- 1 -              Rev 2969/2014-2

REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2969/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B., iz P., kojeg zastupa punomoćnik S. N., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. Š. & S. N., O., D. protiv tuženika zavoda, Područna služba O., O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3527/2013-2 od 8. svibnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-71/2013-13 od 21. svibnja 2013., u sjednici održanoj 4. prosinca 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3527/2013-2 od 8. svibnja 2014. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos 31.129,72 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2011. do isplate, po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te mu je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 3.750,00 kn, i sudi:

 

Odbija se žalba tužitelja protiv navedenog dijela presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-71/2013-13 od 21. svibnja 2013. kao neosnovana te se u tom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

''I/ Tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku zavodu, Područna služba u O., isplatiti tužitelju A. B. iz P., na ime neisplaćenih mirovina mjesečni iznos od 1.493,04 kn za razdoblje od 19. ožujka 2007. do 30. lipnja 2007. godine, mjesečni iznos od 1.531,95 kn, za razdoblje od 1. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. godine, mjesečni iznos od 1.571,15 kn, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2008. godine, mjesečni iznos od 1.634,74 kn, za razdoblje od 1. srpnja 2008. do 31. listopada 2008. godine sa zateznim kamatama koje na te iznose teku od 14. ožujka 2011. godine u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5% poena, do isplate“

o d b i j a se kao neosnovan.

 

II/ Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka.''

 

Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„Žalba tužitelja se uvažava i presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-71/2013-13 od 21. svibnja 2013. godine preinačava tako da sada glasi:

 

Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos 31.129,72 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2011. do isplate, po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, kao i da mu naknadi trošak postupka u iznosu od 3.750,00 kn u roku od 15 dana.

 

Preostali zahtjev za isplatu zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose mirovina od dospijeća do 28. rujna 2011., odbija se kao neosnovan.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku smatrajući da u konkretnom slučaju odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava o kojem revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, pripadnika H. v. o., za isplatu sveukupno 31.129,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime zaostalih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 19. ožujka 2007. do 31. listopada 2008.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je rješenjem zavoda (dalje: zavod) od 20. studenog 2008. tužitelju kao pripadniku H. v. o., priznato pravo na isplatu invalidske mirovine na temelju Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine te Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici H. v. o., i članova njihovih obitelji,

 

- da je navedenim rješenjem zavoda od 20. studenog 2008. određeno da će zaostale mirovine za razdoblje od 19. ožujka 2007. do 31. listopada 2008. biti isplaćene kada u državnom proračunu Republike Hrvatske budu za to osigurana sredstva,

 

- da u državnom proračunu nisu osigurana sredstva za isplatu zaostalih mirovina.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan budući da se temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine” broj 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12 i 18/13) sredstva za ostvarivanje prava iz tog zakona i za ostvarivanje prava koja su priznata tim zakonom kao i koja bi pripadala po posebnim propisima osiguravaju iz državnog proračuna pa budući da sredstva za ovu namjenu nisu osigurana u državnom proračunu, tražbina tužitelja još nije dospjela.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev (osim u dijelu zateznih kamata) pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava vezano uz primjenu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine”, Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija), obrazlažući da je riječ o zahtjevu tužitelja koji je dostatno utvrđen da se može smatrati potraživanjem, odnosno o takvom zahtjevu tužitelja koji je dostatno utvrđen da bi potraživanje bilo ovršivo, radi čega to potraživanje predstavlja vlasništvo tužitelja, pa da je stoga tužitelju povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva a da miješanje javne vlasti (tuženika) uvjetovanjem ispunjenja (osiguranjem sredstava za isplatu u državnom proračunu) nije zakonito.

 

Tuženik u reviziji u osporava izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda te se poziva na odluku Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2910/2012-2 od 4. travnja 2013. kojom je potvrđeno odbijanje tužbenog zahtjeva, pritom navodeći da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na neisplaćenim iznosima mirovina jer je pravomoćnim rješenjem tuženika određeno da će se zaostale mirovine isplatiti kad za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu - pa u tom smislu potraživanje tužitelja nije dospjelo niti je ovršivo.

 

U suštini, tuženik u reviziji postavlja pitanje dospijeća obveze isplate mirovine u slučaju kad je rješenjem tuženika zavoda određeno da će se ta obveza izvršiti „po osiguranju sredstava u državnom proračunu Republike Hrvatske”.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je o ovom pitanju već zauzeo shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-1223/07 od 5. svibnja 2009. prema kojoj u situaciji kada je rješenjem tuženika određeno da će se tužitelju isplaćivati dodatak na mirovinu kada budu osigurana sredstva u proračunu Republike Hrvatske, utužena tražbina tužitelja prema tuženiku nije dospjela budući da za navedenu namjenu sredstva u državnom proračunu nisu bila osigurana. Istovjetno shvaćanje je zauzeto i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2521/13 od 30. svibnja 2017. te Rev-2653/15 od 25. rujna 2018.

 

Iz navedenog proizlazi da je drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanju koje je nije podudarno sa shvaćanjem ovog suda izraženom u odlukama Rev-1223/07 od 5. svibnja 2009., Rev-2521/13 od 30. svibnja 2017. te Rev-2653/15 od 25. rujna 2018.

 

Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je (djelomičnim) prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je stoga valjalo prihvatiti reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci presude, u smislu odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 4. prosinca 2018.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.