Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev x 156/2018-3 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

              - 1 -              Rev-x 156/2018-3

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

Broj: Rev-x 156/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., OIB: , radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj -4247/16-4 od 7. studenoga 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3857/15-36 od 5. travnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2018.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za sastav odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z., isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od 3.879.035,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama  tekućim i to na iznos od 745.658,00 kuna od 1. siječnja 2004. godine do isplate, na iznos od 880.173,00 kuna od 1. siječnja 2005. godine do isplate, na iznos od 1.047.051,00 kuna od 1. siječnja 2006. godine do isplate, na iznos od 1.206.153,00 kuna od 1. siječnja 2007. godine  po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate  do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunatoj za referentno razdoblje koje  prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 % -tna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2 i 8 ZID-a ZOO-a,  te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 436.391,43 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 % -tna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2 i 8 ZID-a ZOO-a, tekućim od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

"Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. travnja 2016. poslovni broj P-3857/15-36 i odbija kao neosnovan slijedeći zahtjev tužiteljice:

 

„Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z., isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od 3.879.035,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama  tekućim i to na iznos od 745.658,00 kuna od 1. siječnja 2004. godine do isplate, na iznos od 880.173,00 kuna od 1. siječnja 2005. godine do isplate, na iznos od 1.047.051,00 kuna od 1. siječnja 2006. godine do isplate, na iznos od 1.206.153,00 kuna od 1. siječnja 2007. godine  po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate  do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunatoj za referentno razdoblje koje  prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 % -tna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2 i 8 ZID-a ZOO-a,  te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 436.391,43 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 % -tna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2 i 8 ZID-a ZOO-a, tekućim od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.“

 

Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak 423.348,18 kn sa zateznim kamatama koje teku od 5. travnja 2016. do isplate u visini obračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak žalbe 17.821,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 7. studenoga 2017. do isplate u visini obračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana."

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti kako je to odlučeno prvostupanjskom presudom, podredno da se ista ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje po žalbi tuženika.

 

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se revizija tužiteljice odbije kao neosnovana. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu ukupnog iznosa 3.879.035,00 kn na ime duga za sustav obrane od tuče za 2003., 2004., 2005. i 2006. koji zahtjev tužiteljica temelji na zakonskoj obvezi propisanoj odredbom čl. 13. st. 1. t. 4. Zakona o sustavu obrane od tuče („Narodne novine“ broj 53/01).

 

Prema odredbi čl. 13. st. 1. t. 4. Zakona o sustavu obrane od tuče novčana sredstva za provođenje operativnog rada obrane od tuče, sukladno godišnjem planu i programu iz članka 6. ovoga Zakona, osiguravaju se iz više izvora, pa tako i od društava za osiguranje, u visini do 0,6% od zaračunate premije imovinskih osiguranja i to: osiguranje imovine od požara i nekih drugih opasnosti te ostalih osiguranja imovine i kasko osiguranja cestovnih vozila društava za osiguranje koja provode navedene skupine i vrste osiguranja. Osnovica za uplatu zaračunata je premija u godini koja prethodi godini uplate sredstava, što se smatra akontacijom, a konačni obračun i uplata razlike obavlja se najkasnije do 1. svibnja iduće godine.

 

Tijekom postupka i u revizijskom stupnju postupka sporno je jedino materijalnopravno pitanje primjene odredbe čl. 13. st. 1. t. 4. Zakona o sustavu obrane od tuče, a s obzirom na to da je ta zakonska odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1108/2002 od 16. svibnja 2007. („Narodne novine“ broj 55/07).

 

Ocjenjujući navedeno pitanje prvostupanjski sud je zaključio da se na temelju odredbe čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 49/02) predmetna odredba Zakona o sustavu obrane od tuče (s obzirom da u odluci Ustavnog suda kojom je ukinuta navedena odredba nije određeno vrijeme prestanka važenja ukinutih odredbi tog Zakona) neće primijeniti od dana objave, a to je 30. svibnja 2007. kada prestaju važiti te ukinute odredbe.

 

Nadalje, ocjenjujući da učinak Ustavne odluke na ukinute odredbe Zakona o sustavu obrane od tuče prestaju važiti od dana navedene objave odnosno za ubuduće, a ne retroaktivno, prvostupanjski sud je zaključio da obveza tuženika u pogledu plaćanja dijela doprinosa kojim se financira obrana od tuče na području Republike Hrvatske egzistira za utuženo razdoblje, tj. za razdoblje od 2003. do 2006., slijedom čega je prihvatio predmetni tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa.

 

Međutim, ocjenjujući da je zbog povrede načela jednakosti pred zakonom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ukinuta materijalnopravna odredba na kojoj je tužitelj temeljio svoj zahtjev, a da zabrana retroaktivne primjene odluke Ustavnog suda ne mijenja njezine pravne posljedice, a to je da su te odredbe Zakona protivne Ustavu od samog početka i stoga inegzistentne od njihovog donošenja, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice pozivom na odredbu čl. 58. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

 

Pritom je zaključio da se na ovaj odnos ne primjenjuju ukinute neustavne odredbe Zakona o sustavu obrane od tuče, a to zbog toga što je presuda, donesena nakon stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida zakon, „nevaljana“, jer se takva presuda temelji na neustavnom zakonu.

 

Pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

 

Naime, odredbom čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske propisano je da ukinuti zakon i drugi propis, odnosno njihove ukidne odredbe, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.

 

Iz sadržaja citirane zakonske odredbe proizlazi da ta odredba uopće ne regulira pitanje primjene zakona, odnosno zakonskih odredbi koje je Ustavni sud ukinuo, već samo određuje dan kada zakonska odredba prestaje važiti. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno pridao toj odredbi smisao kakav ta odredba nema.

 

Pravilno drugostupanjski sud zaključuje da je ovdje mjerodavna odredba čl. 58. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koja glasi: „U postupcima u kojima o pravnoj stvari, do dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida zakon, odnosno poništava ili ukida drugi propis ili pojedina njihova odredba nije pravomoćno odlučeno, a taj se zakon, odnosno drugi propis neposredno primjenjuje u toj pravnoj stvari, ukinuti zakon, odnosno poništeni ili ukinuti drugi propis ili njihova ukinuta ili poništena odredba neće se primjenjivati od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda.“

 

Iz sadržaja navedene odredbe vidljivo je da se ukinuta odredba zakona neće primjenjivati od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda ako su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke: a) da do dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida zakon ili pojedina njegova odredba nije donesena pravomoćna presuda odnosno drugi pravomoćni pojedinačni akt, b) da se zakon ili pojedina njegova odredba neposredno primjenjuje u toj pravnoj stvari.

 

U konkretnom slučaju ispunjene su navedene pretpostavke: a) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o ukidanju odredbe Zakona o sustavu obrane od tuče stupila je na snagu danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama broj 55/07“, dakle 30. svibnja 2007. jer Ustavni sud nije odredio drugi rok, a nižestupanjske presude donesene su nakon objave te odluke Ustavnog suda, te b) ukinuta odredba neposredno se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2751/11-2 od 23. rujna 2015. i Rev-940/15-5 od 5. rujna 2017.).

 

Stoga u ovoj pravnoj stvari nije bilo mjesta primjeni ukinute odredbe čl. 13. st. 1. t. 4. Zakona o sustavu obrane od tuče, kako je to pravilno ocijenio drugostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

Zbog svega navedenog, a s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci (točka I. izreke).

 

Tuženiku nisu priznati troškovi odgovora na reviziju koji u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nije bio nužan u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 17. listopada 2018.

 

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.

 

Copyright © Ante Borić