Broj: Kž 250/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. G. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru broj K-31/16 od 27. ožujka 2017., u sjednici održanoj 6. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, te se optuženik M. G. za kazneno djelo iz čl. 230. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11 i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. rujna 2016. do 15. ožujka 2017.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom opt. M. G. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11, pa je na temelju citirane zakonske odredbe, uz daljnju primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Na temelju čl. 57. st. 1. KZ/11 izrečena je djelomična uvjetna osuda, na način da od ukupno izrečene kazne optuženik treba izvršiti kaznu zatvora u trajanju devet mjeseci, dok se preostali dio kazne, u trajanju devet mjeseci, sukladno odredbi čl. 56. KZ/11 neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. U neuvjetovani dio kazne uračunato je vrijeme oduzimanja slobode od 9. rujna 2016. do 15. ožujka 2017.

 

Na temelju čl. 455. st. 2. toč. 8., u svezi čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenik je upućen imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parnici. Primjenom odredbe čl. 69. KZ/11 u svezi čl. 455. st. 2. toč. 6. ZKP/08 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogama, s time da navedena sigurnosna mjera može trajati najdulje tri godine.

 

Od optuženika je oduzet metalni bokser, a na temelju čl. 455. st. 1. i 2. toč. 8., u svezi čl. 148. st. 1. i čl. 145. st. 1., 2. i 3. ZKP/08, optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.400,00 kuna, te paušalnu svotu u iznosu 500,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik samo zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osuditi na strožu zatvorsku kaznu.

 

Odgovor na žalbu je podnio optuženik putem branitelja J. M., odvjetnika iz Z., s prijedlogom „... ne uvažiti žalbu Županijskog državnog odvjetništva i odbaciti je kao neosnovanu ...“.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

 

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo.

 

Sud u svakom pojedinom slučaju treba konkretizirati opće pravilo i deduktivnim postupkom stvarati zaključke potrebite za pravičnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

Pravilno je prvostupanjski sud, olakotnim, cijenio optuženikovo priznanje počinjenja kaznenog djela i očitovanje krivim, te narušeno zdravstveno stanje. Međutim, doseg i značaj priznanja odnosno očitovanja krivim, treba promatrati u kontekstu utvrđene činjenice da je optuženik odmah nakon počinjenja kaznenog djela bio uhićen, kada je od njega oduzet novac i „bokser“. Dakle, kako to pravilno ističe žalitelj, neovisno o priznanju, pribavljeni dokazi su odmah jasno ukazivali na počinitelja kaznenog djela. Daljnji navod prvostupanjskog suda, kada je ocijenio olakotnim činjenicu što je oštećeniku vraćen novac, treba promatrati u kontekstu činjenice da optuženik nije dragovoljno vratio novac.

 

Pravilno žalitelj osporava utvrđenje prvostupanjskog suda kada je, olakotnim, ocijenio „... optuženikovu neosuđivanost ...“. Optuženik je dva puta prekršajno osuđivan zbog prekršaja iz čl. 20. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (list 21 spisa). Nasuprot utvrđenju prvostupanjskog suda, optuženik je presudom Općinskog suda u Zadru, koja je postala pravomoćna 11. kolovoza 2016., bio proglašen krivim i zbog kaznenog djela iz čl. 229. KZ/11. Ova je presuda postala pravomoćna prije nego je optuženik počinio kazneno djelo za koje mu se sudi u ovom kaznenom postupku. Neovisno što optuženik, u odgovoru na žalbu, navodi kako iz kaznene evidencije ne proizlazi da je bio osuđivan, a što je posljedica neažurne evidencije, u spisu se nalazi ova pravomoćna presuda (list 37-40 spisa) i prvostupanjski sud je to morao vidjeti, a ne ishitreno zaključiti kako se radi o osobi koja nije osuđivana.

 

U pravu je, stoga, žalitelj kada tvrdi da je izrečena kazna preblaga.

 

Imajući u vidu kako one olakotne okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud, tako i druge okolnosti koje je prvostupanjski sud zanemario a na koje je pravilno ukazao žalitelj, procijenjeno je kako nije bilo primjereno izreći djelomičnu uvjetnu osudu, kako je to učinio prvostupanjski sud.

 

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11) i svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11), procijenjeno je kako će se kaznom zatvora u trajanju dvije godine izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Stoga će se upravo odmjerenom kaznom zatvora, optimalno ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

 

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Primjenom čl. 486. ZKP/08 trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 6. srpnja 2017.