Broj: Kž 317/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. M. V. zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04. i 84/05; dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 12. svibnja 2014. broj Kv-106/14 (K-2/13), u sjednici održanoj 13. rujna 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog M. M. V..

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan zahtjev osuđenog M. M. V. za obnovu kaznenog postupka.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni M. M. V. po branitelju, odvjetniku A. K., a predlaže „pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje u tekstu: ZKP/08.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijanim rješenjem odlučeno je o zahtjevu osuđenika za takozvanu „nepravu“ obnovu kaznenog postupka, podnesenom pozivom na odredbu članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08.

 

Naime, osuđenik u zahtjevu tvrdi – a pri takvom stavu ustraje i u žalbi – da je nakon pravomoćnog okončanja ovog postupka došao do saznanja da je oštećeni J. V. u vrijeme kad je osuđenik počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97. na njegovu štetu bio pod utjecajem tetrahidrokanabinola, a to da je moglo utjecati na oštećenikovo ponašanje koje bi, kao njegov doprinos nastanku kritičnog događaja, predstavljalo novu olakotnu okolnost koja bi dovela do blaže osude.

 

Osuđenik u žalbi tvrdi da je i pobijanim rješenjem počinjena „bitna povreda odredbi kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a“ (očigledno misleći na onu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. čije odredbe se primjenjuju u postupku po ovom izvanrednom pravnom lijeku) jer da su „razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u bitnoj mjeri proturječni“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, razlozi izneseni u pobijanom rješenju jasni su i među njima nema nikakvih proturječja.

 

Naime, u obrazloženju pobijanog rješenja pravilno se ističe da je već tijekom prvostupanjskog postupka bilo razmatrano pitanje eventualnog oštećenikovog doprinosa nastanku kritičnog događaja, pri čemu da je sud u prvostupanjskoj presudi, obrazlažući odbijanje dokaznih prijedloga obrane koji su se odnosili na utvrđivanje karaktera oštećenika, naveo da je „aktivnost oštećenika V. u kritičnog događaju utvrđivao adekvatnim dokazima te je, bez obzira na mogući tzv. loši karakter toga svjedoka, našao dokazanim kako isti u predmetnoj kaznenopravnoj stvari ni jednom svojom aktivnošću nije doprinio počinjenju kaznenog djela“ (posljednji odlomak na 18. i prvi odlomak na 19. stranici pisane prvostupanjske presude), a da je i drugostupanjski sud potvrdio da se radilo o nevažnim dokazima, prihvativši citirano obrazloženje prvostupanjskog suda. Zbog toga je jasan stav iznesen u pobijanom rješenju da okolnost na koju u zahtjevu upire osuđenik ne predstavlja osnovu za primjenu odredbe članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08.

 

Ovaj drugostupanjski sud također nalazi da činjenica prisutnosti droge tetrahidrokanabinol ne predstavlja okolnost koja bi, da je i bila poznata sudu prilikom izricanja presude, očito dovela do blaže osude.

 

Pritom se napominje i da osuđenik, ističući ovu okolnost, zapravo sugerira utvrđenje nekog drugog činjeničnog stanja koje se odnosi na sam učin kaznenog djela zbog kojega je on proglašen krivim, a ne neku novu okolnost koja bi, sama za sebe, a ne u sklopu činjeničnih utvrđenja vezanih uz način i težinu počinjenja kaznenog djela, mogla utjecati na visinu kazne. Time on izlazi iz mogućih okvira ponovnog razmatranja kazne zadanih odredbom članka 498.. stavka 1. točke 4. ZKP/08. i, iako u žalbi navodi da „niti ne upire u tvrdnje da bi ova činjenica (…) vodila njegovom ekskulpiranju“, ipak pokušava ishoditi preispitivanje činjenica koje se odnose na postojanje njegove kaznenopravne odgovornosti, a ne samo na visinu kazne.

 

Zbog svega iznesenog, žalbom osuđenika nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji neki drugi oblik povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu osuđenika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odbijena je žalba osuđenog M. M. V. kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 13. rujna 2017.