Broj: Kž 389/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okr. M. Đ., zbog kaznenih djela iz čl. 229 st. 1 toč. 2 i st. 2 u vezi s čl. 228 st. 1 i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenice podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 1. lipnja 2017. godine broj Kir-402/17-2, u sjednici održanoj 24. kolovoza 2017 godine,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba okr. M. Đ. kao neosnovana.

Obrazloženje

              Rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 1. lipnja 2017 godine broj Kir-402/17 odbijen je kao neosnovan prijedlog okr. M. Đ. da se iz spisa istrage ODO u Rijeci posl. br. K-DO-820/17 kao nezakoniti dokazi izdvoje zapisnici o prepoznavanju okrivljenice sačinjeni 29. svibnja 2017 godine po svjedokinji M. M., svjedoku B. P., A. Š. i oštećenici A. D.

              Protiv ovog rješenja podnijela je žalbu okr. M. Đ. po branitelju G. M. odvjetniku iz R., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsko rješenje.

              Žalba nije osnovana.

              Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su zapisnici o prepoznavanju sastavljeni u Trećoj PP Rijeka 29. svibnja 2017 godine na listovima 13 do 20 spisa zakoniti dokazi. Naime, uvidom u navedene zapisnike o prepoznavanju utvrđeno je da je radnja prepoznavanja izvršena potpuno u skladu s odredbom čl. 301 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda i 143/12 - dalje u tekstu: ZKP/08) koji je u to vrijeme bio na snazi. Stoga je sasvim neosnovan prigovor žaliteljice, da iako je njena braniteljica bila prisutna radnji prepoznavanja, nije i potpisala zapisnik o prepoznavanju zbog čega je izostala njena kontrola sastavljanja zapisnika, budući da čl. 301 st. 7 ZKP/08 ne predviđa obvezu potpisivanje zapisnika po branitelju okrivljenika. Čak štoviše, iako odredba čl. 301 st. 7 ZKP/08 koji je važio u vrijeme provođenja radnje prepoznavanja, to ne predviđa, prisutnošću braniteljice ovoj radnji, postupljeno je u potpunosti u skladu s odredbom čl. 3 st. 2 c Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i vijeća od 22. listopada 2013 godine. Prema tome, navedeni prigovor žaliteljice može biti samo u ocjeni vjerodostojnosti ovih dokaza kroz provođenje ostalih dokaza, a nikako ne može biti osnova za zaključak o nezakonitosti provedene radnje prepoznavanja, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi.

              Slijedom navedenog, navedeni dokazi provedeni su na zakonit način, zbog čega žalba nije osnovana.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući prvostupanjsko rješenje po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 494 st. 4 ZKP/08 nije našao da bi rješenje donijelo neovlašteno tijelo, da bi bila ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08 ili povreda zakona na štetu okrivljenice, to je po odredbi čl. 494 st. 3 t. 2 ZKP/08 riješeno kao u izreci.

Zagreb, 24. kolovoza 2017