Gž-673/17 od 18. kolovoza 2017.:

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, po sucu I.D. kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZZO Z., koga zastupa N.B., dr.med.univ.spec.med.prava, voditeljica Regionalnog ureda u S., OIB: …., protiv tuženika E.o.d.d., OIB: …., koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici iz O.d. G.&p. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu , Stalne službe u Supetru, poslovni broj P-5803/15 od 11. svibnja 2017., u sjednici održanoj 18. kolovoza 2017.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              1. Odbija se žalba tužitelja HZZO Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj P-5803/15 od 11. svibnja 2017.

              2. Odbija se zahtjev tuženika E.o. d.d., Z., za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 4.506,32 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to:

-     na iznos od     94,78 kn teče od 08.01.2009. pa do isplate

-     na iznos od     58,16 kn teče od 27.06.2009. pa do isplate

-     na iznos od 3.162,75 kn teče od 18.04.2009. pa do isplate

-     na iznos od      47,40 kn teče od 08.01.2009. pa do isplate

-     na iznos od      50,32 kn teče od 26.03.2009. pa do isplate

-     na iznos od      29,76 kn teče od 08.01.2009. pa do isplate

-     na iznos od      57,16 kn teče od 23.05.2009.pa do isplate

-     na iznos od    887,79 kn teče od 23.05.2009.pa do isplate

-     na iznos od      30,44 kn teče od 28.02.2009.pa do isplate

-     na iznos od      87,76  kn teče od 10.06.2009.pa do isplate

II. Dužan je tužitelj u roku od 8 dana isplatiti tužitelju na ime troška postupka iznos od 2.500,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koje teku od dana donošenja presude pa do isplate."

              Protiv citirane presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava. Ističe da je pogrešno ocijenjen tuženikov prigovor zastare osnovanim. U predmetnom slučaju radi se o naknadi štete počinjene kaznenim djelom, kaznena presuda kojom je osiguranica tuženika proglašena krivom postala je pravomoćna 24. rujna 2013., a tužitelj je tužbu podnio 22. siječnja 2015., dakle godinu i četiri mjeseca nakon pravomoćnosti osuđujuće kaznene presude, sukladno zastarnom roku iz čl. 231. Zakona o obveznim odnosima. Odredba čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nije mjerodavna u konkretnom slučaju. Neosnovano je stajalište prvostupanjskog suda da je tužitelj morao u kaznenom postupku postaviti imovinsko pravni zahtjev jer ne postoji nijedna zakonska odredba koja ga na to obvezuje. Podredno se ističe činjenica da je tuženik uplatio dio duga u mirnom postupku te priznanjem duga prekinuo tijek zastare. Predlaže preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik ističe da je tužiteljeva tražbina u zastari i u slučaju da bi tražbina tužitelja bila naknada štete ili regresno potraživanje. Vođenje i okončanje kaznenog postupka u konkretnom slučaju ne produžuje zastarni rok zato jer tužitelj u kaznenom postupku nije istakao imovinskopravni zahtjev. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka zauzeo stajalište da potraživanje troškova liječenja tužitelja HZZO po svojoj pravnoj prirodi nije naknada štete nego regresno potraživanje za koje vrijedi opći zastarni rok od pet godina. U tom slučaju kazneni postupak i njegovo okončanje osuđujućom presudom ne bi imalo nikakve veze ni utjecaja na zastarni rok tužiteljeve tražbine. Budući da je posljednji iznos utuženih troškova liječenja plaćen 10. lipnja 2009., a tužba je podnesena 23. siječnja 2015., očito je protekao petogodišnji opći zastarni rok regresne tražbine tužitelja. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu. Popisuje trošak sastava odgovora na žalbu.

              Žalba nije osnovana.

              Tužitelj ne konkretizira žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), na koje žalbeni sud pazi u sporovima male vrijednosti, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ocjenjuje da navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu počinjene i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

              Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja kao osiguratelja koji je podmirio troškove liječenja svog osiguranika A.J. protiv tuženika kao osiguratelja vozila čiji je vozač skrivio nastanak prometne nezgode u kojoj je ozlijeđen osiguranik tužitelja.

              Prvostupanjski sud je našao osnovanim tuženikov prigovor zastare, s obrazloženjem da potraživanje naknade štete zastarijeva po proteku od tri godine od dana saznanja za štetu i njezinog počinitelja sukladno odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje ZOO), da su podaci o počinitelju štetnog događaja bili dostupni na dan prometne nesreće (24. siječnja 2008.), da je tužitelj saznao za štetu u trenutku plaćanja troškova liječenja, a to je prema njegovim vlastitim navodima bilo u razdoblju od 8. siječnja 2009. do  27. lipnja 2009., da je tužba podnesena 23. siječnja 2015.,što znači pet i po godina od kumulativno ispunjenih pretpostavki saznanja za štetu i počinitelja te je time prekoračen trogodišnji zastarni rok.

              Što se tiče tužiteljevog pozivanja na činjenicu da što se ovdje radi o šteti prouzročenoj kaznenim djelom pa da se primjenjuje tzv. "privilegirani" zastarni rok koji iznova počinje teći od dana pravomoćnosti presude, a koja je u ovom slučaju postala pravomoćna 24. rujna 2013., prvostupanjski sud ocjenjuje da smisao kaznenog postupka nije što duže prolongirati zastarni rok u parničnim postupcima izuzev ukoliko postoji imovinskopravni zahtjev oštećenika postavljen u kaznenom postupku.

              Drugim riječima, ako je tužitelj u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev te je upućen isti ostvariti u parnici, tada dolazi u obzir tužiteljevo pozivanje na "privilegirani" zastarni rok za štete prouzročene kaznenim djelom. Ako tužitelj u kaznenom postupku uopće nije postavio imovinskopravni zahtjev tada ni njegovo pravomoćno okončanje osuđujućom presudom ne utječe na produljenje zastarnogroka. Pregledom spisa Općinskog suda u Splitu posl.br. K-7/13 utvrđeno je da tužitelj nije postavio imovinskopravni zahtjev pa se ne može primijeniti "privilegirani" zastarni rok (tako i Vrhovni sud RH u odluci Revx-908/10 od 8. lipnja 2011.).

              Isto tako plaćanjem nespornog iznosa troškova liječenja tuženik je zaista priznao dug, ali do iznosa od 1.931,27 kn (a koji iznos je plaćen dok zastara još nije nastupila). Međutim isplatom iznosa od 1.931,27 kn se ne može uzeti da je tuženik priznao i daljnje potraživanje jer se plaćanje jednog dijela duga ne smatra priznanjem njegovog drugog dijela (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev-913/80 od 2. listopada 1980. te Županijski sud u Splitu u odluci Gžo-240/09), slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen.

              Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, radi se o regresnoj tražbini tužitelja prema pravnoj osobi kod koje je štetnik sklopio ugovor o obveznom osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim osobama, na koju se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO.

              Prema odredbi čl. 119. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 85/06., 118/06., 77/07., 111/07. i 35/08.; dalje ZOZO) HZZO je obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe.

              Prema čl. 123. ZOZO Zavod je obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete u slučajevima iz članka 119. toga Zakona i neposredno od osiguravatelja kod koje su ove osobe osigurane od odgovornosti za štetu uzrokovanu trećim osobama, prema propisima o obveznom osiguranju ovog rizika, dok je odredbom čl. 124. ZOZO propisano da je Zavod  obvezan zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 119. toga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

              Prema odredbi čl. 129. ZOZO pri utvrđivanju prava na naknadu štete prouzročene Zavodu primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i posebni propisi o naknadi štete.

              Iz navedenog slijedi da su odredbama ZOZO propisani slučajevi u kojima Zavod ima pravo na nadoknadu štete, s tim da taj Zakon u vezi utvrđivanja prava na nadoknadu štete upućuje na odredbe ZOO, a isto tako i u vezi utvrđenja je li nastupila zastara tražbine.

              Tako je odredbom čl. 130. st. 1. ZOZO određeno da tražbine naknade štete, u smislu odredbi toga Zakona, zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, s tim da je odredbom čl. 130. st. 2. toč. 3. ZOZO propisano da rokovi zastare tražbina naknade štete u ostalim slučajevima kada se zahtijeva naknada za pojedina isplaćena davanja iz članka 126. toga Zakona, počinju teći od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja.

              Prema stavku 3. toga članka, iznimno od stavka 2. na pitanja zastare za štete prouzročene kaznenim djelom primjenjuju se rokovi predviđeni Zakonom o obveznim odnosima.

              Tužitelj se u žalbi poziva na odredbu čl. 231. ZOO, smatrajući da je sud u konkretnom slučaju bio dužan primijeniti navedenu odredbu, zanemarujući da se u konkretnom slučaju radi o regresnoj tražbini tužitelja prema tuženiku, a ne o zahtjevu za naknadu štete.

              Odredbom čl. 225. ZOO je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako za regresne tražbine ZOO nije predvidio neki drugi rok zastare, to se ima primijeniti opći zastarni rok.

              S obzirom da je zadnji iznos utuženih troškova liječenja plaćen 10. lipnja 2009., a tužba je podnesena 23. siječnja 2015., očito je protekao petogodišnji zastarni rok regresne tražbine tužitelja iz odredbe čl. 225. ZOO.

              Uzgred se napominje, sve kada bi se i primjenjivao zastarni rok iz odredbe čl. 231. st. 1. ZOO, kojom je propisano da kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona, iz rezultata raspravljanja proizlazi da tužitelj u kaznenom postupku protiv T.A.nije postavio imovinskopravni zahtjev, pa nije došlo do prekida zastare njegove tražbine.

              Dakle, kada bi se tužiteljev zahtjev i smatrao zahtjevom za naknadu štete, u konkretnom slučaju su protekli trogodišnji zastarni rokovi iz čl. 230. st. 1. ZOO (od kada je oštećenik doznao za štetu i štetnika), a kako nema mjesta primjeni čl. 231. ZOO jer tužitelj nije u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev, to bi njegov zahtjev i u tom slučaju zastario.

              Pri tome valja istaći da nije došlo do prekida zastare zbog priznanja duga, s obzirom da je tuženik u mirnom postupku isplatio tužitelju iznos od 1.931,27 kn, jer se, prema prihvaćenoj sudskoj praksi u primjeni instituta priznanja duga, plaćanje jednog dijela duga ne smatra priznanjem njegovog drugog dijela.

              Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kod odlučivanja o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP), kada je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, tj. odlučiti kao u toč. 1. izreke ove presude.

              Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak, po ocjeni ovog suda, nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Zadru 18. kolovoza 2017.