Broj: Kž 377/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv izručenika G. L., zbog kaznenog djela iz čl. 204. st. 1. i 4. i dr. Krivičnog zakonika Republike Srbije, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 26. lipnja 2017. broj KvII-110/17 (Kir 139/17), u sjednici održanoj 13. srpnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika te se preinačuje pobijano rješenje na način da se u izreku tog rješenja unosi tekst koji glasi:

 

- "Temeljem čl. 37. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine", broj 178/04 – u daljnjem tekstu: ZOMP) izručenik G. L.:

 

- ne može biti kazneno gonjen, podvrgnut izvršenju kazne zatvora ili druge mjere koja uključuje oduzimanje slobode ili izručen trećoj državi zbog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a koje nije predmet izručenja,

 

- ne može biti ograničen u svojim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem,

 

- ne može biti izveden pred izvanredni sud."

 

II.              U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem temeljem čl. 33. i čl. 34. st. 1. ZOMP-a, utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje G. L. R. S. radi izdržavanja kazne zatvora u trajanju od šest godina na koju je pravomoćno osuđen presudom Apelacionog suda u Kragujevcu broj Kž 1 914/15 od 14. rujna 2015. kojom je preinačena presuda Osnovnog suda u Užicu broj K-334/14 od 19. lipnja 2015. zbog produljenog kaznenog djela teške krađe u supočiniteljstvu iz čl. 204. st. 4. u vezi st. 1. toč. 1. u vezi čl. 33. i 61. Krivičnog zakonika Republike Srbije (što odgovara kaznenom djelu protiv imovine – teškom krađom iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. i čl. 52. st. 1. te čl. 36. st. 2. Kaznenog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11).

 

Protiv tog rješenja žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i spis vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Sukladno čl. 495. u vezi čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), spis je dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj da je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva i sama sebi proturječna čime bi bila ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Nasuprot tome, iz izreke pobijanog rješenja jasno slijedi da se G. L. izručuje pravosudnim tijelima R. S. radi izdržavanja pravomoćno izrečene kazne zatvora u trajanju od šest godina, pri čemu je pozivanje suda na odredbu čl. 34. st. 1. ZOMP-a u svemu pravilno s obzirom da se ta zakonska odredba, osim na slučajeve izručenja radi vođenja kaznenog postupka, izričito odnosi i na postupke izručenja radi izvršenja sankcija koje uključuju lišenje slobode, o kakvom se konkretno radi. Stoga pozivanje na odredbu čl. 34. st. 3. ZOMP-a, kako sugerira žalitelj, nije bilo nužno niti je izreka prvostupanjskog suda s tog osnova nerazumljiva.

 

Također, činjenica što su u izreku pobijanog rješenja uneseni razlozi koji ukazuju na ispunjenje uvjeta za izručenje (III. pasus izreke), premda suvišni, ne čine tu odluku nerazumljivom, a još manje je prvostupanjski sud s tim u vezi bio dužan citirati odredbu čl. 35. ZOMP-a, kako sugerira žalitelj. Naime, izostanak razloga za odbijanje izručenja u smislu te zakonske odredbe sud je dužan navesti samo u obrazloženju svoje odluke, što je, međutim, učinjeno. Pri tome, u pravu je žalitelj da je prvostupanjski sud pogrešno citirao tekst čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMP-a u dijelu da "postoji osnovana sumnja da je izručenik počinio naprijed navedeno kazneno djelo", budući se konkretno radi o postupku izručenja radi izvršavanja kazne zatvora što podrazumijeva da je kazneno djelo pravomoćno dokazano. Međutim, radi se tek o omašci koju prvostupanjski sud u nastavku sam ispravlja citirajući stranu sudsku presudu čije izvršenje je predmetom izručenja.

 

Konačno, okolnost da je prvostupanjski sud u izreci svog rješenja potpuno reproducirao sadržaj strane sudske presude koja je osnovom izručenja, pa i u odnosu na supočinitelja D. Č. koji nije obuhvaćen molbom za izručenje, doista predstavlja suvišak, međutim, isti nije takve kvalitete da bi doveo u sumnju identitet izručenika koji je jasno određen u osobi G. L.

 

Međutim, u pravu je žalitelj kada ukazuje da izreka pobijanog rješenja ne sadrži uvjete izručenja primjenom načela specijaliteta iz čl. 37. st. 1. ZOMP-a, iako je prvostupanjskom sudu na to skrenuta pažnja već u prethodnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-289/2017 od 25. svibnja 2017.

 

Državni odvjetnik smatra da je ovim propustom izreka pobijanog rješenja ostala nerazumljiva, međutim, ne radi se o tom žalbenom osnovu, već se, u stvari, ukazuje da je izostankom uvjeta izručenja povrijeđen kazneni zakon na štetu izručenika.

 

Naime, nije sporno da je država moliteljica dužna poštovati princip specijaliteta koji je sadržan ne samo u odredbi čl. 37. st. 1. ZOMP-a, već i u čl. 14. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. te čl. 24. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije o izručenju, budući da se izručenik tog jamstva nije izričito odrekao.

 

S obzirom da se radi o uvjetima pod kojima se izručenje dopušta, iste nije dostatno navesti samo u obrazloženju rješenja, kako to čini prvostupanjski sud, već se uvjeti izručenja moraju naznačiti i u izreci kako bi proizveli pravni učinak.

 

Stoga je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu osnovana, ali nije prihvaćen žalbeni prijedlog da se pobijano rješenje s tog osnova ukine jer je riječ o povredi u primjeni zakona koju ovaj drugostupanjski sud ima ovlast otkloniti.

 

Slijedom navedenog, djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačeno je pobijano rješenje na način učinjen ad I. izreke ovog rješenja, dok je u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika neosnovana pa kako nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 494. st. 2 i 3. toč. 3. ZKP/08 u vezi čl. 56. st. 2. ZOMP-a, odlučiti kao u izreci.

 

 

Zagreb, 13. srpnja 2017.