1                                       Poslovni broj: 16 UsIjn-46/16-23

 

Poslovni broj: 16 UsIjn-46/16-23

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA                                                             

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E N J E

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mirandi Gulišija Jurišić uz sudjelovanje Mire Šakić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja zajednice ponuditelja K. K. d.o.o. I., S. i T. d.d., Z., zastupanog po opunomoćenicima I. Ć., M. I. i D. L., protiv tuženika Državne komisije za kontrolu postupka javne nabave, Zagreb, Koturaška 43/IV, uz sudjelovanje zainteresirane osobe pod 1) Z. l. S. d.o.o., K. Š., i zainteresirane osobe pod 2) zajednice ponuditelja K. d.d., Z., V. d.d., Z., KFK T. d.o.o., D. S., zastupani po opunomoćeniku D. P., odvjetniku iz odvjetničkog društva P. i p., Z., u postupku javne nabave, nakon javne rasprave održane i zaključene dana 27. travnja 2018., objavom odluke na temelju članka 61. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje ZUS), dana 7. svibnja 2018.,  

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Državne komisije za kontrolu postupka javne nabave KLASA: UP/II-034-02/16-02/684 URBROJ: 354-01/16-16 od 26. rujna 2016.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje zaključka Državne komisije za kontrolu postupka javne nabave KLASA: UP/II-034-02/16-01/883 URBROJ: 354-01/16-15 od 15. studenog 2016.

 

 

                                                        r i j e š i o   j e

 

 

I. Odbija se prijedlog za izdavanjem privremene mjere.

 

II. Odbija se prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi trošak upravnog spora zainteresiranoj osobi pod 2) u iznosu od 21.875,00 kuna, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove odluke.

 

IV. Zainteresirana osoba pod 2) odbija se zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 1.188.125,00 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužbom zaprimljenom kod Upravnog suda u Zagrebu 21. listopada 2016. tužitelj osporava rješenje tuženika KLASA: UP/II-034-02/16-01/684 Urbroj: 354-01/16-16 od 26. rujna 2016. (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje od 26. rujna 2016.) kojim se poništava Odluka o odabiru broj: 08-MS1-000056-16 od 3. kolovoza 2016. u otvorenom postupku javne nabave, broj objave: 2016/S 005-0008079, predmet nabave: radovi na rekonstrukciji i dogradnji putničkog terminala, naručitelja Z. l. S. d.o.o. K. Š. (točka 1.), te se nalaže naručitelju u roku od 16 dana od dana javne objave rješenja na internetskim strancima tuženika nadoknaditi žalitelju zajednici ponuditelja K. d.o.o. Z., V. d.d. Z. i KFK T. d.o.o. D. S., troškove žalbenog postupka u iznosu od 100.070,00 kuna (točka 2.).

Rješenjem Upravnog suda u Zagrebu br. UsI-3078/16-3 od 7. studenog 2016. predmet je kao mjesno nadležnom ustupljen ovom sudu, povodom koje je formiran spis pod poslovnim brojem UsIjn-46/16.

Tužbom zaprimljenom kod ovog suda 24. studenog 2016. tužitelj osporava zaključak tuženika KLASA: UP/II-034-02/16-01/883 URBROJ: 354-01/16-15 od 15. studenog 2016. (u daljnjem tekstu: zaključak od 15. studenog 2016.) kojim se tužiteljeva žalba na Odluku o odabiru broj: 08-AC2-000074-16 OD 7. listopada 2016. zajednice ponuditelja K. d.o.o. Z. i KFK T. d.o.o. D. S., ovdje zainteresirane osobe pod 2), zbog nedostatka pravnog interesa odbacuje, povodom koje je pred ovim sudom formiran spis pod poslovnim brojem UsIjn-52/16.

U tužbi protiv osporenog rješenja od 26. rujna 2016. tužitelj uvodno ističe kronologiju događaja koji je prethodio donošenju rješenja kojeg osporava zbog bitne povrede žalbenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Osporenim rješenjem poništena je Odluka o odabiru tužitelja kao najpovoljnijeg ponuditelja uz obrazloženje da naručitelj nije prilikom provođenja postupka te pregleda i ocjene ponuda postupio sukladno načelima javne nabave i isti postupak proveo prema uvjetima i zahtjevima iz dokumentacije za nadmetanje. Zbog toga rješenje smatra nezakonitim jer je tek nakon njegovog donošenja saznao razloge zbog kojih je njegova ponuda neprihvatljiva. Tuženik u osporenom rješenju ne odlučuje o osnovanosti žalbenih navoda, već ukazuje na kontradiktornost naručitelja u postupku pregleda i ocjene ponuda, iako žalitelj u svojoj žalbi nije ukazivao na kontradiktorno postupanje naručitelja pa se takav navod, koji žalitelj spominje tek u očitovanju na naručiteljev odgovor na žalbu nakon proteka žalbenog roka, ne može smatrati žalbenim razlogom. Tužitelj je pozvan očitovati se na navode iznesene u žalbi, ali nije pozvan očitovati se o novim žalbenim navodima izvan roka. Time je tuženik povrijedio osnovna načela upravnog postupka te počinio bitnu povredu postupka jer tužitelju i naručitelju nije omogućio sudjelovanje u postupku i očitovati se činjenicama bitnim za donošenje odluke. Smatra da je tuženik odlučivao izvan granica žalbenih navoda i postupio protivno odredbi članka 140. i 144. stavak 1. Zakona o javnoj nabavi. U obrazloženju rješenja tuženik zaključuje kako je naručitelj povrijedio temeljna načela javne nabave kada je od tužitelja tražio ispravak pogreške u prijevodu koristeći se institutom dopune i pojašnjenja, a u slučaju spornog jamstva nije, a da pri tom ne obrazlaže o povredi kojih načela se radi. Pozivajući se na mišljenja prof. dr. sc. M. Š. i doc. dr. sc. M. T. s P. f. u Z., članak 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije i presude Općeg suda od 14. srpnja 1995. Koyo Seiko/Vijeće T-166/94 i od 19. ožujka 2010. Evropaїki Dynamiki/Komisija, tvrdi da nije povrijeđeno ni jedno načelo javne nabave. Naručitelj je smatrao da je garancija tužitelja uredna i valjana, jer bi u suprotnom mogao sukladno praksi tuženika u rješenju KLASA: UP/II-034-02/16-01/161 od 5. travnja 2016. tražiti dodatnu provjeru od banke garanta. U žalbi protiv Odluke o odabiru kao jedini žalbeni navod ističe se kako je ponuda odnosno dio ponude koji predstavlja Jamstvo za ozbiljnost ponude dostavljen samo djelomično na hrvatskom jeziku. U dokumentaciji za nadmetanje nije propisano da bi ponuda morala biti sačinjena na standardnom hrvatskom jeziku u smislu potpune leksičke, gramatičke i pravopisne usklađenost s normama hrvatskog jezika. Uvidom u jamstvo – garanciju za ozbiljnost gradnje – Lj. b. d.d. evidentno je da je garancija napisana na hrvatskom jeziku, zbog čega naručitelj nije imao razloga valjano ispunjenu garanciju proglasiti neodgovarajućom. U zaglavlju pod „mjesto podnošenja“ na slovenskom jeziku naveden je točan naziv odjela kojem se jamstvo podnosi na naplatu. Da je pod ime odjela bilo upisano ime nepostojećeg odjela, što bi bio slučaj da je njegov naziv preveden na hrvatski jezik, mogućnost naplativosti jamstva bila bi upitna. Stoga se ne radi o propustu prevođenja stranog jezika, već o izvornom nazivu odjela unutar izdavatelja jamstva, koji naziv se ni ne prevodi. Bitan uvjet urednosti naplativosti zahtjeva za plaćanje po garanciji upućen u inozemstvo treba biti adresiran na način da zahtjev bude pravovremeno i uredno dostavljen nadležnom odjelu banke. U tekstu ispod potpisnika jamstva naveden je na slovenskom točan i izvorni naziv funkcije potpisnika jamstva („namestnica direktorice i vodja oddelka“, „direktorica sektorja“) koji ne treba prevoditi kao ni ime potpisnika. U dijelu pod „osnovni posao“ navodi se riječ „pomenutog“ što nije strana riječ već pravopisna pogreška koja ne utječe na valjanost ni naplativost jamstva, jer je prilikom pisanja omaškom ispušteno prvo slovo „s“. Pozivajući se na mišljenje dr. sc. Ž. J. s I. za hrvatski jezik i jezikoslovlje o korištenju te riječ u svakodnevnom jeziku, napominje kako je naručitelj u svom očitovanju na žalbu naglasio kako nije tražio da ponuda bude sastavljena na standardnom leksički i gramatički potpuno usklađenom, već na razumljivom hrvatskom jeziku. Stoga smatra da je tekst samog jamstva napisan na hrvatskom jeziku, da jamstvo u svemu zadovoljava uvjete propisane odredbom članka 1039. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, da je jamstvo u cijelosti jasno, razumljivo, valjano i naplativo, što dokazuje i potvrda o naplativosti jamstva koju je uz odgovor na žalbu dostavljen u postupku KLASA: UP/II-034-02/16-01/684 od 26. rujna 2016. od S. g.– S. b. d.d. U prilog svojim tvrdnjama poziva se i na mišljenje prof. dr. D. B. koji zaključuje kako je u garanciji za ozbiljnost ponude od 8. lipnja 2016,. jasno naveden garant, podnositelj zahtjeva, nalogodavac, korisnik, osnovni posao, iznos i valuta garancije, oblik i mjesto podnošenja, istek, što bankarsku garanciju čini zakonitom, pravilnom i valjanom.

Stav iz obrazloženog rješenja protivan je praksi tuženika u istim slučajevima. Pri tome se poziva na rješenje KLASA: UP/II-034-02/16-01/564 od 1. rujna 2016. u kojem je bankarsku garanciju za ozbiljnost ponude također izdala banka sa sjedištem u Sloveniji u kojem je tuženik zauzeo stav da bankarska garancija ne treba biti prevedena od strane sudskog tumača na hrvatski jezik, jer je tekst garancije napisan u samoj garanciji na hrvatskom jeziku („…odabrani ponuditelj dostavio je original bankarske garancije, u kojoj je tekst koji se odnosi na garanciju izvorno na hrvatskom jeziku pa je nije bilo potrebno prevoditi po sudskom tumaču…“). Osporeno rješenje protivno je i stavu kojeg je tuženik iznio u rješenju KLASA: UP/II-034-02/15-01/249 Ur.br: 354-01/15-6 od 4. svibnja 2015. i KLASA: UP/II-034-02/16-01/569 Ur.br: 354-01/16-6 od 31. kolovoza 2016., čime je tuženik povrijedio načelo jednakog tretmana i načelo zabrane diskriminacije. Ukoliko bi se prihvatila ovakva  praksa u postupcima javne nabave gramatičko tumačenje pojedinih riječ imalo bi jaču ulogu od načela učinkovitosti i ekonomičnosti trošenja sredstava za javnu nabavu.

Nakon osporenog rješenja, novom Odlukom o odabiru po kriteriju najniže cijene odabrana je druga najpovoljnija ponuda koja je za 7.004.344,06 kuna skuplja od tužiteljeve ponude. Naglašava kako se naručitelj, pored načela ekonomičnosti, dužan pridržavati i načela razmjernosti koje je sadržano i u članku 5. Ugovora o EZ prema kojem akt ne može ići dalje od onog što je nužno da bi se ostvario cilj. U sličnom je predmetu (C-111/15 – O. G.) Sud pravde (ECLI:EU:C:2016:280) iznio mišljenje prema kojem se nacionalni propis koji ne uzima u obzir doseg počinjene povrede smatra protivnim načelu proporcionalnosti. Dalje navodi kako je 18. travnja 2016. započeo izravni učinak Direktive 2014/24/EU E. p. i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2014/18/EZ (dalje: Direktiva o javnoj nabavi). Osporeno rješenje protivno je Direktivi o javnoj nabavi koja u članku 18. određuje da se javni naručitelj prema gospodarskim subjektima ponaša jednako i bez diskriminacije te djeluje na transparentan i razmjeran način. Načelo razmjernosti proizlazi iz članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima Europske unije prema kojem su ograničenja moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba odnosno da mjere ne smiju prelaziti ono što je potrebno za ostvarenje njihova cilja. Prema pribavljenom mišljenju profesora s Katedre za upravno pravo P. f. u Z. u konkretnom slučaju povrijeđeno je načelo razmjernosti koje nalaže da se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je takvo postupanje nužno za postizanjem zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koje treba postići.   

Nadalje, tužitelj smatra kako je tuženik trebao odbaciti žalbu zbog nepostojanja pravnog interesa žalitelja u smislu odredbe članka 141. stavka 1. Zakona o javnoj nabavi jer njegova ponuda zbog nedostatka koje detaljno obrazlaže nije prihvatljiva.

Prvo, jamstvo za ozbiljnost ponude izdano od R. A. d.d. Z. od 7. lipnja 2016. sadrži riječi na engleskom jeziku koje nisu prevedene na hrvatski jezik po ovlaštenom sudskom tumaču. Ovdje se poziva na stajalište Suda pravde u predmetu C 210/12 Fastweb (ECLI:EU:C:2013:448) i C-689/13/PFE od 5. travnja 2016 (ECLI:EU:C:2016:199). U garanciji su sadržani podaci o banci („M. of the A. R. b. g.“) te druge riječi i sintagme („e-mail“, „telex“, „swift“, „M. of the A. R. G.“) na engleskom jeziku. Stoga smatra da je tuženik, zbog istih razloga zbog kojih smatra nevaljanom tužiteljevu ponudu, trebao odbaciti ponudu žalitelja (kasnije odabrane ponude zajednice ponuditelja). Uz to, navedeno jamstvo je potpisano od strane neidentificirane osobe preko kojeg potpisa je otisnut pečat izdavatelja i ne zna se tko ga je izdao, kakva je funkcija potpisnika niti ima li takva osoba ovlaštenje za potpis jamstva. Ukazuje na relevantnu sudsku praksu prema kojoj bankarska garancija koja nije potpisana od ovlaštene osobe nije pravovaljana te ukoliko nije potpisana od zakonskog zastupnika ili punomoćnika ne obvezuje banku (VTS Pž 168/97, ŽS Z. Gž 4892/06, VS RH II Rev 109/1999, II Rev 118/1998, VTS Pž-1768/97). Prema točci 1. jamstva br. 16011200307 isto je naplativo u slučajevima kada nalogodavac K. d.o.o ne postupi na način propisan točkama 1.1. do 1.5. citiranog jamstva, dok je prema uvjetima iz dokumentacije za nadmetanje ponuditelj, u konkretnom slučaju zajednica ponuditelja, dužna dostaviti jamstvo koje mora biti naplativo u slučajevima kada ponuditelj ne postupi na način propisan točkama 1.1. do 1.5. Kako se izdano jamstvo odnosi samo na jednog od članova zajednice ponuditelja, te je nenaplativo su slučaju da neki drugi od članova zajednice ponuditelja ne postupi po navedenim točkama, tuženik je trebao zaključiti kako odabrani ponuditelj nije dostavio valjano jamstvo za ozbiljnost ponude. Pored toga, istim jamstvom banka se obvezuje isplatiti „najviše do iznosa od 15.000.000,00 HRK“ umjesto „iznos od 15.000.000,00 HRK“ kako je traženo točkom 7.5. Dokumentacije za nadmetanje.

Drugo, nakon što citira sadržaj točke 4.3.3. Dokumentacije za nadmetanje, tužitelj navodi kako je odabrani ponuditelj kao dokaz da B. P. ispunjava tražene uvjete dostavio zahtjev za upis u Komoru od 1. lipnja 2016. Zahtjev za upis u komoru nije dokaz da imenovani stručnjak ispunjava tražene obrazovne i stručne kvalifikacije, već predstavlja iznimku u dokaznom postupku, koja se kao dokaz dostavlja za osobu koja je prema ranijim propisima ispunjavala uvjete. Tužitelj smatra da je odabrani ponuditelj bio dužan dostaviti obrazovne i stručne kvalifikacije za stručnjaka za kojeg još nije obrađen zahtjev za upis u komoru i dostaviti sve obvezne priloge uz zahtjev za upis (preslik diplome i uvjerenje o položenom stručnom ispitu za obavljanje poslova  prostornog uređenja i graditeljstva).

Treće, odabrani ponuditelj u svrhu dokazivanja tehničke i stručne sposobnosti iz točke 4.4.4. dokumentacije za nadmetanje dostavlja Certifikat kvalitete HRN EN ISO 9001 koji sadrži riječi na engleskom jeziku (Certification body address, Local office, managment systems i dr.) koje nisu prevedene na hrvatski jezik po ovlaštenom tumaču. Pored toga, odabrani ponuditelj kao dokaz tehničke i stručne sposobnosti iz točke 4.3.5. i 4.3.6. dokumentacije za nadmetanje prilaže Izjavu o stavljanju resursa na raspolaganje društva F. d.o.o. kojom se traženi resursi ustupaju samo ponuditelju K., a ne zajednici ponuditelja. Temeljem takve izjave ne dokazuje se tehnička i stručna sposobnost odabrane zajednice ponuditelja.

Četvrto, ponudi odabranog ponuditelja priložen je potpisan prijedlog ugovora po predlošku dokumentacije za nadmetanje (prilog XVI) u čijem se uvodu navodi da je u ime člana zajednice K. d.o.o. potpisao direktor D. K., dok je na kraju potpisan D. F., kojeg direktor na takav potpis nigdje nije ovlastio.

Peto, u odnosu na sadržaj ponude odabranog ponuditelja navodi kako je član zajednice ponuditelja KFK T. d.o.o. u ponudi dostavio troškovnik s oznakom T1_Troškovnik gra zanat radova zgrada A1 A2 i D, koji nije važeći s obzirom na Objašnjenje br. 2 i Izmjenu br. 3 dokumentacije za nadmetanje objavljenu 6. svibnja 2016. Isto tako, u ponudi odabranog ponuditelja kao sastavni dio nalazi se Troškovnik T3 - Troškovnik radova prometnih površina zahvat sjever u kojem je na stranici 14/21 broj 4.10., stavke 126, 127 i 128, upisana jedinična cijena, ali ne i iznos odnosno umnožak količine i jedinične cijene. Navedenim propustom u ukupnu cijenu ponude nije uračunata vrijednost za gore navedene stavke koja ukupno iznosi 57.037,68 kuna. Tako odabrani ponuditelj nije postupio sukladno uputi iz dokumentacije za nadmetanje odnosno objavljenom Objašnjenju br. 8 od 1. lipnja 2016. Zbog navedenog,  predlaže osporeno rješenje poništiti i održati na snazi Odluku o odabiru tužitelja kao najpovoljnijeg ponuditelja, podredno vratiti predmet na ponovni postupak.

Na koncu, tužitelj smatra da je osporeno rješenje protivno Direktivi 2014/24/ERU E. p. i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ te predlaže sudu prekinuti spor te Sudu EZ uputiti prethodna pitanja formulirana u tužbi (list 20.).

Uz tužbu tužitelj je posebnim podnesku od 21. listopada 2016. (list. 221) zatražio izdavanje privremene mjere (zabrana sklapanja ugovora o javnoj nabavi) odnosno određivanje odgodnog učinka tužbe (odgoda izvršenja rješenja tuženika od 26. rujna 2016.) u kojoj napominje kako je u postupku javne nabave naručitelj 7. listopada 2016. u Elektroničkom oglasniku javne nabave Narodnih novina pod br. 2016/S 014-0011333 objavio Odluku o odabiru ponude zainteresirane osobe pod 2) koja je, osim što ima ozbiljne nedostatke, skuplja od tužiteljeve. Sklapanjem ugovora o javnoj nabavi s novim ponuditeljima, tužitelju se onemogućava stjecanje dobiti referenci i poslovnog rejtinga na izgradnji jedinstvenog referentnog objekta, čime tužitelju prijeti nepopravljiva materijalna i nematerijalna šteta. S druge strane, donošenje privremene mjere nije protivno javnom interesu i ekonomičnom trošenju javnih sredstava jer je tužiteljeva ponuda povoljnija od ponude naknadno izabranog ponuditelja. Posebno napominje kako tužitelj u ranijem postupku zbog slabije rangiranosti ponude sada odabranog ponuditelja i nedostatka pravnog interesa istu nije mogao osporavati.

Podneskom od 22. studenog 2016. tužitelj požuruje odlučivanje o privremenoj mjeri, podredno odgodnom učinku.

U tužbi protiv zaključka od 15. studenog 2016. u bitnome se navodi kako valjanost tužiteljeve ponude nije bila predmet ocjene u žalbenom postupku u kojem je poništena odluka o njegovom odabiru, već je predmet ocjene bilo kontradiktorno postupanje naručitelja u postupku pregleda i ocjene ponuda. Tuženik u rješenju od 26. rujna 2016. nije tužiteljevu ponudu proglasio nevaljanom, nego je utvrdio da naručitelj nije proveo postupak pregleda i ocjene ponuda prema uvjetima iz dokumentacije. Stoga stav tuženika da tužitelj nema pravni interes za podnošenje žalbe na kasniju odluku o odabiru donesenu u trenutku dok nadležan sud u predmetu koji se vodi pod brojem UsIjn-46/16 nije odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije nezakonit. Tužitelj kao prvotno odabrani ponuditelj morao bi temeljem načela jednakog tretmana i načela zabrane diskriminacije imati mogućnost isticati povrede u onim dijelovima kasnije odabranog ponuditelja zbog istih nedostatka u ponudi (jezik jamstva za ozbiljnost ponude). U prilog svom stajalištu poziva se na predmet C 210/12, Fastweb (ECLI:EU:C:2013:448) i C-689/13, PFE (ECLI:EU:C:2016:199). Istom tužbom predlaže određivanje privremene mjere odnosno odgodnog učinka rješenja na način kako je to navedeno i u tužbi kojom osporava rješenje od 26. rujna 2016.

U odgovoru na tužbu koja se vodi pod brojem UsIjn-46/16 tuženik navodi kako je u žalbenom postupku postupao u granicama žalbenih navoda te ispitivao je li jamstvo za ozbiljnost tužiteljeve ponude napisano na hrvatskom jeziku odnosno dostavljeno u skladu s odredbom članka 6.7. dokumentacije za nadmetanje. U cilju potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja savjesnom ocjenom dostavljenih dokaza i očitovanja tuženik je utvrdio kontradiktornost u postupanju naručitelja. S tim u vezi ističe se da je prethodno u obrazloženju rješenja navedeno očitovanje naručitelja na žalbu u kojem se ističe da je predmetni dokument jasan i razumljiv te da kakvoća istog nije upitna jer je izdan od nadležne institucije, međutim, iz cjelokupne dostavljene dokumentacije utvrđeno je drukčije postupanje naručitelja iz kojeg je vidljivo da bez obzira na razumljivost i jasnoću kod pojedinih dokumenata zatražilo njihov prijevod na hrvatski jezik. Postupanje naručitelja je jasno vidljivo iz Zapisnika o pregledu i ocjeni ponuda tako da tužitelju navedene činjenice nisu mogle ostati nepoznate niti su mu time povrijeđena bilo kakva prava. Iako naručitelj pokušava svoje postupanje opravdati brigom o ekonomičnom trošenju proračunskih sredstava, tuženik ističe kako je naručitelj dužan izvršiti postupak pregleda i ocjene ponuda pridržavajući se svih odredaba Zakona o javnoj nabavi i dokumentacije za nadmetanje, od čega je naručitelj ovakvim postupanjem odstupio.

Među strankama nije ni sporno da dokumentacijom za nadmetanje nije bilo propisano da ponuda mora biti sačinjena na standardnom hrvatskom jeziku u smislu potpune leksičke, gramatičke i pravopisne usklađenosti s normama hrvatskog jezika. Međutim, točkom 2.7. dokumentacije za nadmetanje propisano je da se ponuda zajedno s pripadajućom dokumentacijom izrađuje na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu te ukoliko pojedini dijelovi ponude nisu na hrvatskom jeziku, ponuditelj je obvezan dostaviti prijevod ovlaštenog prevoditelja na hrvatskom jeziku. U tužiteljevoj ponudi sadržane su riječi koje ne pripadaju hrvatskom jeziku, zbog čega ponuda nije u potpunosti sastavljena sukladno propisanom uvjetu. Pravna valjanost jamstva za ozbiljnost ponude u smislu odredbi Zakona o obvezni odnosima nije dovedena u pitanje niti je to bilo predmet kontrole tuženika, već sukladnost s uvjetom propisanim u dokumentaciji za nadmetanje vezano za jezik ponude. Rješenja na koje se tužitelj poziva ne odnose se na isto činjenično i pravno stanje, dok u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Direktive 2014/24/EU jer je predmetni postupak započet prije 18. travnja 2016. te je u cijelosti reguliranim važećim Zakonom o javnoj nabavi.

U odnosu na tužiteljeve prigovore kako je tuženik propustio odbaciti žalbu žalitelja, ovdje zainteresirane osobe pod 2), navodi kako je na strani žalitelja čija je ponuda ocijenjena valjanom postojao pravni interes za izjavljivanje žalbe. Pored toga, prigovora iznošenju tužbenih navoda kojima se osporava valjanost ponude žalitelja, s obzirom da isto nije bilo predmet kontrole tijekom žalbenog postupka te predlaže tužbu kao neosnovanu odbiti.

U odgovoru na tužbu koja se vodi pod brojem UsIjn-52/16 tuženik pozivajući se na odredbu članka 141. stavka 1. Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine, br. 90/11, 83/13, 143/13, 13/14) ostaje pri obrazloženju osporenog zaključka navodeći kako je ta odredba sukladna odredbi članka 1. stavak 3. Direktive 2007/66/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2007. kojom se izmjenjuju i dopunjuju Direktive Vijeća 89/665/EZ i 92/13/EEZ vezano za poboljšanu učinkovitost postupaka revizije u svezi s dodjelom ugovora o javnim nabavama i kao takva predstavlja implementaciju Direktive u nacionalno zakonodavstvo. U smislu te odredbe tuženik ispituje postojanje postupovnih pretpostavki koje se odnose, između ostalog, i na postojanje pravnog interesa kako bi se onemogućilo obijesnog žalitelja da kroz izjavljivanje žalbe zloupotrebljavajući procesna prava odugovlači s postupkom javne nabave. Valjanost ponude tužitelja bila je predmetom ocjene u žalbenom postupku u kojem je doneseno rješenje od 26. rujna 2016., a tuženik prema odredbi članka 144. stavka 3. Zakona o javnoj nabavi nije ovlašten kontrolirati činjenično i pravno stanje koje je bilo predmetom prethodne žalbe u istom postupku javne nabave. Izvršnim rješenjem tuženika utvrđeno je da tužiteljeva žalba nije sukladna odredbama dokumentacije za nadmetanje, što predstavlja obvezni razlog za odbijanje ponude. Kako zbog neotklonjivih nedostataka tužiteljeva ponuda ne bi mogla biti odabrana isti ne može pretrpjeti štetu zbog čega na strani tužitelja nisu ispunjene kumulativno propisane pretpostavke za izjavljivanje žalbe. Neosnovano se tužitelj poziva na Direktivu, presude Europskog suda pravde kao i činjenicu da je pred ovim sudom pokrenut spor kojim se osporava rješenje od 26. rujna 2016. jer je isto rješenje postalo izvršno, a Zakonom o javnoj nabavi nije propisano da podnošenje tužbe ima odgodni učinak na izvršnost rješenja. U prilog svojim tvrdnjama poziva se na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-990/15-2 od 23. ožujka 2016. i U. suda u R. br. 5 UsI-1835/15-8 od 3. veljače 2017. te predlaže spajanje postupaka koji se pred ovim sudom vode pod brojevima UsIjn-47/16 i UsIjn-51/16. 

U odgovoru na tužbe zainteresirana osoba pod 1) napominje kako je 6. prosinca 2016. sklopljen Ugovor o izvođenju radova na rekonstrukciji dogradnji putničkog terminala u Z. l. S. te preleže odbiti prijedlog za određivanjem privremene mjere i donošenja rješenje o odgodnom učinku kojim se pravni posao koji je sklopljen želi spriječiti.

U odgovoru na tužbu koja se vodi pod brojem UsIjn-47/16 zainteresirana osoba pod 2) u odnosu na tužbene navode kako je tuženik odlučivao izvan žalbenih razloga navodi kako je kao jedini žalbeni razlog kojim se osporavala tužiteljeva ponudu istaknut nedostatak jamstva za ozbiljnost ponude što je detaljno i činjenično obrazloženo. Citirajući točke 7.5.1. i 6.7. dokumentacije za nadmetanje ističe kako je garancija za ozbiljnost ponude sadržavala riječi na slovenskom i srpskom jeziku, a tužitelj nije priložio prijevod po ovlaštenom tumaču. Stoga podržava zaključak tuženika kako naručitelj nije obavio postupak pregleda i ocjene ponuda prema uvjetima iz dokumentacije za nametanje sukladno odredbi članka 90. stavak 1. Zakona o javnoj nabavi.

U odnosu na tužbene navode kako je tuženik pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zbog stranih riječi utvrdio nedostatak jamstva uzvraća kako ne postoji ni jedna odredba ili uvjet natječaja koji bi relativizirao odredbu članka 78. stavak 5. Zakona o javnoj nabavi i točke 6.7. dokumentacije za nadmetanje, koji su jasni i nije ih potrebno posebno tumačiti pa tuženik nema ovlaštenja samostalno određivati na koje dijelove ponude se ova odredba ima imperativno primijeniti, a na koje ne. Zaključuje kako jamstvo sadrži riječi na slovenskom i srpskom jeziku što jamstvo a time i ponudu diskvalificira u cjelini. Smatra kako rješenja tuženika na koja se tužitelj u prilog svojim tvrdnjama o nejednakom postupanju poziva nisu primjenjiva u konkretnom primjeru. Tuženik nije povrijedio načelo jednakosti i zabrane diskriminacije jer je tužitelj mogao predati izvornik na hrvatskom ili stranom jeziku uz odgovarajući prijevod, dok se tužitelj odlučio na zakonom nedozvoljenu mješavinu jezika.

Tužitelj izvodi tezu kako načelo ekonomičnosti i razmjernosti mogu derogirati odredbu članka 78. stavak 5. Zakona o javnoj nabavi. Predmet ECLI.EU:C:2016:280 na kojeg se tužitelj poziva nije mišljenje Suda, već nezavisnog odvjetnika a u istom je navedeno „kako isključenje iz potpore uzrokovano neispunjavanjem jednog od uvjeta za dodjelu potpore ne predstavlja sankciju, već jednostavno posljedicu neispunjavanja uvjeta predviđenih zakonom“. Tužitelj pokušava relativizirati nedostatak svoje ponude načelom ekonomičnosti i razmjernosti. Nepotrebno je pozivanje na Direktive 2004/18/EZ, koja se i ne primjenjuje na ovaj slučaj, jer je načelo razmjernosti implementirano u sam Zakon.

Tužitelj je propustio pravnu mogućnost osporavanja ponude zainteresirane osobe pod 2) žalbom protiv Odluke o odabiru od 3. kolovoza 2016. kojom je ta ponuda ocijenjena valjanom. Opreza radi osvrće se na tužbene navode o nevaljalosti jamstva za ozbiljnost ponude te ističe kako se tužitelj poziva na presudu Suda EU u predmetu C-100/12 odlomak 33. (koju u tužbi pogrešno označava kao C-210/12) i pri tom maliciozno mijenja odlomak 33. sve s ciljem da bi opravdao svoj propust neizjavljivanja žalbe na Odluku o odabiru od 3. kolovoza 2016. Tako u prijevodu tužitelj navodi kako svaki od konkurenata može tvrditi da ima zakoniti interes za isključenje ponude „odabranog ponuditelja“, dok u izvorniku presude stoji „drugih ponuditelja“ pa takvom intervencijom mijenja smisao sentence. Jamstvo zainteresirane osobe pod 2) sadrži sve podatke koje propisuje članak 21. Zakon o trgovačkim društvima i svi podaci napisani su na hrvatskom jeziku. Podaci koje po zakonu mora sadržavati memorandum već po svojoj prirodi nisu dio jamstva već poslovnog papira. Riječi na stranim jezicima koji se nalaze u opremi poslovnog pisma ili stručne riječi na stranom jeziku koje se u takvoj formi koriste i u hrvatskom jeziku ne predstavljaju povredu odredbi Zakona o javnoj nabavi i dokumentacije za nadmetanje.

U ponudi zainteresirane osobe pod 2) razvidan je identitet davatelja jamstva i isto je potpisano od strane ovlaštenih osoba. S istim argumentima tužitelj je podnio tužbu T. s. u S. te je, nakon što je odbijen prijedlog za privremenu mjeru, istu u predmetu P-690/16 povukao. Neosnovani su tužiteljevi navodi kako je kao nalogodavac u jamstvu naveden K. d.o.o. kao jedan od članova zajednice ponuditelja, jer je jamstvo izdano za račun zajednice ponuditelja, kao i navodi koji se odnose na iznos danog jamstva.

U odnosu na prigovor tužitelja kako u ponudi zainteresirane osobe pod 2) nisu dostavljeni dokazi o specifičnom stručno iskustvu B. P., navodi kako je odabrana zajednica ponuditelja sukladno Objašnjenju br. 3 i Izmjeni br. 4. dokumentacije za nadmetanje dostavila za voditelja grupe zahtjev za upis u Komoru i životopis. Neosnovan je tužiteljev prigovor u svezi Izjave o stavljanju resursa na raspolaganje, budući ista ne sadrži nikakve ograničenja u korištenju istih, pa se kao takva ne može promatrati izdvojeno, već jedino kao sastavni dio ponude iz koje je razvidno da je K. d.o.o. nositelj zajedničke ponude zajednice ponuditelja pa se time resursi ustupom jednom članu zajednice ustupaju zajednici ponuditelja. Predložak ugovora kao sastavni dio ponude elektronskim potpisom potpisao je D. F., ovlašten specijalnim punomoćima koje su mu dali svi članovi zajednice ponuditelja, koje punomoći prileže spisu. U ime člana zajednice ponuditelja K. d.o.o. punomoć je potpisala M. I., predsjednica uprave društva, kao i u zaglavlju navedeni D. K. te je time predložak ugovora potpisan od strane valjano opunomoćene osobe. U odnosu na prigovore koji se odnose na sadržaj ponude navodi kako prigovor koji se odnosi na T1 Troškovnik nije razumljiv jer je sastavni dio ponude zainteresirane osobe pod 2) troškovnik pod nazivom T1_V1_Troškovnik gra zanat radova zgrada A1 A2 i D. U odnosu na drugi prigovor koji se odnosi na T3 Troškovnik napominje kako je naručitelj Objašnjenjem br. 9 od 1. lipnja 2016. dopustio ispraviti formule u redovima u kojima su formule već postojale, ali su bile pogrešne, ali ne i upisivanje novih formula u redove gdje ne postoje.

Na koncu, protivi se tužiteljevom prijedlogu za prekidom postupka i rješavanju prethodnog pitanja od strane suda EZ, uz napomenu kako je bespredmetno pozivanje na Direktivu 2014/24/EU jer je predmetni postupak javne nabave započeo danom slanja poziva na  nadmetanje, dok tužitelj nije učinio vjerojatnim povredu načela javne nabave.

U odgovoru na tužbu koja se vodi pod brojem UsIjn-52/16 zainteresirana osoba pod 2) ističe kako je usvajanjem žalbenog navoda utvrđena nevaljanost tužiteljeve ponude. Jedini žalbeni nedostatak odnosio se na nedostatak jamstva kao dio ponude, dok utvrđena kontradiktornost u postupanju naručitelja ne predstavlja ukidni razlog, već posljedicu za koju pozitivni propisi vežu sankciju ukidanja. Neosnovani su tužiteljevi navodi kada tvrdi da je diskriminiran u ovom postupku jer je onemogućen iz istih razloga pobijati odabranu ponudu zainteresirane osobe pod 2). Naime, tužitelj je propustio pravovremeno izjaviti žalbu protiv Odluke o odabiru od 3. kolovoza 2016. kojom odlukom je pored odabira tužitelja i ponuda zainteresirane osobe pod 2) utvrđena valjanom pa je u smislu odredbe članka 146. stavka 2. Zakona o javnoj nabavi nastupila prekluzija prava osporavanja ponude odabrane u kasnijem postupku. S tog osnova smatra da je tužiteljevu žalbu trebalo odbaciti. Gubitak pravnog interesa tužitelja vidi u činjenici što će na temelju izvršne odluke o odabiru sa zainteresiranom osobom pod 2) biti sklopljen ugovor o predmetu nabave. Zaključuje kako u odnosu na tužitelja, koji je propustio osporavati ponudu zainteresirane osobe pod 2), nije povrijeđeno načelo jednakog tretmana i zabrane diskriminacije.

U podnesku od 19. travnja 2017. tužitelj uzvraća kako u postupku u kojem je poništena odluka o njegovim odabiru nije utvrđena nevaljanost njegove ponude već se utvrdilo navodno kontradiktorno postupanje naručitelja koji postupak pregleda i ocjene ponuda nije obavio prema uvjetima iz dokumentacije za nadmetanje. Prema rješenju od 26. rujna 2016. naručitelj je u ponovljenom postupku pregleda i ocjena ponuda bio dužan ukloniti kontradiktornost u postupanju na način da ponovno ravnopravno pregleda sve ponude. Stoga smatra da je odbacivanje tužiteljeve žalbe zbog nedostatka pravnog interesa protivno načelima pravne države i predlaže spojiti predmet koji se pred ovim sudom vode u odnosu na konkretan postupak javne nabave.

Tome u podnesku od 22. svibnja 2017. dodaje kako tužitelj kao odabrani  ponuditelj ne bi mogao dokazati pravni interes za pobijanje odluke o odabiru kojom je proglašen odabranim ponuditeljem. Napominje kako je mišljenje Suda pravde u predmetu Fastweb (ECLI:EU:C:2013:448) dopunjeno u presudi od 11. svibnja 2017. u predmetu C 131/16 (ECLI:EU:C::358) prema kojoj Direktivu Vijeća 92/13/EZ kako je izmijenjena Direktivom 2007/66/EZ treba tumačiti na način da se, kada su u postupku javne nabave podnesene dvije ponude i u kojoj je javni naručitelj donio dvije istodobne odluke od kojih se jedna odnosi na odbijanje ponude jednog ponuditelja, a druga na dodjelu ugovora drugome, odbijenom ponuditelju koji je podnio pravno sredstvo protiv tih dviju odluka, mora omogućiti da zatraži isključenje ponude uspješnog ponuditelja jer pojam „određeni ugovor“ može, ovisno o slučaju, obuhvaćati eventualno pokretanje novog postupka javne nabave. Isti stav izražen je u presudi Archus i Gama. U interpretaciji prava presude suda pravde Direktiva Vijeća 92/13/EZ, kako je izmijenjena Direktivom 2007/66/EZ, ima retroaktivni učinak od trenutka ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

U podnesku od 6. ožujka 2018. tužitelj ustraje u tvrdnji kako je tuženik rješenje od 26. rujna 2016. obrazložio razlozima koji nisu bili istaknuti kao žalbeni navodi. U žalbi od 8. lipnja 2016. zainteresirana osoba pod 2) je tvrdila kako jamstvo za ozbiljnost ponude nije napisano na hrvatskom jeziku i nije dostavljeno s prijevodom ovlaštenog prevoditelja, da sadrži riječi na slovenskom i srpskom jeziku (bančiništvo, oddelek, posle, namesnica, vodja oddelka, dektoraj, pomenutog). U očitovanju na odgovor na žalbu javnog naručitelja, zainteresirana osoba pod 2) odustala je od žalbenog navoda i obrazloženja da u tekstu nije poštovana norama hrvatskog standardnog jezika te naveo kako je naručitelj imao različite kriterije za utvrđivanje činjenica je li nešto napisano na hrvatskom jeziku, jer je za određeni dokument tražio ispravak uočene greške u prijevodu dokumenta, dok za druge riječi koje se odnose na jamstvo to nije zatražio. Prema odredbama Zakona o javnoj nabavi i Zakona o općem upravnom postupku dopunjavanje žalbenih razloga izvan roka nije moguće. Tuženik nije utvrdio postojanje stranih riječi u jamstvu niti o tome navodi u osporenom rješenju. Protivno tuženikovim tvrdnjama, rješenje od 1. rujna 2016. odnosi se na identičnu situaciju u kojoj su poslovna adresa i potpisi ovlaštenih osoba na slovenskom jeziku. Konkretno svrha jamstva je ostvarena pa je odbijanje bitno jeftinije ponude u nerazmjeru s eventualno postojećim nedostacima koji ne utječu na valjanost i naplativost samog jamstva. Naručitelj je u ponovnom postupku trebao izvršiti pregled svih ponuda i utvrditi nevaljalost jamstva zainteresirane osobe pod 2) zbog razloga detaljno obrazloženih u tužbi.

Tijekom spora održana je rasprava (ročišta 7. srpnja 2017., 15. rujna 2017. i 27. travnja 2018.) na kojoj je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Na ročištu održanom 15. rujna 2017. raspravnim zapisnikom izvršeno je spajanje predmeta ovog suda pod brojevima UsIjn-46/16 i UsIjn-52/16 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja na način da se spis pod brojem UsIjn-52/16 pripaja predmetu pod brojem UsIjn-46/16. 

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo u kojem je doneseno osporeno rješenje i priloženu tijekom spora.

Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja te ocjene izvedenih dokaza, sud je utvrdio kako tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

Predmet ovog spora je otvoreni postupak javne nabave broj objave: 2016/S 005-0008079, predmet nabave: radovi na rekonstrukciji i dogradnji putničkog terminala u Z. l. S., prema kriteriju najniže cijene, kojeg je zainteresirana osoba pod 1) kao naručitelj objavila 15. srpnja 2016. u Elektroničkom oglasniku javne nabave. 

Iz stanja spisa proizlaze među stankama nesporne činjenice:

- da je zainteresirana osoba pod 1) 3. kolovoza 2016. u otvorenom postupku javne nabave donijela Odluku o odabiru broj: 08-MS1-000056-16 kojom je kao najpovoljnija odabrana tužiteljeva ponuda;

- da je Odluka o odabiru tužitelja poništena osporenim rješenjem 26. rujna 2016.;

- nakon čega je u ponovnom postupku Odlukom o odabiru broj. 08-AC2-000074-16 od 7. listopada 2016. kao najpovoljnija izabrana ponuda zainteresirane osobe pod 2):

- tužiteljeva žalba na odluku o odabiru zainteresirane osobe pod 2) odbačena je zbog nedostatka pravnog interesa.

Tužbenim navodima kojima osporava rješenje od 26. rujna 2016., tužitelj tvrdi kako je tuženik pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na valjanost njegove ponude odnosno da je u postupajući po žalbi zainteresirane osobe pod 2) odlučivao izvan žalbenih navoda.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je točkom 6.1.1. dokumentacije za nadmetanje kao sadržaj ponude, između ostalog, navedeno i jamstvo za ozbiljnost ponude (točka 7.). Prema točki 6.7. dokumentacije za nadmetanje ponuda se zajedno s pripadajućom dokumentacijom izrađuje na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Ukoliko neko dijelovi ponude nisu na hrvatskom jeziku, ponuditelj je obvezan iste dostaviti s prijevodom ovlaštenog prevoditelja na hrvatski jezik.

Prema obrazloženju osporenog rješenja od 26. rujna 2016. tuženik je uvidom u ponudu odabranog ponuditelja, ovdje tužitelja, uz obrazloženje da izgovoreni ili pisani tekst treba tumačiti šire odnosno u cijelom sadržaju, a ne kako to naručitelj pogrešno ističe, utvrdio da se u izvorniku garancije za ozbiljnost ponude N. Lj. b. d.d. od 8. lipnja 2016. u zaglavlju u dijelu „Mjesto podnošenja“ navodi „Sektor za trgovinsko bančništvo, Oddelek za garancijske poslove“, u dijelu „osnovni posao“ riječ „pomenutog“ te ispod teksta i navoda o odgovornim osobama riječi „namestnica direktorice in vodja oddelka“ te „direktorica sektorja“.

Prema stajalištu ovog suda, u okolnostima kada je dokumentacijom za nadmetanje izričito propisano da se ponuda izrađuje na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu a ukoliko ponuda ili pojedini njezini dijelovi nisu na hrvatskom jeziku, ponuditelj mora iste dostaviti s prijevodom ovlaštenog prevoditelja na hrvatski jezik, pravilan je zaključak tuženika kako dostavljeno jamstvo za ozbiljnost ponude nije u skladu uvjetima iz dokumentacije za nadmetanje. Prema ustaljenoj sudskoj praksi izraženoj primjerice u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-1085/17-2 od 22. veljače 2018. postupak javne nabave sam po sebi strogo je formalne naravi i kao takav ne daje mogućnost tumačenja priloženih dokumenata drukčije nego je navedeno u dokumentaciji za nadmetanje. Pri tome valja navesti, kako predmet ovog spora kao ni žalbenog postupka nije bila ocjena valjanosti jamstva za ozbiljnost ponude, već usklađenost ponude s natječajnim uvjetima. Naručitelj je sukladno Uredbi o načinu izrade i postupanju s dokumentacijom za nadmetanje i ponudama (Narodne novine, br. 10/12, 120/16) u konkretnom postupku kao instrument kojim se osigurava ozbiljnost ponude u pogledu ponuđenih uvjeta u sadržaj ponude uvrstio i jamstvo za ozbiljnost ponude koje kao pripadajuća dokumentacija mora biti na hrvatskom jeziku ili prevedena po ovlaštenom tužitelju. Stoga na drukčije rješavanje ove upravne stvari ne utječu tužbeni navodi kojima se ukazuje na valjanost ponude sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, jer se u postupku javne nabave valjanost dostavljenog jamstva ocjenjuje sukladno uvjetima koje je naručitelj odredio u dokumentaciji o nabavi.

Nadalje, tužitelj smatra da je tuženik povrijedio odredbu članka 144. stavak 1. Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine, br. 90/11, 83/13, 143/13, 13/14, u daljnjem tekstu: ZJN) prema kojoj u žalbenom postupku Državna komisija postupa u granicama žalbenih navoda, a po službenoj dužnosti pazi na bitne povrede koje su počinjene u fazi postupka u kojoj je izjavljena žalba sukladno člancima 146. do 153. ovoga Zakona

Žalbom od 18. kolovoza 2016. zainteresirana osoba pod 2) osporava odluku o odabiru tužitelja navodeći kako je uvidom u ponudu odabrane zajednice ponuditelja utvrđeno da jamstvo za ozbiljnost ponude nije napisano na hrvatskom jeziku niti dostavljeno s prijevodom ovlaštenog tužitelja. U očitovanju na naručiteljev odgovor na žalbu zainteresirana osoba pod 2) napominje kako žalbenim navodima nije osporavao kakvoću, smisao ili valjanost jamstva, već usklađenost jamstva s dokumentacijom za nadmetanje. U istom očitovanju zainteresirana osoba pod 2) odustala je od ranije iznesenih žalbenih navoda i obrazloženja da u tekstu jamstva nije poštovana norma hrvatskog standardnog jezika i njegovog administrativno - poslovnog stila. Kod izloženog, proizlazi kako je tuženik odlučujući o žalbi postupao u okviru žalbenih navoda sukladno odredbi članka 144. stavak 1. ZJN jer, zainteresirana osoba pod 2) kao žalitelj, tijekom žalbenog postupka nije, kako to smatra tužitelj, odustala od žalbenih navoda kojima prigovara nedostacima ponude zbog nedostataka neprevedenog jamstva.

Iako tužitelj s pravom ukazuje kako se u sadržaju osporenog rješenja tuženik koristi  navodima koje je zainteresirana osoba pod 2) iznijela tek u očitovanju na naručiteljev odgovor na žalbu u podnesku od 5. rujna 2016, to prema ocjeni suda, ne utječe na zakonitost osporenog rješenja kojim je tuženik odlučujući u granicama žalbenih navoda utvrdio da predmetno jamstvo za ozbiljnost ponude nije prevedeno na hrvatski jezik, što ga sukladno traženim uvjetima iz dokumentacije za nadmetanje čini nevaljanim. S tim u vezi tuženik se u obrazloženju osporenog rješenja nepotrebno poziva na uočene kontradiktornosti kod postupanja naručitelja u postupku ocjene i pregleda ponuda, jer se u postupcima javne nabave po načelu kontradiktornosti provodi žalbeni postupak, a ne i sam postupak pregleda i ocjene ponuda (članak 139. stavka 1. ZJN).

Nadalje, tužitelj smatra kako je tuženik odbacujući žalbu osporenim zaključkom od 15. studenog 2016. zbog nedostatka pravnog interesa povrijedio načela jednakog tretmana i načela zabrane diskriminacije.

Prema odredbi članka 141. stavka 1. ZJN pravo na žalbu ima svaka fizička osoba, pravna osoba i zajednica fizičkih i/ili pravnih osoba koja ima ili je imala pravni interes za dobivanje određenog ugovora o javnoj nabavi ili okvirnog sporazuma ili natječaja i koja je pretrpjela ili bi mogla pretrpjeti štetu od navodnoga kršenja subjektivnih prava.

Iz navedenog proizlazi kako je ZJN-om kao posebnim zakonom u postupcima javne nabave definiran pojam pravnog interesa za izjavljivanje žalbe te da za postojanje takvog interesa na strani žalitelja moraju biti kumulativno ispunjeni zakonom propisani uvjeti odnosno interes za dobivanjem određenog ugovora o javnoj nabavi, okvirnog sporazuma ili natječaja te moguća šteta od kršenja subjektivnih prava. Kako je tužiteljeva ponuda u konkretnom slučaju ocijenjena nevaljanom, pravilan je stav tuženika iz osporenog zaključka kako kod tužitelja nisu ispunjene pretpostavke kojima se dokazuje postojanje pravnog interesa za izjavljivanje žalbe.   

Razmatrajući tužiteljev prijedlog za prekidom spora i upućivanja Europskom sudu prethodnog pitanja sukladno članku 267. Ugovora funkcioniranju Europske unije (EFEU), sud je stajališta kako u konkretnom slučaju nema potrebe za pokretanjem takvog postupka. Ovo iz razloga što je u konkretnom slučaju među strankama sporno: prvo; je li tuženik tijekom postupka pravilno utvrdio prigovore koji se odnose na valjanost tužiteljeve ponude te na tako činjenično stanje pravilno primijenio odgovarajuću odredbu zakona, drugo; je li tuženik odbacivanjem tužiteljeve žalbe zbog nedostatka pravnog interesa uskratio pravo na žalbu. Kako je tijekom ovog spora utvrđeno da je tuženik pravilno utvrdio nedostatke koji tužiteljevu ponudu čine nevaljanom to sud drži da u konkretnom slučaju nema mjesta upućivanju prethodnog pitanja zbog tumačenja ili valjanosti prava, jer je na konkretno činjenično stanje primijenjena odredba (članka 144. stavak 1. ZJN) koju nije potrebno posebno tumačiti, već samo primijeniti. Pored činjenice da je odredbom članka 141. stavak 1. ZJN propisano postojanje kumulativno ispunjavanje uvjeta za dokazivanje pravnog interesa kod izjavljivanja žalbe, tužitelj koji zbog nevaljalosti svoje ponude ne ispunjava tako postavljene uvjete, u smislu prethodno citirane odredbe nema pravni interes za izjavljivanje žalbe.

              Budući je ovaj spor riješen presudom, prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere odnosno odgodnog učinka tužbe postao je bespredmetan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. i II. rješenja.

Podneskom od 27. travnja 2018. opunomoćenik zainteresirane osobe pod 2) popisao je trošak zastupanja u ovom sporu u iznosu od 1.210.000,00 kuna određujući ga prema vrijednosti predmeta spora.

Prema odredbi članka 79. ZUS troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povredu spora (stavak 1.), vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom (stavak 2.), stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano (stavak 3.).  

Prema Tbr. 23 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) za odgovore na tužbu i podnesaka koji sadrže činjenična i pravna razlaganja u prvostupanjskom sporu te zastupanja na ročištu u neprocjenjivim sporovima priznaje se 250 bodova. Zainteresiranoj osobi pod 2) priznaje se trošak sastava podneska od 16. prosinca 2016. (list 345.), 21. srpnja 2017. (list 749.), odgovora na tužbu od 20. veljače 2017. i 11. travnja 2017., zastupanja na ročištu 7. srpnja 2017., 15. rujna 2017., 27. travnja 2018., uvećano za pridajući iznos PDV, ukupno u iznosu od 21.875,00 kuna.

Zainteresiranoj osobi pod 2) ne priznaje se trošak sastava podneska od 27. travnja 2018. (pogrešno označen kao podnesak od 27. travnja 2017.) koji, prema ocjeni suda, s obzirom na sadržaj podneska u kojem se poziva i ponavlja ranije iznesene navode, nije opravdan izdatak u tijeku spora u smislu odredbe članka 79. stavka 1. Isto tako, tužitelju se ne priznaje trošak prema Tbr. 36. 1. za zastupanje više osoba, jer je u postupku javne nabave kao i tijekom spora zajednica ponuditelja sudjelovala kao jedna stranka te se ne može uzeti da je opunomoćenik zajednica ponuditelja zastupao više osoba.  

Kod ovakvog stanja stvari Sud prihvaća stavove tuženika sadržane u obrazloženju osporenih rješenja i odgovora na tužbu te ne nalazi razloge ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUS-a na koje pazi po službenoj dužnosti pa su na temelju odredbe članka 57. stavka 1. istog Zakona tužbeni zahtjevi odbijeni kao neosnovani, kao što je to odlučeno u izreci ove presude.

 

 

U Splitu 7. svibnja 2018.

 

 

 

S U T K I N J A 

 

Miranda Gulišija Jurišić, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Mira Šakić