- 1 -              Revt 313/17-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 313/17-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada V., OIB ..., V., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. j.t.d., u V., protiv prvotuženika V. d.d., OIB ..., V., kojeg zastupa punomoćnik R. K., odvjetnik u V., i drugotuženika T. H. I. d.o.o., OIB ..., (raniji naziv O. R. d.o.o.) V., kojeg zastupaju punomoćnici M. Š., R. Š. i S. C. N., odvjetnice u Odvjetničkom društvu P. i Š. d.o.o. u V., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i drugotuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1663/2015-4 od 30. kolovoza 2016. kojom je potvrđena djelomična presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-60/12-89 od 18. lipnja 2014. i rješenja istog suda od 18. lipnja 2014., kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora te odbačena žalba kojom se pobija odluka Trgovačkog suda u Varaždinu od 8. travnja 2004. i kojom je dopuštena preinaka tužbe, u sjednici održanoj 24. travnja 2018.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Prihvaća se revizija drugotuženika, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1663/2015-4 od 30. kolovoza 2016. i djelomična presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-60/12-89 od 18. lipnja 2014. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              O troškovima parničnog postupka nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

              II. Revizija tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1663/2015-4 od 30. kolovoza 2016.u dijelu pod stavkom I. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Djelomičnom presudom suda prvog stupnja utvrđeni su ništetnim Ugovor o interventnom odvozu i zbrinjavanju komunalnog otpada radi sanacije postojeće lokacije B. broj ..., sklopljen 24. prosinca 2008. između prvotuženika V. d.d., V. i drugotuženika O. R. d.o.o., V. (tada T. V. d.o.o., V.), Dodatak Ugovoru o interventnom odvozu i zbrinjavanju komunalnog otpada radi sanacije postojeće lokacije B., sklopljen 12. svibnja 2009. između prvotuženika V. d.d., V., drugotuženika O. R. d.o.o., V. (tada T. V. d.o.o., V.) i tužitelja Grada V., i Promemorija dogovora od 17. ožujka 2010. sa sastanaka održanih 22. siječnja 2010., 27. siječnja 2010., 02. veljače 2010., 05. veljače 2010., 12. veljače 2010., 19. veljače 2010., 22. veljače 2010., 23. veljače 2010., 12.ožujka 2010. i 17. ožujka 2010., sklopljena između prvotuženika V. d.d., V., drugotuženika O. R. d.o.o., V. (tada T. V. d.o.o., V.) i tužitelja Grada V.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba drugotuženika kao neosnovana i potvrđena je djelomična presuda.

 

              Rješenjem suda drugog stupnja preinačeno je rješenje suda prvog stupnja od 8. travnja 2014. kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora na način da je utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.173.209,55 kuna (stavak I izreke), dok je u stavku II odbačena žalba u dijelu kojom se pobija odluka suda prvog stupnja od 8. travnja 2014. kojom je dopuštena preinaka tužbe.

 

              Protiv drugostupanjske presude drugotuženik podnosi reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se prihvati revizija, preinači presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na način da se žalba drugotuženika usvoji, preinači djelomična presuda i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se prihvati revizija te se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

              Tužitelj podnosi reviziju protiv drugostupanjskog rješenja u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se rješenje preinači u pobijanom dijelu i naloži tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove revizijskog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova revizije.

 

              U odgovoru na reviziju drugotuženika tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelja drugotuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

              Revizija drugotuženika je osnovana.

 

              Revizija tužitelja je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji se navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st. 2. toč. 2. ZPP.

 

              Nije u pravu revident kada ističe prigovor apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP. Pogrešno drugotuženik smatra da sporni Ugovor o interventnom odvozu i zbrinjavanju komunalnog otpada radi sanacije postojeće lokacije B. broj: ... od 24. prosinca 2008. sklopljen između tuženih (s Dodatkom I Ugovora o interventnom odvozu i zbrinjavanju komunalnog otpada radi sanacije lokacije B. od 12. svibnja 2009. i Promemorijom dogovora od 17. ožujka 2010. sa sastanaka održanih 21. siječnja 2010., 27. siječnja 2010., 2. veljače 2010., 5. veljače 2010., 12. veljače 2010., 19. veljače 2010., 22. veljače 2010., 23. veljače 2010., 12. ožujka 2010. i 17. ožujka 2010. glede kojih je ugovorna stranka i Grad V.), ima karakter upravnog ugovora pa da posljedično, spor o postojanju, valjanosti i izvršavanju takvog tipa ugovora nema značaj građanskopravnog spora koji bi sukladno čl. 1. ZPP bio u jurisdikciji parničnog suda, već da je bila dužnost prvostupanjskog suda odbaciti tužbu zbog apsolutne nenadležnosti u smislu čl. 16. ZPP.

 

Revident, naime očito ispušta iz vida odlučnu okolnost da ugovor o javnoj nabavi sklopljen bez provedenog postupka javne nabave pozivom na izuzeće od primjene Zakona o javnoj nabavi ("Narodne novine" broj 110/07) u smislu čl. 5. tog Zakona nema značaj upravnog ugovora po tekstu navedenog zakona, ali niti u smislu bitnih pravnih značajki upravnog ugovora u smislu čl. 150. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 – dalje: ZUP). Ovo zato što je temeljna odrednica upravnog ugovora prethodno donesen upravni akt ("rješenje kojim je riješena upravna stvar") u smislu čl. 150. st. 1. ZUP. O tome se, međutim, ne radi u situaciji ugovora o javnoj nabavi sklopljenog na osnovi zakonskog izuzeća od redovnog postupka javne nabave jer takvom ugovoru ne prethodi donošenje upravnog akta javnopravnog tijela – naručitelja, u formi odluke o odabiru iz redovnog postupka javne nabave, čijom izvršnošću nastaje ugovorni odnos i prije zaključenja tog ugovora prema odredbi čl. 89. st. 1. Zakona o javnoj nabavi.

 

Naime, tom odredbom propisano je da protekom roka mirovanja iz čl. 88. ovog Zakona, ako nije pokrenut postupak pravne zaštite, odnosno dostavom odluke Državne komisije za kontrolu postupka javne nabave kojom se žalba odbacuje ili odbija, odluka o odabiru postaje izvršna te nastaje ugovorni odnos između naručitelja i odabranog ponuditelja. U odnosu na ugovor o javnoj nabavi sklopljen uz izuzeće primjene zakona ugovorni odnos nastaje tek sklapanjem ugovora pa nije ispunjen bitan uvjet upravnog ugovora.

 

              S druge strane, odredba čl. 164. toč. 8. Zakona o javnoj nabavi o ništetnosti ugovora na temelju koje je suđeno u nižestupanjskim odlukama sistematizirana je u "5. dio" Zakona o javnoj nabavi i pod nazivom "Pravna zaštita" u njegovoj "Glavi II" pod nazivom "Građansko-pravne odredbe". To znači da je već na osnovi jezičnog i sistematskog tumačenja jasno da se spor o ništetnosti zbog pitanja – je li ugovor valjano sklopljen bez prethodno provedenog postupka javne nabave kada ga je naručitelj po tom zakonu trebao provesti - građanskopravni spor iz nadležnosti parničnog suda, a upravna stvar u nadležnost upravnih tijela, konkretno Državne komisije za kontrolu postupka javne nabave (dalje u tekstu: Državna komisija) iz čl. 134. Zakona o javnoj nabavi. Odredbom čl. 151. st. 1. Zakona o javnoj nabavi taksativno su propisane ovlasti odlučivanja Državne komisije, a u tim ovlastima nije sadržano odlučivanje o ništetnosti ugovora o javnoj nabavi, pa ni ugovora na osnovi izuzeća iz čl. 5. Zakona o javnoj nabavi.

 

              Nije nadalje ostvarena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP jer revident pogrešno smatra da Zaključak od 15. rujna 2011. Gradskog vijeća Grada V. o neprihvaćanju prijedloga za pokretanje parnice radi ništetnosti spornih ugovora predstavlja procesnu zapreku za vođenje parnice. To bi nadalje značilo da je prvostupanjski sud bio dužan po službenoj dužnosti ispitati ima li gradonačelnik "pozitivan" zaključak Gradskog vijeća kao posebno ovlaštenje za vođenje parnice odnosno za podnošenje tužbe u smislu čl. 81. st. 1. u vezi sa čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP. Suprotno tome, i po ocjeni revizijskog suda nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je gradonačelnik kao zastupnik po zakonu, ovlašten pokretati parnicu na temelju odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" broj 33/01, 60/01 – vjerodostojno tumačenje, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13 – pročišćeni tekst, 137/15 – ispravak) jer nijednim propisom nije mu nametnuta obveza dokazivanja posebnog ovlaštenja za podnošenje tužbe. Bit je u tome da nije riječ o punomoćniku koji svoje ovlasti crpi iz volje zakona nego zakonskom zastupniku čiji zastupnički legitimitet izvire neposredno iz zakona.

 

              Prema tome, okolnost eventualnog postupanja izvan i mimo internih pojedinačnih naloga i odluka gradskih vijeća nije procesna zapreka za pokretanje parnice nego eventualno osnova za neku drugu vrstu pravne ili političke odgovornosti gradonačelnika.

 

              Predmet spora je utvrđenje ništetnim Ugovora o interventnom odvozu i zbrinjavanju komunalnog otpada radi sanacije postojeće lokacije B. br. ..., sklopljenog 23. prosinca 2008., Dodatka I. Ugovora o interventnom odvozu i zbrinjavanju komunalnog otpada radi sanacije postojeće lokacije B. sklopljenog 12. svibnja 2009. i Promemorije dogovora od 17. ožujka 2010., te isplata iznosa od 9.173.209,55 kuna.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

 

-       da su prvotuženik i drugotuženik sklopili Ugovor o interventnom odvozu i zbrinjavanju komunalnog otpada radi sanacije postojeće lokacije B. broj ... 24. prosinca 2008. (dalje u tekstu: Ugovor),

 

-       da su prvotuženik, drugotuženik i tužitelj sklopili Dodatak I. Ugovoru o interventnom odvozu i zbrinjavanju komunalnog otpada radi sanacije postojeće lokacije B. 12. svibnja 2009. (dalje u tekstu: Dodatak),

 

-       da je tužitelj postao stranka Ugovora potpisom Dodatka I. Ugovora od 12. svibnja 2009.

 

-       - da je Promemorija dogovora od 17. ožujka 2010. sklopljena između prvotuženika, drugotuženika i tužitelja Grada V. (dalje u tekstu: Promemorija) i da je tom Promemorijom tužitelj, u bitnom, samo preuzeo dodatne obveze prema drugotuženiku te su ponovno odgođeni rokovi za ispunjenje obveze drugotuženika,

 

-       da se tužitelj 12. svibnja 2009. obvezao najkasnije do 1. rujna 2009. doznačiti prvotuženiku avans u iznosu od 484.179,09 Eura,

 

-       da je drugotuženik dobio predmetni posao bez provedenog propisanog postupka javne nabave ili dodjele koncesije,

 

-       da je vrijednost predmetnog posla, bez poreza na dodanu vrijednost viša od 125.000.000,00 kuna,

 

-       da su lokalni izbori raspisani 9. travnja 2009.,

 

-       da je tužitelj na sebe preuzeo obveze neposredno prema prvotuženiku, a posredno prema drugotuženiku, samo 5 dana prije lokalnih izbora održanih 17. svibnja 2009., u trenutku kada to nije smio.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud utvrđuje ništetnim Ugovor, Dodatak i Promemoriju, ocijenivši pritom da nije ispunjen niti jedan od kumulativnih uvjeta za izuzeće od postupka javne nabave, a to je vrijedonosni kriterij iz čl. 5. st. 1. t. 15. Zakona o javnoj nabavi, kao i postupanje s ciljem žurnog sprječavanja nastanka štete.

 

Naime, prvostupanjski sud ocjenjuje da su se u konkretnom slučaju, u smislu odredbe čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o javnoj nabavi, za izuzeće od primjene postupka javne nabave kumulativno morala ispuniti dva uvjeta: postojanje potrebe za nabavu s ciljem žurnog sprječavanja nastanka štete i vrijedonosni kriterij (ako vrijednost nabave nije veća od procijenjene vrijednosti koja podliježe obvezi objavljivanja u Službenom listu Europske zajednice sukladno Uredbi o objavama i evidenciji javne nabave).

 

Drugostupanjski sud prihvaća kao pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da su za izuzeće od primjene postupka javne nabave morala biti kumulativno ispunjena oba uvjeta i to potreba za žurnim sprječavanjem nastanka štete i vrijednosni kriterij.

 

Nadalje, drugostupanjski sud ocjenjuje da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnim Ugovor od 24. prosinca 2008. na temelju odredbe čl. 164. toč. 8. Zakona o javnoj nabavi, kao i Dodatak od 12. svibnja 2009. i Promemoriju od 17. ožujka 2010., a sve s obzirom da je ništetan sam osnovni ugovor, pa su time ispunjene pretpostavke za ništetnost na temelju odredbe čl. 164. toč. 6. Zakona o javnoj nabavi, jer su sklopljene izmjene i dopune osnovnog ugovora u suprotnosti sa Zakonom o javnoj nabavi.

 

Pritom drugostupanjski sud ne prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da nisu postojale pretpostavke za žurno sprječavanje nastanka štete, kao jednog od kumulativnih uvjeta za izuzeće od postupka javne nabave. Drugostupanjski sud smatra da je postojala potreba za žurnim sprječavanjem nastanka štete ukoliko je postojala i minimalna opasnost od zagađenja okoliša, eksplozije i požara i pritom se pozvao na zapisnik inspekcije od 18. travnja 2007. (list 90-96 spisa), rješenje inspekcije od 3. srpnja 2007., zapisnik inspekcije od 11. siječnja 2008. (listovi 97-101 spisa).

 

Nadalje, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je dodatak Ugovoru ništetan i na temelju odredbe čl. 10.c st. 2. Zakona o postupku primopredaje vlasti ("Narodne novine" broj 94/04 i 17/07 – dalje: ZPPV).

 

U pravu je revident kada ističe prigovor pogrešne interpretacije smisla i dosega vrijednosnog cenzusa iz čl. 5. st. 1. toč. 5. Zakona o javnoj nabavi, a u kontekstu izuzeća od primjene Zakona o javnoj nabavi koja se poduzima s ciljem žurnog sprječavanja nastanka štete.

 

Odredbom čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o javnoj nabavi propisano je:

 

"Zakon o javnoj nabavi ne primjenjuje se:

 

- na nabavu s ciljem žurnog sprječavanja nastanka štete ili otklanjanja posljedica nastale štete uzrokovane djelovanjem više sile, ili zbog drugih opasnosti, ako vrijednost nabave nije veća od procijenjene vrijednosti koja podliježe obvezi objavljivanja u Službenom listu Europske zajednice, sukladno odredbi o objavama i evidenciji javne nabave."

 

Dakle, čl. 5. st. 1. t. 15. Zakona o javnoj nabavi propisuje jednu od pretpostavki (njih šesnaest) za izuzeće od primjene Zakona o javnoj nabavi. Razmatranjem navedene odredbe obzirom na rastavni veznik "ili" i "zarez" koji se nalazi iza riječi "drugih okolnosti" za zaključiti je da ostaje nejasno i dvojbeno radi li se o vrijedonosnom kriteriju kao kumulativnom uvjetu za izuzeće od primjene Zakona o javnoj nabavi u sva tri slučaja navedena u čl. 5. st. 1. t. 15. Zakona o javnoj nabavi (žurno sprječavanje nastanka štete, otklanjanje posljedica nastale štete uzrokovane djelovanjem više sile i drugih opasnosti).

 

Očito je da je, dakle, navedena zakonska odredba nejasna te ostavlja dvojbe u primjeni.

 

Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme predstavlja jedan od temeljnih elemenata načela vladavine prava i ključan je za postanak i odvijanje legitimiteta pravnog poretka.

 

Ovaj sud smatra korisnim uputiti na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka broj U-I-1988/11 od 19. lipnja 2012., objavljena u "Narodnim novinama" broj 80/12), u kojem je, u odnosu na jasnoću pravne norme navedeno:

 

"(...) zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz čl. 3. Ustava traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi se prema njima mogli ponašati.

(...) Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norma ima pozitivni i negativni smisao. U pozitivnom smislu zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme znači da građani moraju moći iz njezina izričaja stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi im mogli prilagoditi svoje ponašanje. ako to ponašanje reguliraju dvije ili više pravnih normi, njihov donositelj mora osigurati njihovu jasnošću i predvidljivost i u pogledu sadržaja svake od njih i u pogledu učinka koje one stvaraju u svojem međuodnosu ...

Pozitivni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme, međutim, nije ispunjen ako građani, kao savjesne i razumne osobe, nagađaju o njezinu smislu i sadržaju, a njezini se primjenjivači često razilaze u njezinu tumačenju i primjeni u konkretnim slučajevima. Prijeporna tumačenja neke pravne norme, koja rezultiraju neujednačenom praksom upravnih i sudskih tijela, predstavljaju sigurnu naznaku pogrešaka i nedostataka u njezinoj određenosti. Negativni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme upućene tijelu državne vlasti znači da njezin izričaj mora vezati to tijelo tako da mu ne dopušta postupanje izvan svrhe određene njezinim sadržajem. To je važno i za postupanje tijela državne i javne uprave i za postupanje tijela sudbene vlasti. Prva smiju postupati samo na temelju dovoljno jasnih zakonskih mjerila koja ih pravno vezuju ili im pak dopuštaju određeni stupanj slobodne prosudbe (najčešće u obliku diskrecijske ocjene). U suprotnom bi ono ugrozilo slobodu građana od samovolje i zlouporabe državne vlasti, posebice u slučajevima mjera i radnji koje se poduzimaju prema njima bez njihova prethodnog znanja. Druga moraju kontrolirati zakonitost akata i postupanje primjenjivača pravnih normi na temelju jasnih i preciznih pravnih mjerila. Pri tome, nedostaci u preciznosti pravne norme mogu onemogućiti nadzor nad primjenom načela razmjernosti, odlučnog za ustavnopravno ograničenje prava ili slobode građana (čl. 16. st. 2. Ustava)."

 

Analizom sadržaja čl. 5. st. 1. t. 15. Zakona o javnoj nabavi ovaj sud ne može prihvatiti pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o kumulativnoj primjeni uvjeta iz navedene norme.

 

Ovo stoga što prilikom tumačenja pravnog propisa valja pronaći njegov smisao i cilj kojim bi nejasni propis trebao služiti u pravnom poretku uopće. Pritome treba poći od jezičnog (gramatičkog) značenja pravne norme, koja se prema potrebi dopunjuje drugim sredstvima, kakva su pravila logike, okolnosti pri kojima se stvarala, odnosno što se htjelo postići donošenjem norme, koje su veze norme koja se tumači s ostalim normama itd.

 

Vrijednosni cenzus u smislu graničnog iznosa vrijednosti nabave koji podliježe obvezi objave u Službenom listu Europske zajednice, primjenjuje se kao kumulativno bitni uvjet izuzeća od javne nabave samo u slučaju nabave zbog "drugih opasnosti", ali ne i onda kada je riječ o nabavi u preostala dva slučaja iz navedene zakonske odredbe (žurno sprječavanje nastanka štete i otklanjanja posljedica nastale štete uzrokovane višom silom.

 

Na takvo tumačenje kao jedino ispravno upućuju pravila sintakse u okviru jezično-gramatičke analize teksta norme, ali i razlozi logičkog (smislenog) i ciljanog tumačenja propisa.

 

Bilo bi lišeno smisla i razumne svrhe propisivanje izuzeća od primjene redovnog postupka javne nabave, koja svojom strogošću propisanih formalnosti jamči ravnopravnost svih sudionika postupka gospodarskih subjekata koji nude izvođenje radova, isporuku robe ili pružanje usluga, a s druge strane jamči racionalnost i efikasnost proračunskih rashoda po ovoj osnovi, ako bi iznimne okolnosti koje opravdavaju odstupanje od redovnog postupka zbog dominantnog javnog interesa za neprimjenu Zakona u osobito važnim situacija, isključivale upravo slučajeve većih i znatnijih šteta koje treba žurno prevenirati ili sanirati (ako su posljedica više sile).

 

Potreba žurnog sprječavanja nastanka štete kao osnova izuzeća od primjene Zakona o javnoj nabavi samo u slučaju šteta koje ispunjavaju uvjet iz vrijednosnog cenzusa, dovela bi do toga da zbog nužnog trajanja redovne procedure javne nabave (uslijed zakonom propisanih rokova za pojedine faze postupka) uopće ne bi bilo moguće žurno sprječavanje nastanka prijeteće štete koja nadilazi iznose podložne objavi u Službenom listu Europske zajednice, a što dodatno dokazuje neprimjerenost takvog načina interpretativnog pristupa citiranom propisu.

 

Dakle, nižestupanjski sudovi vrijednosni cenzus, pogrešno su ocijenili jednim od kumulativnih bitnih uvjeta izuzeća – od primjene Zakona o javnoj nabavi te su propustili mogućnost primjene izuzeća iz čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o javnoj nabavi, raspraviti odvojeno od vrijednosnog cenzusa.

 

Prema odredbi čl. 10.c Zakona o postupku primopredaje vlasti, na povredi koje odredbe tužitelj također temelji tvrdnju o ništetnosti ugovora, propisano je da od dana raspisivanja redovitih izbora za općinskog načelnika, gradonačelnika, župana i gradonačelnika G. Z., općinski načelnik, gradonačelnik, župan i gradonačelnik G. Z. te poglavarstvo kojima prestaje mandat ne smiju zaključivati ugovore značajnije vrijednosti, odnosno ugovore čija je pojedinačna vrijednost veća od 0,5% proračuna jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno najviše do 1.000.000,00 (jedan milijun) kuna, s time da ukupna vrijednost svih tih ugovora ne smije prelaziti iznos od 1/12 proračuna jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, osim ukoliko bi nezaključivanje ugovora prouzročilo znatnu materijalnu štetu, odnosno ukoliko je zaključivanje ugovora nužno radi provedbe zakona ili izvršenja ranije preuzetih obveza ili dovršenja ranije započetih poslova za koje se pretpostavlja da će biti okončani do stupanja na dužnost novoizabranoga općinskog načelnika, gradonačelnika, župana i gradonačelnika G. Z., a ugovor zaključen suprotno odredbi stavka 1. toga članka da je ništav.

 

Dakle, i prema odredbama toga Zakona, vezano na prijeteću znatnu materijalnu štetu, propisana je iznimka od načelne zabrane.

 

O odlučnoj okolnosti – postojanju pretpostavki za žurno otklanjanje štete prvostupanjski sud prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka zaključuje da potreba za žurnim otklanjanjem štete nije postojala, dok drugostupanjski sud cijeneći sadržaj inspekcijskih nalaza i rješenja, ocjenjuje da je bio ispunjen zakonski uvjet žurnog sprječavanja nastanka štete.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, smatrajući da su sporni pravni poslovi već zbog prekoračenja vrijednosnog cenzusa ništetni, nižestupanjski sudovi propustili su s dovoljnom sigurnošću ispitati i raspraviti odlučnu okolnost – potrebu sprječavanja nastanka štete.

 

Stoga je valjalo, prihvatiti reviziju drugotuženika, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

Obzirom da se radi o jedinstvenim suparničarima, valjalo je ukinuti presudu i u odnosu na prvotuženika.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će sukladno dokaznim prijedlozima stranaka upotpuniti činjenično stanje, nakon čega će donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio predmet ovog revizijskog postupka.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Revizija tužitelja protiv rješenja u kojem je utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.173.209.55 kuna je nedopuštena jer se radi o rješenju kojim postupak pravomoćno ne završava. Naime, prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.). Kako rješenje drugostupanjskog suda o utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nije rješenje kojim se postupak pravomoćno završava, to revizija protiv tog rješenja nije dopuštena.

 

Stoga je u tom dijelu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja valjalo u tom dijelu odbaciti.

 

Radi navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 24. travnja 2018.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.