17 Pž-2002/2014-2

 

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Ivice Omazića, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ICE d.o.o. (ranije ICE PROGRAMI d.o.o.), OIB 09989604453, Pazin, Prolaz Joze Šurana 1, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belušić, odvjetnik u Labinu, protiv tuženika ADRIATIC CROATIA INTERNATIONAL CLUB za djelatnost marina d.d. (ranije ADRIATIC CROATIA INTERNATIONAL CLUB d.d.), OIB 17195049659, Opatija, Obala Maršala Tita 151, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate iznosa od 1.762.366,30 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1633/2009-45 od 6. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1633/2009-45 od 6. prosinca 2013. u točki I. izreke u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donio javni bilježnik Rita Udovičić iz Labina poslovni broj Ovrv-415/09 od 19. kolovoza 2009. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.762.366,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i ovršnim troškom u iznosu od 27.900,90 kn te u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 126.116,05 kn u roku od osam dana.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1633/2009-45 od 6. prosinca 2013. u dijelu točke I. izreke i točke II. izreke te sudi:

 

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donio javni bilježnik Rita Udovičić iz Labina poslovni broj Ovrv-415/09 od 19. kolovoza 2009. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 0,05 kn te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

2. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.842,45 kn, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom označenom u izreci Trgovački sud u Rijeci održao je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donio javni bilježnik Rita Udovičić iz Labina poslovni broj Ovrv-415/09 od 19. kolovoza 2009. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.762.366,30 kn s pripadnim zateznim kamatama i ovršnim troškom u iznosu od 27.900,90 kn u roku od osam dana (točka I. izreke) te je naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 136.958,50 kn u roku od osam dana (točka II. izreke).

 

Prvostupanjski sud je tako odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka u bitnom utvrdio da Ugovor o uvođenju aplikativnih programa ACI IS A-II/2005 od 14. veljače 2005. nije ništav, budući da se sukladno odredbama Zakona o javnoj nabavi ne radi o točno taksativno određenim slučajevima ništavosti ugovora o nabavi, a propust ishođenja prethodne suglasnosti nema za posljedicu ništavost ugovora. Sud je utvrdio da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu, a tuženik nije određeno naveo činjenice o eventualnim nedostacima (kada su se pojavili i kada je i kako o njima obavijestio tužitelja), niti je u ovom postupku postavio ijedan od zahtjeva po osnovi nedostataka. Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim, budući da su stranke odredbom čl. 4. Aneksa ugovora od 2. kolovoza 2005. ugovorile mogućnost plaćanja tijekom 2005. godine uz popust od 35% ili plaćanja u 30 jednakih obroka po 49.812,50 kn uvećano za PDV mjesečno od kojih prvi dospijeva 20. srpnja 2006. (koju mogućnost je tuženik iskoristio plaćanjem prvog obroka). Kako je najstariji utuženi obrok dospio na plaćanje 20. kolovoza 2006., a prijedlog za ovrhu je podnesen 19. kolovoza 2009., nije protekao trogodišnji zastarni rok. U odnosu na razliku u zbroju pojedinačnih iznosa obroka sud je utvrdio da razlika iznosi 0,05 kn tako da o tome sud nije donosio nikakvu odluku.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je u postupku kao tužitelj sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku zbog statusne promjene te da je sud propustio odrediti prekid postupka zbog toga, kao i prekid postupka do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka koji se vodi protiv bivšeg zastupnika po zakonu tuženika. Ističe da tužitelj ničim nije dokazao pretpostavke iz čl. 12. st. 2. t. 2. Zakona o javnoj nabavi (da se nabava mogla izvršiti samo od strane tužitelja i da ima zaštićena prava na programske aplikacije); da su predmetni ugovori ništavi zbog neprovođenja postupka javnog nadmetanja i neishođenja prethodne suglasnosti; da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tuženikove dokazne prijedloge, dok je odluku temeljio na iskazima stranaka, iako je imao pouzdaniji izvor saznanja; poziva se na zapisnike provedenog inspekcijskog nadzora Porezne uprave; osporava zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, pozivajući se na odredbu čl. 6. Aneksa kojim je ugovoreno plaćanje zakonske zatezne kamate; ističe da je sud neosnovano prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 0,05 kn, čija visina ne proizlazi iz isprava u spisu; osporava odluku o trošku, navodeći da sud nije naveo materijalno-pravni propis koji je primijenio te pobija osnovanost pojedinih parničnih troškova. Uz žalbu je dostavio zapisnike sa sjednica nadzornog odbora, za koje tvrdi da ih nije mogao dostaviti ranije iz objektivnih razloga. Predlaže ovom sudu preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, uz naknadu troška žalbe u iznosu od 37.546,87 kn.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud nalazi da je pobijana presuda djelomično pravilna i zakonita.

 

Ovaj drugostupanjski sud nije cijenio nove činjenice iznijete niti dokaze predložene tek u žalbi (koje se odnose na zapisnike sa sjednica nadzornog odbora), jer sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi nije dopušteno iznositi nove činjenice niti predlagati nove dokaze, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što u konkretnom sporu nije slučaj.

 

Neosnovano tuženik osporava stranačku sposobnost tužitelja, a promjena tužiteljeve tvrtke tijekom prvostupanjskog postupka ne predstavlja statusnu promjenu kako to pogrešno smatra tuženik niti predstavlja razlog za prekid postupka. Tijekom žalbenog postupka i tuženik je promijenio svoju tvrtku, što ne utječe na njegovu stranačku sposobnost niti predstavlja razlog za prekid postupka. Činjenica da je u uvodu pobijane presude tužiteljeva tvrtka označena kao Ice programi d.o.o. (kako je tužitelj označavao svoju tvrtku tijekom cijelog prvostupanjskog postupka), iako je tijekom prvostupanjskog postupka tužiteljeva tvrtka promijenjena u Ice d.o.o., uz činjenicu da je uz tužiteljevu tvrtku naznačen ispravan osobni identifikacijski broj (OIB), ne dovodi u sumnju njegov identitet.

 

Neosnovan je žalbeni navod da je tuženik onemogućen u raspravljanju time što je prvostupanjski sud odbio provesti predloženi dokaz provođenjem vještačenja po vještaku informatičke struke te financijske struke. Prvenstveno, neprihvaćanje prijedloga stranke za izvođenjem dokaza ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, kako to pogrešno smatra žalitelj. No, izostanak obrazloženja odbijanja dokaza, u slučaju kada iz ostalih razloga presude nije jasno zbog čega izvođenje predloženih dokaza ne bi bilo potrebno, predstavlja bitnu povredu čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Nadalje, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Sud nije dužan provesti sve dokaze koje stranke predlože (osobito ako se radi o dokazima predloženim radi utvrđivanja činjenica koje su stranke priznale pred sudom, činjenica čije postojanje zakon pretpostavlja, općepoznatih činjenica ili činjenica koje nisu pravno relevantne za spor), međutim ako smatra da predloženi dokazi nisu važni za odluku, dužan ih je odbiti i naznačiti razlog odbijanja, što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju učinio (obrazloživši da tuženik nije određeno naveo činjenice o eventualnim nedostacima te da iz isprava u spisu nije vidljivo na koje se ugovore odnose fakturirane usluge koje su već obuhvaćene kroz redovne mjesečne račune), koje razloge u potpunosti prihvaća i ovaj sud. Tuženik doista nije iznio konkretne činjenice koje bi trebale biti utvrđene izvođenjem dokaza vještačenjem, a predlaganje dokaza ne predstavlja tvrdnju o postojanju određene konkretne činjenice (odnosno tvrdnju o zbivanju, aktivnosti, stanju i sl. iz prošlosti ili sadašnjosti). Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno odbio provođenje predloženih dokaza.

 

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno odbio tuženikov prijedlog za prekid postupka do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka koji se vodi protiv tuženikovog bivšeg zastupnika po zakonu zbog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja sklapanjem štetnih ugovora. Sukladno odredbi čl. 213. st. 2. ZPP-a sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen trgovački prijestup ili je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, tko je učinilac i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna. Kazneni postupak koji se vodi protiv bivšeg tuženikovog zastupnika po zakonu i eventualno utvrđenje postojanja njegove kaznene odgovornosti nije preducijelno za odluku o tužbenom zahtjevu u ovom sporu, slijedom čega nema razloga za prekid postupka. Isto tako, imovinskopravni zahtjev koji je tuženik postavio u tom kaznenom postupku prema bivšem tuženikovom zastupniku po zakonu odnosi se na plaćanje po Sporazumu broj 0502012 u iznosu od 1.204.225,37 kn, za obuku zaposlenika koja nije izvršena iznos od 269.712,72 kn i licencu koja je plaćena kroz Ugovor o prilagodbi aplikativnog programa u iznosu od 230.580,00 kn, koja plaćanja nisu predmet ovog spora.

 

Pobijana presuda se može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, u obrazloženju su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.762.366,30 kn s pripadnim zateznim kamatama po osnovi Ugovora o uvođenju aplikativnih programa ACI IS A-II/2005 od 14. veljače 2005. i Aneksa tog ugovora od 2. kolovoza 2005. Budući da se predmet obveze odnosi na uslugu uvođenja standardnog aplikativnog programskog paketa ICE BIS 2005 (koja podrazumijeva i nabavu potrebne strojne i sistemske opreme) te provođenje tečajeva, po ocjeni ovog suda radi se o mješovitom ugovoru o prodaji s elementima ugovora o djelu u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05).

 

              Iz obrazloženja pobijane presude i spisa u bitnom proizlazi:

- tužitelj kao prodavatelj i tuženik kao kupac su sklopili Ugovor o uvođenju aplikativnih programa ACI IS A-II/2005 od 14. veljače 2005. (dalje: Ugovor o uvođenju), kojim su ugovorili da tužitelj kao prodavatelj i tuženik kao kupac kupuje usluge uvođenja standardnog aplikativnog programskog paketa ICE BIS 2005 za potrebe poslovnog procesa kupca (čl. 1.); usluga uvođenja i pripadajući troškovi obračunat će se u skladu s međusobnim ugovorima na dan 30. lipnja 2005. (čl. 4.); rok za izvršenje ugovornih obveza prodavatelja stranke su vezale uz dobavu potrebne strojne i sistemske programske opreme (čl. 5.); stranke nisu ugovorile cijenu, ali su ugovorile plaćanje obavljene usluge u roku od 15 dana od dana ispostavljanja računa (čl. 4.);

- Aneksom tog ugovora od 2. kolovoza 2005. (dalje: Aneks) stranke su utvrdile da je tijekom obavljanja poslova došlo do izmjene obima poslova (od kojih su najvažniji: organizacijske promjene u računskom planu, mjestima troška i sl. te obuhvatu podataka za čitavu poslovnu godinu, kašnjenje zbog premještanja službe iz Pule u Opatiju, ulazak u turističku i sezonu godišnjih odmora - čl. 1.); utvrdile su da je prodavatelj u cijelosti i bez primjedbi kupca izvršio sve poslove u skladu s Ugovorom o uvođenju; utvrdile su broj inženjer dana po mjesecima (ukupno 797 dana) uz popust; utvrdile su da je s danom 31. srpnja 2005. dovršeno razdoblje uvođenja (čl. 2.); utvrdile su iznos obračunat po osnovnom Ugovoru o uvođenju uz popust u iznosu od 1.494.475,00 kn bez PDV (čl. 3.); ugovorile su izmjene u načinu plaćanja u odnosu na rok definiran osnovnim ugovorom na način da kupac može odabrati jedan od načina koji će mu poslovno više odgovarati: 1) u tijeku 2005. godine uz diskont od 35% što iznosi 971.343,75 kn ili 2) u 30 jednakih obroka u iznosu od 49.812,50 kn koji dospijevaju dvadesetog u mjesecu počev od 2. srpnja 2006. (čl. 4.); za slučaj nepravovremenog plaćanja u skladu s prethodnim člankom kupac je dužan platiti prodavatelju zakonsku zateznu kamatu koja se u tom slučaju obračunava od 31. srpnja 2005. do isplate (čl. 6.);

- iz Zapisnika o provedenom postupku nadzora Ureda za javnu nabavu od 26. ožujka 2007. u bitnom proizlazi mišljenje navedenog tijela da su Ugovor o uvođenju i Aneks ništav ugovor o nabavi sukladno odredbi čl. 73. st. 1. t. 2. i 4. Zakona o javnoj nabavi (t.I.2. nalaza) dok se na kraju nalaza navodi da su za nabave iz t. I.1-13. (dakle i predmetni ugovor) utvrđene nepravilnosti kažnjive po čl. 74. st. 1. Zakona o javnoj nabavi, za koje je nastupila zastara prekršajnog progona; osim nabava iz t.I. nalaza navedeni su pojedinačni ugovori (među kojima nije naveden predmetni ugovor) za koje je iznijeto mišljenje da je riječ o ništavim ugovorima o nabavi temeljem odredbe čl. 73. st. 1. t. 1. Zakona o javnoj nabavi;

              - iz Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru obračunavanja, evidentiranja i prijavljivanja plaćanja poreza i drugih javnih davanja Ministarstva financija-Porezne uprave, Područni ured Rijeka od 9. studenoga 2007. proizlazi da je predmet poreznog nadzora bio porez na dodanu vrijednost u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 23. veljače 2007. i porez na dobit u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2005.; uvodno je načelno navedeno da porezni obveznik (tuženik) ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju (nije dokazao da su mu isporuke obavljene, računi nisu evidentirani u poslovnim knjigama, nije dokazao da računi nisu obuhvaćeni kroz troškove prethodnog razdoblja), pa mu se u smislu Zakona o porezu na dobit ne priznaje kao rashod 2004. godine iznos od 1.135.876,45 kn; obavljen je u uvid devet ugovora (između ostalog i predmetni ugovor) te je u odnosu na predmetni ugovor u bitnom navedeno da: - uvođenje razumijeva i prilagodbu, a prilagodba razumijeva uvođenje; - djelomično se priznaje trošak i pretporez, dok se ne priznaje trošak od 49.812,50 kn mjesečno zbog nejasnih i stručno neutemeljenih parametara (po ocjeni tog tijela viša cijena naznačena u Aneksu nije stvarna, budući da razlozi iz čl. 1. Aneksa ne predstavljaju razloge o kojima se nije znalo prilikom zaključenja ugovora; utvrđenje da su fakturirane usluge koje su već obuhvaćene kroz redovne mjesečne račune odnosi se na Ugovor o ASW za izradu i praćenje plana sklopljen 31. svibnja 2005. s Kom-Pa konzalting d.o.o.

 

Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da Ugovor o uvođenju s Aneksom nije ništav ugovor. Naime, u smislu odredbe čl. 73. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“ broj 117/01 i 197/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, ništavi su ugovori o nabavi koji je sklopljen protivno tim Zakonom propisanim postupcima i radnjama:

1. koji je sklopljen s ponuditeljem čija ponuda nije odabrana kao najpovoljnija,

2. kojim se vrijednost nabave dijeli na iznose manje od tim Zakonom propisanih vrijednosti da bi se izbjegla primjena odredbi toga Zakona,

3. kojim se ustupa nabava trećoj osobi ili osobi na koju se ne odnosi taj Zakon kako bi se time izbjegla njegova primjena,

4. kojim se mijenja ili dopunjava osnovni ugovor protivno čl. 12. st. 2. t. 5. (kojom je propisano da naručitelj iznimno može koristiti način nabave izravnom pogodbom s jednim ponuditeljem, bez nadmetanja i bez objave poziva za nadmetanje izravnom pogodbom u pregovaračkom postupku ako po ugovoru za koji je prethodno proveden postupak javnog nadmetanja ili nadmetanja po pozivu nastane žurna potreba za dodatnom isporukom roba, usluga ili nepredviđenih radova, ali pod istim uvjetima iz osnovnog ugovora, a koji su bitni za cjelinu i funkcionalnost i ne mogu se tehnički ili ekonomski odvojiti od glavnog ugovora, a da ne prouzroče štetu i poteškoće naručitelju; ovakva nabava moguća je samo jednom po osnovnom ugovoru i najviše do 25% vrijednosti iz osnovnog ugovora, a najduže šest mjeseci od izvršenja osnovnog ugovora) i čl. 78. tog Zakona (kojim je propisano da svi postupci nabave započeti do dana primjene tog Zakona, a za koje nisu sklopljeni ugovori o nabavi, ili protiv kojih se vodi sudski ili koji drugi postupak, završit će se po Zakonu o nabavi roba, usluga i ustupanju radova; naručitelji su obvezni provesti ponovni postupak nabave po ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona),

5. suprotno rješenju Državne komisije.

 

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju se radi o sklapanju ugovora o nabavi izravnom pogodbom s jednim ponuditeljem, bez nadmetanja i bez objave poziva za nadmetanje izravnom pogodbom u pregovaračkom postupku, jer se radilo o nabavi koja može biti izvršena samo od jednog ponuditelja sa zaštićenim pravom na robu, usluge i radove (čl. 12. st. 2. t. 2. Zakona o javnoj nabavi), budući da tužitelj ima zaštićena (autorska) prava na programske aplikacije. Tuženik tijekom postupka nije iznio tvrdnje niti predložio dokaze kojima pobija tužiteljeve tvrdnje o nabavi koja može biti izvršena samo od jednog ponuditelja sa zaštićenim pravom na robu, usluge i radove, slijedom čega ovaj sud ocjenjuje pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda.

 

Sklapanje ugovora o nabavi sukladno odredbi čl. 12. st. 2. t. 2. Zakona o javnoj nabavi nije jedan od taksativno propisanih slučajeva ništavosti ugovora o nabavi iz čl. 73. tog Zakona, a mišljenje Ureda za javnu nabavu da su predmetni ugovor i aneks ništavi sukladno odredbi čl. 73. st. 1. t. 2. i 4. (pravilno – čl. 73. t. 2. i 4.) Zakona o javnoj nabavi nije primjenjivo u konkretnom slučaju, jer se ne radi o ugovoru o nabavi kojim se vrijednost nabave dijeli na iznose manje od tim Zakonom propisanih vrijednosti da bi se izbjegla primjena odredbi tog Zakona (čl. 73. t. 2.), niti ugovor o nabavi kojim se mijenja ili dopunjava osnovni ugovor protivno čl. 12. st. 2. t. 5. tog Zakona, jer prethodno nije proveden postupak javnog nadmetanja ili nadmetanja po pozivu (čl. 73. t. 4.).

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nepostojanje prethodne suglasnosti za takav postupak javne nabave nije razlog za ništavost ugovora o nabavi. Naime, sukladno odredbi čl. 13. Zakona o javnoj nabavi naručitelj koji namjerava primijeniti postupak nabave nadmetanjem po pozivu i izravnom pogodbom mora prije početka postupka nabave dobiti od Ureda za javnu nabavu Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ured za javnu nabavu) prethodnu suglasnost za početak njezine provedbe (st. 1.). Prethodna suglasnost traži se pisanim zahtjevom koji sadržava zakonsku osnovu iz čl. 11. ili čl. 12. tog Zakona, razloge i obrazloženje odabira ovog načina nabave, dokaze o ispunjenju uvjeta za primjenu odabranog načina nabave, izvor financijskih sredstava, iznos nabave i ostale podatke o nabavi (st. 2.). Ured za javnu nabavu može od ponuditelja zatražiti dopunu zahtjeva za prethodnu suglasnost i dostavu dokumentacije u određenom roku (st. 3.). Ured za javnu nabavu odgovorit će na zahtjev naručitelja u roku od osam dana od dana primitka zahtjeva, odnosno primitka dokumentacije i dopune zahtjeva (st. 4.). Prethodna suglasnost za početak postupka nabave vrijedi do kraja proračunske ili poslovne godine (st. 5.). Ako Ured za javnu nabavu odbije dati prethodnu suglasnost naručitelj je obvezan provesti postupak nabave javnim nadmetanjem (st. 6.).

 

Sukladno odredbi čl. 103. st. 2. ZOO-a ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

 

Odredbom čl. 74. t. 2. Zakona o javnoj nabavi propisana je prekršajna odgovornost pravne osobe i odgovorne osobe u pravnoj osobi ako postupi protivno odredbi čl. 13. st. 1. i 5. tog Zakona. Prema tome, postupanje protivno odredbi čl. 13. st. 1. i 5. Zakona o javnoj nabavi nema za posljedicu ništavost samog ugovora, jer takva posljedica nije propisana zakonom, već je propisana prekršajna odgovornost onoga koji krši navedenu zabranu.

 

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare u smislu odredbe čl. 374. st. 1. ZOO-a. Naime, Ugovorom o uvođenju stranke su ugovorile obračun usluge na dan 30. lipnja 2005. uz plaćanje u roku od 15 dana od ispostavljanja računa. Međutim, Aneksom su izmijenile rok plaćanja na način da kupac može odabrati jedan od načina koji će mu poslovno više odgovarati: 1) u tijeku 2005. godine uz diskont od 35% što iznosi 971.343,75 kn ili 2) u 30 jednakih obroka u iznosu od 49.812,50 kn koji dospijevaju dvadesetog u mjesecu počevši od 2. srpnja 2006. Budući da je tužitelj platio prvi obrok time je odabrao mogućnost plaćanja u obrocima koji dospijevaju mjesečno od 20. srpnja 2006. Prema tome, a u skladu s ugovorenim rokom plaćanja, budući da su predmet tužbenog zahtjeva preostalih 29 obroka koji su dospjeli u razdoblju od 20. kolovoza 2006. do 20. prosinca 2008., a prijedlog za ovrhu je podnesen 19. kolovoza 2009., tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Činjenica da su stranke odredbom čl. 6. Aneksa ugovorile zateznu kamatu za slučaj nepravovremenog plaćanja u skladu s prethodnim člankom (a u spisu priloženom Aneksu ne postoji odredba čl. 5., već nakon čl. 4. slijedi čl. 6. Aneksa) koja se u tom slučaju obračunava od 31. srpnja 2005. do isplate ne utječe na dospijeće pojedinih utuženih obroka, niti tužitelj potražuje zateznu kamatu u ovom sporu sukladno odredbi čl. 6. Aneksa, već sukladno odredbi čl. 4. Aneksa i ugovorenoj obročnoj otplati. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 374. st. 2. ZOO-a, budući da se u konkretnom slučaju ne radi od odvojenim isporukama robe, izvršenom radu ili usluzi.

 

              Tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je tužitelj ispunio svoju obvezu iz predmetnog ugovora, koja činjenica je utvrđena i u odredbi čl. 2. Aneksa od 2. kolovoza 2005. te proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, potpisnika tog Aneksa, te saslušanih svjedoka.

 

Pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka u odnosu na tuženikove prigovore da su postojali određeni nedostaci („nefunkcionalnosti aplikacije“) utvrdio da je ukupno 13 nefunkcionalnosti o kojima je tuženik obavijestio tužitelja otklonjeni, dok tuženik o eventualnim drugim nedostacima nije određeno naveo činjenice (o kojim točno nedostacima je riječ, kada su se pojavili i je li i kada o njima obavijestio tužitelja). Tuženik je tijekom postupka predložio provođenje informatičkog vještačenja radi utvrđenja neispravnosti instalirane aplikacije odnosno nemogućnosti da aplikacija udovolji tuženikovim potrebama. Međutim, uz predlaganje određenog dokaznog sredstva stranke su dužne iznijeti i točno određene činjenice koje se predloženim dokaznim sredstvom mogu utvrditi (što tuženik u konkretnom slučaju nije učinio). Pri tome se napominje da nije dopušteno predlaganje dokaza u „informativne svrhe“ kako bi se tek na temelju provedenog dokaza utvrdilo koje bi točno određene činjenice mogle biti relevantne za odlučivanje te da ih stranka tek nakon provedenog dokaza iznese kao pravno relevantne činjenice.

 

U odnosu na tuženikov dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja (koje je tuženik predložio radi utvrđenja da je utuženim računima fakturirao nešto što je već bilo obuhvaćeno ranijim računima i kroz redovna mjesečna plaćanja), napominje se da tuženik također nije iznio činjenice koje se predloženim dokaznim sredstvom mogu utvrditi (koje točno usluge i u kojim ranijim računima su te usluge obuhvaćene), a pozivanje na provedeni inspekcijski nadzor u tom smislu je dodatno pogrešno iz razloga što se utvrđenje Porezne uprave da su fakturirane usluge koje su već obuhvaćene kroz redovne mjesečne račune odnosi se na Ugovor o ASW za izradu i praćenje plana sklopljen 31. svibnja 2005. između tuženika i Kom-Pa konzalting d.o.o. (dakle, ne na tužitelja ni na predmetni ugovor).

 

              Osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 0,05 kn. Naime, ukupan zbroj pojedinačnih obroka (29 obroka po 49.812,50 kn uz PDV od 22%) ukupno iznosi 1.762.366,25 kn, dakle 0,05 kn manje od dosuđenog (i traženog) iznosa. Prema tome, tužitelj neosnovano potražuje isplatu razlike od 0,05 kn.

 

Odluka o trošku parničnog postupka sadržana u točki II. izreke pobijane presude djelomično nije pravilna i zakonita. Prvostupanjski sud je naveo da je odluku o trošku donio sukladno odredbama čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu nije jasno naznačio po kojoj osnovi iz čl. 154. ZPP-a je donio odluku o trošku (st. 1., st. 2. ili st. 3.), međutim iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je odluku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (budući da je tužbeni zahtjev prihvatio u cijelosti slijedom čega je tužitelj u cijelosti uspio u sporu). Iako sukladno ovoj drugostupanjskoj odluci tužitelj nije u cijelosti uspio u sporu, budući da se radi o razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, i uz primjenu odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti.

 

Neosnovano tuženik žalbom pobija odluku o trošku u dijelu kojim je tužitelju priznata naknada troška za zastupanje na ročištima 10. ožujka 2010., 6. listopada 2010., 9. prosinca 2010. i 2. svibnja 2013. u iznosima od po 8.815,00 kn za svako, uvećano za pripadni PDV, budući da se radi o ročištima iz T.br.9. t.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12).

 

Međutim, osnovano tuženik u žalbi pobija dosuđeni iznos od 8.815,00 kn uvećan za PDV (ukupan iznos od 10.842,45 kn) za sastav podneska od 12. ožujka 2010., budući da se radi o podnesku koji je predan na ročištu održanom 10. ožujka 2010., koji je naknadno zaprimljen i putem pošte na sudu 12. ožujka 2010., a navode iz tog podneska tužitelj je mogao iznijeti na ročištu, pa nije opravdano priznati mu naknadu za zastupanje na ročištu i sastav podneska predanog na istom ročištu.

Slijedom navedenog, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio žalbu kao neosnovanu i djelomično potvrdio pobijanu presudu te sukladno odredbi čl. 373. t. 3. ZPP-a djelomično preinačio pobijanu presudu.

 

Budući da je tuženik uspio sa žalbom samo u razmjerno neznatnom dijelu u smislu odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a ne pripada mu pravo na naknadu troška žalbe.

 

Zagreb, 11. svibnja 2018.

 

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak, v. r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Brankica Curman

 

1