medicinski vještak dr. A. A., iako u više navrata ispitivan, nije određeno odgovorio na pitanje o mogućnosti K. pada kao posljedica jednog ili više udaraca zadobivenih u lice dulje vrijeme prije tog pada.

 

Također se napominje i da su, prema činjeničnom opisu radnji kaznenog djela zbog kojega je optuženi J. B.-K. proglašen krivim, upravo njegovi udarci u glavu, odnosno lice N. K. (kojima su ovome zadane oguljotine lica, krvni podljev područja lijevog oka i rana razderotina gornje usnice usta) uzrokovali da ovaj u dva navrata izgubi svijest i upravo zbog takvog gubitka svijesti padne te da je on prilikom drugog pada i udaranja glavom o betonsku podlogu zadobio teške i po život opasne ozljede koje su dovele do njegove smrti. Međutim, vještak se, iako ispitan u dva navrata, nije očitovao o tome jesu li udarci kojima su N. K. zadane opisane ozljede lica (oguljotine lica, krvni podljev područja lijevog oka i rana razderotina gornje usnice usta) bili ili mogli biti takvog intenziteta da ovaj uslijed njih izgubi svijest, već je govorio samo o tome da bi udarci kojima su mu nanesene te ozljede „mogli dovesti do gubitka ravnoteže, pada i udarca glave o tlo“, iz čega se može zaključiti da bi tek njegov udarac glavom o pod doveo do gubitka svijesti zbog tada zadobivenih ozljeda (rane razderotine zatiljka, krvnog podljeva mekog oglavka zatiljno te akutnog krvarenja ispod tvrde moždanice), a takav mehanizam ozljeđivanja N. K. nije opisan u citiranom dijelu izreke pobijane presude.

 

Tek nakon utvrđenja svih opisanih okolnosti inkriminiranog događaja, za koja utvrđenja za sada nedostaju jasni i valjani razlozi, bilo bi moguće zaključivati o optuženikovoj svijesti o mogućnosti ostvarenja obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede i njegovom pristajanju na njeno nastupanje, kao i o njegovoj svijesti o mogućnosti nastupanja teže posljedice – smrti N. K. – i lakomislenom smatranju da do nje neće doći.

 

Konačno, prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije ocijenio niti navode optuženog J. B.-K. i svjedoka A. H. o tome da je N. K. već prilikom njihovog susreta prije inkriminiranih događaja imao na licu neke ozljede (prema optuženikovoj obrani, „masnicu ispod naočala“, a prema iskazu svjedoka H. „otekline na lijevoj strani lica“), iako se očigledno radi o jednoj od ozljeda koje vještak navodi među ozljedama zadanima N. K. udarcima tupo-tvrdim predmetom, moguće i otvorenom ili zatvorenom šakom, a prvostupanjski sud ih povezuje s teškim ozljedama koje su dovele do K. smrti, zbog čega se starost jedne od tih ozljeda ukazuje činjenicom važnom za donošenje pravilne odluke, ali je prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže.

 

Slijedom iznesenog, počinjena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju osnovano u žalbi upire optuženi J. B.-K. pa je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., trebalo prihvatiti žalbu optuženika i ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku, i to, na temelju članka 484. stavka 1. ZKP/08., pred potpuno izmijenjenim vijećem, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja (točka I.), zbog čega je žalba državnog odvjetnika bespredmetna (točka II.).

 

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud ponovno izvesti sve raspoložive dokaze, pri čemu će prilikom ispitivanja sudsko-medicinskog vještaka posebnu pozornost posvetiti pitanjima koja se odnose ne samo na mehanizme nastanka pojedinih ozljeda N. K., nego i na njihovu povezanost, odnosno na mogućnost jesu li udarci kojima su ovome zadane lake tjelesne ozljede na licu doveli ili mogli dovesti do njegovog gubitka svijesti i, posljedično tome, do gubitka ravnoteže te pada i udarca glavom o betonsku podlogu te zadobivanja teških i po život opasnih ozljeda koje su dovele do njegove smrti te, ako jesu, koliko je vremena moglo proteći između zadavanja udaraca u lice i gubitka svijesti te pada, pri čemu će se vještak posebno očitovati i o starosti krvnog podljeva područja lijevog oka vidljivog na fotografijama elaborata koje se nalaze u spisu u odnosu na oguljotine lica i ranu razderotinu gornje usnice usta, sve radi ocjene optuženikove obrane i iskaza svjedoka A. H. o ozljedi koju je N. K., prema njihovim tvrdnjama, imao od ranije. Nakon utvrđenja svih objektivnih okolnosti inkriminiranog događaja, prvostupanjski će sud pomno analizirati i ocijeniti svijest i volju optuženika u odnosu na nanošenje N. K. teške tjelesne ozljede i u odnosu na posljedicu smrti, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku koju će, imajući na umu nedostatke pobijane presude na koje je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, i valjano obrazložiti, izloživši zbog kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, zbog kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika i pri primjeni određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

 

Zagreb, 5. srpnja 2017.