Broj: Kžm 22/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta,  kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog D. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 2. i 6. Kaznenog zakona i dr. („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u  Rijeci od 18. svibnja 2017. broj Kovm-2/2016-110, u sjednici održanoj 6. srpnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Žalba okr. D. Š. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem optužnog vijeća odbijen je prijedlog okr. D. Š. za izdvajanje kao nezakonitih dokaza zapisnika o prepoznavanju PP K. broj 511-09-30/KU-122/16 od 12. srpnja 2016. te fotodokumentacije očevida – prepoznavanja, u postupku preispitivanja optužnice kojom se okr. D. Š. tereti zbog kaznenih djela  iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 2. i 6. te čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. te kaznenog djela iz čl. 136. st. 2. i 3. KZ/11, a taj okrivljenik i okr. I. D. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11.

 

Protiv tog rješenja žali se okr. D. Š. po svom branitelju D. S.-R., odvjetniku iz R., zbog povrede međunarodnih pravom zajamčenih prava obrane, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i, temeljem čl. 10. st. 2. toč. 2. ZKP/08, sporni dokazi kao nezakoniti izdvoje iz spisa.

 

Temeljem čl. 474. st. 1. u vezi čl. 495. ZKP/08, spis je dostavljen na uvid Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žalitelj smatra da mu je pri radnji prepoznavanja povrijeđeno pravo na branitelja. Ukazuje da su se neutralni markiranti fizičkim izgledom bitno razlikovali od osobe okrivljenika te niti jedan od njih nije bio tetoviran, iako je svjedokinja prethodno taj detalj navela kao znak raspoznavanja. Budući da okrivljenik pri provođenju radnje prepoznavanja nije imao branitelja niti je odricanje od tog prava izričito ubilježeno u zapisnik, to je povrijeđeno njegovo pravo obrane i to u dijelu u kojem je (prije prepoznavanja) svjedok definirao odlučna obilježja prepoznavane osobe. Kako je prepoznavanje okrivljenika ključni dokaz na kojem se temelji optužnica, a okrivljenik nije imao mogućnost da putem stručne osobe, branitelja, utječe na način i tijek prepoznavanja, odnosno da se konfrontira sa svjedokovim opisom počinitelja, to je povrijeđeno njegovo pravo na pripremu obrane te pravo na branitelja garantirano u čl. 6. st. 3. toč. b. i c. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) što je u ranoj fazi postupka dovela do neotklonjive povrede prava na pravičnost suđenja.

 

Nasuprot tome, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je radnja prepoznavanja okrivljenika od strane žrtve kaznenog djela, maloljetne oštećenice, provedeno sukladno čl. 301. st. 6.  ZKP/08, jer je svjedokinja bila uredno upozorena po čl. 288. st. 2. i 3. ZKP/08, dok okrivljenik, koji je bio objektom prepoznavanja, nije trebao imati branitelja niti primiti pouku o svojim pravima (koju je uostalom prethodno već primio u dva navrata i to pri uhićenju dana 11. srpnja 2016. te prilikom pretrage vozila dana 12. srpnja 2016., kada se izričito odrekao prava na branitelja što je i ubilježeno).

 

Pri tome, obrana uz branitelja u toj fazi postupka tj. prije prvog ispitivanja odnosno dostave rješenja o provođenju istrage, nije bila niti po zakonu obvezna.

 

Stoga se, što i žalba prihvaća, ovdje ne radi o dokazima koji bi ex lege bili nezakoniti u smislu čl. 10. st. 2. toč. 3. ZKP/08.

 

Nadalje, ne radi se niti o dokazima koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane (nezakoniti dokazi ex iudicio).

 

Iako se žalitelj, doduše paušalno, poziva na ustanovljena mjerila u odluci Europskog suda za ljudska prava Lisica protiv Republike Hrvatske, treba reći da izostanak branitelja pri radnji prepoznavanja okrivljenika u konkretnom slučaju ne izaziva sumnju u pouzdanost i točnost tako prikupljenog dokaza. Naime, oštećenica je prethodno detaljno opisala počinitelja, a okrivljenika prepoznala sa 100%-tnom sigurnošću i to, ne samo po njegovoj tetovaži, već i po visini, građi tijela i crtama lica. Analizom tzv. testa Bykov koji je primijenjen u citiranoj odluci Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno je da obrana, kako sada, tako i u daljnjem tijeku postupka, ima mogućnost preispitivanja autentičnosti dokaza te se suprotstaviti njegovoj uporabi u postupku, a ne radi se o ključnom dokazu budući da je identitet okrivljenika, osim radnjom prepoznavanja, utvrđen i temeljem okrivljenikove obrane dane tijekom istrage kada potvrđuje kontakt sa oštećenicom kritične prilike.

 

U tom kontekstu, ocijenjeno je i pravo na pristup branitelju kao i mogućnost odricanja od tog prava s obzirom na Direktivu 213/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. (u daljnjem tekstu: Direktiva), iako se žalitelj na nju ne poziva. Međutim, radnja prepoznavanja okrivljenika u konkretnom slučaju provedena je dana 12. srpnja 2016., dakle prije 27. studenog 2016. od kada se ta Direktiva ima smatrati dijelom unutarnjeg zakonodavstva Republike Hrvatske.

 

Pri tome, utvrđenje da li su oštećenici tijekom prepoznavanja predočeni odgovarajući markiranti, ne utječe na zakonitost dokaza niti pravičnost provedenog postupka, već isto može biti predmetom ocjene vjerodostojnosti izvedenog dokaza tijekom kontradiktorne rasprave, ukoliko optužnica protiv okrivljenika bude potvrđena.

 

Žalitelj prigovara i da mu je povrijeđeno "pravo sudjelovati u ispitivanju svjedoka optužbe" prilikom prepoznavanja, međutim treba reći da se, konfrontacijsko pravo, u načelu, ostvaruje na raspravi ako do iste bude došlo u nastavku postupka.

 

S obzirom da niti ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08, nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj žalbeni sud, pazi po službenoj dužnosti, to je, temeljem čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

 

Zagreb, 6. srpnja 2017.