Poslovni broj: 15 Gž-1505/18-2

 

Poslovni broj: 15 Gž-1505/18-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Dubravki Vinceković kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. P., OIB:…, iz B. G., zastupanog po punomoćnici K. K., odvjetnici u V., protiv tuženika H. z. z. m. o. Z., OIB:…, P. u. S. B., zastupanog po punomoćnici A. G., dipl. pravnici, radi isplate, a povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 30. svibnja 2018. br. 6 P-304/17-10, dana 11. rujna 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Prihvaća se žalba tuženika, preinačuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. 6 P-304/17-10 od 30. svibnja 2018. i sudi:

 

              Tužitelj M. P. odbija se s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

              I. Tuženik H. z. z. m. o. Z., P. u. S. B. dužan je tužitelju M. P. iz B. G. isplatiti zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose invalidske mirovine za  2008.  počevši od podnošenja tužbe odnosno od 13. ožujka 2015. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 18. prosinca 2017. po  prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i to:

- za siječanj 2008. na iznos od 2.541,30 kn

- za veljaču 2008. na iznos od 2.541,30 kn

u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Tuženik H. z. z. m. os. Z., P. u. S. B. dužan je tužitelju M. P. iz B. G. isplatiti zakonske zatezne kamate na isplaćene iznose invalidske mirovine za 2007. počevši od podnošenja tužbe, odnosno od 13. ožujka 2015. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 9. listopada 2017. po  prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i to:

- za lipanj 2007 . na iznos od 1.609,49 kn

- za srpanj 2007. na iznos od 2.541,30 kn

- za kolovoz 2007. na iznos od 2.541,30 kn

- za rujan  2007. na iznos od 2.541,30 kn

- za listopad 2007. na iznos od 2.541,30 kn

- za studeni 2007. na iznos od 2.541,30 kn

- za prosinac 2007. na iznos od 2.541,30 kn

u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

              Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova postupka i sastava odgovora na žalbu.

 

              Nepobijano rješenje kojim je utvrđeno povlačenje tužbe tužitelja u odnosu na tuženika H. z. z. m. o. Z., P. u. V., ostaje neizmijenjeno.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na isplaćene iznose invalidske mirovine za siječanj i veljaču 2008. (za svaki mjesec 2.541,30 kn) u razdoblju od podnošenja tužbe (13. ožujka 2015.) do isplate.

 

              Istom presudom u toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na isplaćene iznose invalidske mirovine za razdoblje od lipnja do prosinca 2007. (za lipanj 1.609,49 kn, a za ostale mjesece 2.541,30 kn) u razdoblju od podnošenja tužbe (13. ožujka 2015.) do isplate.

 

              Toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.000,00 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

              Nepobijanim rješenjem utvrđeno je povlačenje tužbe tužitelja u odnosu na tuženika H. z. z. m. o. Z., P. u. V..

 

              Pravodobno izjavljenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve žalbene navode tuženika i predlaže se da njegova žalba kao neosnovana odbije.

 

              Žalba tuženika je osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na isplaćene iznose invalidske mirovine za 2007. i 2008. godinu.

 

              Tijekom postupka nije bilo sporno da je rješenjem tuženika od 21. ožujka 2008. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad i određen je iznos mirovine. Istim rješenjem određeno je da isplata mirovine pripada korisniku počevši od 1. ožujka 2008., a zaostale svote mirovine za razdoblje od 12. lipnja 2007. do 29. veljače 2008. bit će isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske.

 

              Nije bila sporna niti činjenica da je tuženik 9. listopada 2017. isplatio utvrđene iznose mirovine za vremensko razdoblje od lipnja do prosinca 2007., a 18. prosinca 2017. isplatio je mirovinu za siječanj i veljaču 2008.

 

              Tuženikov prigovor zastare potraživanja prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim pozivajući se na odredbu čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) kojom je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom odlukom nadležnog tijela zastarijevaju za 10 godina. Imajući u vidu da je rješenje tuženika doneseno 21. ožujka 2008., a tužba je podnesena 13. ožujka 2015. (pravilno: 11. ožujka 2015. – čl. 113. st. 2. ZPP-a), što znači unutar roka od 10 godina, prvostupanjski sud smatra da zastara nije nastupila. Osim toga, prvostupanjski sud ističe da je tuženik tijekom postupka dobrovoljno isplatio glavnicu, pa je navedenom isplatom, što se smatra priznanjem duga, prekinut tijek zastare, sukladno odredbi čl. 240. ZOO.

 

              Tvrdnju tuženika da tužitelj nema pravo na isplatu zatezne kamate prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanom pozivajući se na odredbu čl. 29. st. 1. ZOO, pa je obzirom na nespornu isplatu glavnice udovoljio zahtjevu tužitelja za isplatu zatezne kamate na isplaćene glavnične iznose od podnošenja tužbe do dana izvršene isplate.

 

              Pobijajući prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga tuženik u žalbi uopće ne navodi, niti obrazlaže o kojoj se bitnoj povredi radi i u čemu se ona sastoji, a ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              U okviru ostalih žalbenih razloga tuženik navodi u žalbi da je parnični sud vezan odlukom donesenom u upravnom postupku i da nije ovlašten mijenjati pravomoćno rješenje uz napomenu da je rješenje od 21. ožujka 2008. kojim je odgođena isplata zaostalih svota mirovina za razdoblje od 12. lipnja 2007. do 29. veljače 2008. do osiguranja sredstava u državnom proračunu RH pravomoćno jer tužitelj nije ulagao žalbu. Stoga smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 10 godina. Ujedno navodi da je osporio tužitelju pravo na isplatu zatezne kamate jer nije zapao u zakašnjenje s isplatom mirovine. Zaključno tuženik navodi da je nastupila zastara za glavno potraživanje pa je time zastara nastupila i za sporedno potraživanje.

 

              Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud ne nalazi osnovanim budući da su odlučne činjenice za odluku o tužbenom zahtjevu između stranaka bile nesporne, ali je osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Obzirom na sadržaj žalbenih navoda tuženika valja prije svega ukazati na potpuno pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o zastarnom roku od 10 godina propisanom odredbom čl. 233. st. 1. ZOO.

 

              U tužbi podnesenoj prvostupanjskom sudu tužitelj je postavio zahtjev za isplatu neisplaćenih iznosa mirovine za razdoblje od 12. lipnja 2007. do 29. veljače 2008. utvrđene rješenjem tuženika od 21. ožujka 2008. Nakon što je tijekom postupka tuženik isplatio tužitelju pripadajuće iznose mirovine za navedeno razdoblje tužitelj je podneskom zaprimljenim 5. ožujka 2018. postavio zahtjev za isplatu zatezne kamate na isplaćene iznose mirovine od podnošenja tužbe do izvršene isplate.

 

              Prema odredbi čl. 233. st. 1. ZOO sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

 

              Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina (st. 2. iste odredbe).

 

              Po svojoj pravnoj naravi mirovina predstavlja povremenu tražbinu koja se utvrđuje odlukom nadležnog tijela, a sve povremene tražbine koje proistječu iz pravomoćnih sudskih odluka ili odluka drugih nadležnih tijela zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina, sukladno odredbi čl. 233. st. 2. ZOO. Rok zastarijevanja povremenih tražbina  propisan je odredbom čl. 226. st. 1. ZOO i taj rok iznosi tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nema nikakve dileme da se taj rok primjenjuje i za tražbine kamata koje također predstavljaju povremene tražbine.

 

              Prema tome, u konkretnom slučaju ne može se primijeniti zastarni rok od 10 godina iz čl. 233. st. 1. ZOO već se primjenjuje rok od 3 godine prema odredbi čl. 233. st. 2. u vezi čl. 226. st. 1. ZOO.

 

              Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. To znači da zastarni rok ne može početi teći prije nego je tražbina dospjela. Prvostupanjski sud je zastarni rok računao od dana donošenja rješenja tuženika (21. ožujka 2008.), pa se može zaključiti da je prema mišljenju toga suda tražbina tužitelja dospjela donošenjem rješenja tuženika.

 

              U vezi pitanja dospijeća mirovine Vrhovni sud RH u više donesenih odluka (Rev-121/09 od 8. rujna 2010., Rev-2009/10 od 3. siječnja 2012., Revx-1048/12 od 29. svibnja 2013.) izrazio je pravno shvaćanje da mirovina dospijeva donošenjem rješenja kojim se priznaje pravo na mirovinu, sukladno odredbi čl. 110. i čl. 119. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05 i 79/07) koji se primjenjuje i u konkretnom slučaju.

 

Obzirom na navedeno pravno shvaćanje zastarni rok od tri godine od donošenja rješenja tuženika do podnošenja tužbe (11. ožujka 2015.) višestruko je protekao, pa je nastupila zastara temeljem odredbe čl. 226. st. 1. ZOO, a tužba je podnesena nakon što je protekao zastarni rok. Prema odredbi čl. 223. ZOO kad zastari glavna tražbina zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Prema tome, u tom slučaju zastarjela je i tražbina s osnove zatezne kamate koju tužitelj zahtijeva postavljenim tužbenim zahtjevom. Pritom valja napomenuti da rok od tri godine za zastaru povremenih tražbina od dospjelosti svake pojedine tražbine iz čl. 226. st. 1. ZOO dolazi do primjene samo ako glavna tražbina nije zastarjela.

 

Tuženik je tijekom postupka isplatio glavnični iznos mirovine, međutim, time nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 240. ZOO, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud jer se tijek zastare može prekinuti priznanjem duga samo dok zastara teče, a kad je rok zastare protekao priznanjem duga više se ne može prekinuti zastara. To priznanje može se tretirati samo kao odricanje od već nastupjele zastare ako su za to ispunjene materijalnopravne pretpostavke iz čl. 219. i čl. 220. ZOO. Kako je tuženik isplatio mirovinu nakon što su osigurana sredstva u državnom proračunu RH ne može se smatrati da se radi o odricanju od zastare obveze s osnove zatezne kamate jer nedostaje pisano priznanje zastarjele obveze.

 

              Ukoliko bi se prihvatila tvrdnja tuženika da je rješenjem od 21. ožujka 2008. odgođena isplata mirovine, da se radi o konačnom i pravomoćnom rješenju donesenom u upravnom postupku i da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost odluka donesenih u upravnom postupku, u tom slučaju tražbina tužitelja s osnove neisplaćene mirovine u vrijeme podnošenja tužbe nije dospjela jer je isplata odgođena do osiguranja sredstava u državnom proračunu RH i tijekom postupka je isplata izvršena nakon što su osigurana sredstva, zbog čega na strani tuženika nema zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze, pa tužitelju ne pripada pravo na zateznu kamatu u smislu odredbe čl. 29. st. 1. ZOO.

 

              Stoga je valjalo pravilnom primjenom materijalnog prava odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, pa je u tom smislu prihvaćanjem žalbe tuženika preinačena prvostupanjska presuda temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

              Obzirom na preinačenje prvostupanjske presude valjalo je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Kako je prema konačnom ishodu spora tuženik uspio u ovoj parnici jer je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen pripada mu pravo na naknadu troškova postupka, međutim, tuženik niti u prvostupanjskom postupku, niti u žalbi nije postavio takav zahtjev, ali je tužitelj tražio da mu se naknade troškovi, koji zahtjev nije osnovan jer je tužitelj izgubio ovu parnicu, pa nema pravo na naknadu troškova postupka, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu troškova prvostupanjskog postupka i odgovora na žalbu valjalo odbiti.

 

              Nepobijano rješenje kojim je utvrđeno povlačenje tužbe tužitelja u odnosu na tuženika H. z. z. m. o. Z., P. u. V., ostalo je neizmijenjeno.

 

U Varaždinu, 11. rujna 2018.