Baza je ažurirana 22.12.2024.
zaključno sa NN 123/24
EU 2024/2679
1
Poslovni broj: 24 Gž R-1469/2017-2
Poslovni broj: 24 Gž R-1469/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Roberta Jambora kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Z., …, OIB: …, kog zastupa D. R., odvjetnik u Z., …, protiv tuženika H. a. k. iz Z., …, OIB: …, kog zastupa H. P., odvjetnik u Z1., …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-124/15 od 8. lipnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 17. travnja 2018.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-124/15 od 8. lipnja 2017.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-124/15 od 8. lipnja 2017. suđeno je:
„I. Utvrđuje se nedopuštenom Odluka tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika broj 228-10/2016-1/2016-8 od 22. rujna 2016.g. kao i Odluka tuženika ur.broj:228-02/2016-1/2016-2 od 11. listopada 2016.g. kojim se odbija zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa tužitelja, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja na radnom mjestu II/1/1.1.3 Suradnik za članstvo II, unutar organizacijske jedinice II/1/1. Služba članstva, nije ni prestao.
II. Nalaže se tuženiku H. a. k. da tužitelja B. M., vrati na njegovo radno mjesto II/1/1.1.3. Suradnik za članstvo II, unutar organizacijske jedinice II/1/1. Služba članstva, te da mu naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, a sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.“
Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje ZPP), to jest zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke suda o troškovima postupka. Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovljeni postupak.
Žalba nije osnovana.
Suprotno žalbenim navodima u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.
Predmet ovog postupka jesu zahtjevi tužitelja za utvrđenjem kako odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije dopuštena, za vraćanjem na posao i za isplatom naknade troškova postupka. Tijekom postupka utvrđene su slijedeće bitne činjenice:
-tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac zaključili su ugovor o radu temeljem kojeg je tužitelj radio na poslovima radnog mjesta II/1/1.1.3 Suradnik za članstvo II, unutar organizacijske jedinice II/1/1. Služba članstva (skupina poslova Poslovi članstva);
-dana 22. rujna 2016. tuženik je donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika broj 228-10/2016-1/2016-8 i to zbog toga jer je tužiteljev rad ocijenio kao krajnje nepažljiv, aljkav, neredovit, ne poštuje opće akte poslodavca i polučuje štetne posljedice za poslodavca, navodeći opširno konkretne nepravilnosti uočene od strane interne kontrole u izvješću od 28. srpnja 2016.;
-poslodavac je i prije otkaza pismenim upozorenjem tužitelju od 16. lipnja 2011. ovoga upozorio na uočene nepravilnosti;
-prije donošenja pobijane odluke poslodavac nije ishodio suglasnost radničkog vijeća;
-tuženi poslodavac je dopisom od 30. kolovoza 2016. obavijestio radničko vijeće o namjeravanoj odluci o otkazu, dostavio im podatke i zatražio savjetovanje (list 39);
-radničko vijeće je odgovorilo dopisom od 7. rujna 2016. izjavljujući kako nisu suglasni da se tužitelju otkaže ugovor o radu, pozivajući se na njegovu stručnu spremu, da je radnik poslodavca već 23 godine, invalid i ima maloljetno dijete (list 74);
-tuženik je ipak donio osporenu odluku;
-tu je odluku tužitelj primio 23. rujna 2016. i protiv nje podnio zahtjev za zaštitu prava kog je tuženik odbio svojom odlukom od 11. listopada 2016.;
-tužitelj tvrdi kako je on invalid i kako mu tuženik nije mogao otkazati ugovor o radu bez suglasnosti radničkog vijeća, pozivajući se na rješenje H. od 24. rujna 2013. iz kojeg proizlazi da je kod istog utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 60%;
-s predmetnom tužbom tužitelj je ustao 27. listopada 2016.
Na ove utvrđene činjenice sud prvog stupnja je primijenio propise iz čl. 124. st. 1., čl.133 st. 2. i čl. 151. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, dalje ZR) te čl. 3. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom („Narodne novine“ broj: 157/13, 152/14) pa presudio kao u izreci.
Ovaj viši sud smatra kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.
Sporno je da li je tužitelj radnik osoba s invaliditetom, a od čega zavisi da li je tuženik donio odluku o otkazu na zakonit način ili nije.
Po čl. 151. st. 1. toč. 3. ZR poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku, između ostalog, i o otkazu radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno otkazu radniku osobi s invaliditetom.
Ponajprije valja navesti kako pojmovi invalidnost, invaliditet, smanjena radna sposobnost i tjelesno oštećenje, u zakonima koji su danas na snazi u Republici Hrvatskoj, nisu potpuno usklađeno definirani. Invalidnost i invaliditet su dva različita pojma. Invalidnost je kategorija mirovinskog osiguranja koja se utvrđuje u odnosu na trajnu sposobnost ili nesposobnost za rad i koja može nastati kod osobe koja ima svojstvo mirovinskog osiguranika, dok je invaliditet znatno rašireniji pojam i nalazimo ga u ostalim područjima socijalne sigurnosti koje se ne temelje na osiguravanju i statusu mirovinskog osiguranika, pa i u području građanskopravne odgovornosti (Mr. sc. M. R., Invalidnost i invaliditet, Definiranje, sličnosti i razlike, Informator, broj 5584 – 5585, Zagreb, 12. rujna 2007., str. 5.). Obično se invaliditet definira kao »stanje i tjelesna sposobnost invalida izraženi mjerama (80%)« (V. A., I. G., Rječnik stranih riječi, Z., 2007.). Invaliditet je mjerna, najčešće postotna, kvantifikacija anatomskog ili funkcionalnog gubitka, neovisna od toga da li se i kako taj gubitak štetno reflektira na profesionalne sposobnosti dotične osobe.
Kako je invaliditet stanje i tjelesna sposobnost invalida izražena mjerama, da bi se netko smatrao osobom s invaliditetom potrebno je da nadležno upravno tijelo utvrdi tu mjeru. Dakle, netko se po zakonu može smatrati osobom s invaliditetom samo ako je nadležno upravno tijelo, u propisanom postupku, o tome donijelo konačno i pravomoćno rješenje. Ova se činjenica ne može dokazivati drugim dokazima, pa ni vještačenjem u sudskom postupku. Istovjetno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka, pa tako i u odluci poslovni broj Revr-228/02 od 12. lipnja 2002.
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, u čl. 3. st. 1. propisuje kako je osoba s invaliditetom ona osoba koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Na ovu odredbu se poziva sud prvog stupnja u obrazloženju osporene odluke.
Zakon o Hrvatskom registru osoba s invaliditetom („Narodne novine“ broj: 64/01) u čl. 2. st. 1. propisuje kako je osoba s invaliditetom, po ovom Zakonu, ona osoba koja ima trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti izvršenja neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi, nastale kao posljedica oštećenja zdravlja, a prema stupnjevima i mjerilima navedenim u člancima 4. do 14. ovoga Zakona.
Invaliditet kao mjerljivu kategoriju spominje i Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“ broj: 33/92, 57/92, 77/92, 27/93, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95, 108/96, 82/01, 94/01, 103/03, 148/13), a određuje se prema Listi postotka oštećenja organizma.
Pojam invalidnosti danas važeći Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, dalje ZMO) zamjenjuje pojmom „smanjenje radne sposobnosti“ (čl. 37. st. 1. ZMO). Ovaj zakon ne poznaje ni termin „invaliditet“ koji je zamijenjen pojmom „tjelesno oštećenje“. Po čl. 61. st. 1. ZMO tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika. Po stavku drugom istog članka pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti.
Istovjetan propis postojao je i u čl. 56. ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13, 157/13, dalje: ZMO/98). Taj zakon je u čl. 34. poznavao pojam invalidnosti kog danas važeći ZMO u čl. 37. naziva smanjenjem radne sposobnosti. Temeljem ovog zakona je donijeto rješenje H. od 24. rujna 2013.
Prema shvaćanju ovog višeg suda, tjelesno oštećenje se smatra jednim oblikom invaliditeta (tako i Mr. sc. M. R., Invalidnost i invaliditet, Definiranje, sličnosti i razlike, Informator, broj 5584 – 5585, Zagreb, 12. rujna 2007., str. 5.). Pa kako je rješenjem H. od 24. rujna 2013. kod tužitelja utvrđeno tjelesno oštećenje od 60%, to ujedno znači da je, u propisanom postupku, konačnom upravnom odlukom, utvrđeno postojanje invaliditeta.
Kad u svjetlu ove analize cijenimo propis iz čl. 151. st. 1. toč. 3. ZR vidimo kako zakonodavac ovdje obuhvaća dvije skupine radnike, prvu kod kojih je smanjenje radne sposobnosti uzrokovano ozljedom na radu ili profesionalnim oboljenjem i drugu u koju spadaju osobe s invaliditetom. Očito je zakonodavac pritom imao u vidu osobe s invaliditetom koji nije uzrokovan ozljedom na radu ili profesionalnim oboljenjem. A upravo među te druge spada i tužitelj. Spominjanim rješenjem H. od 24. rujna 2013., kao i ranijim od 20. listopada 1997., njemu je utvrđeno tjelesno oštećenje, ali kako ono nije posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, odbijen je zahtjev za priznavanjem prava na naknadu.
U svezi žalbenih razloga valja napomenuti kako u predmetnom slučaju nije od značaja što kod tužitelja nije utvrđen gubitak sposobnosti za rad niti ga gubitak sposobnosti za rad svrstava u zaštićenu skupinu radnika iz čl. 151. st. 1. toč. 3. ZR. Jer osobe s utvrđenim invaliditetom/tjelesnim oštećenjem mogu, ali i ne moraju, imati gubitak sposobnosti za rad.
Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio kako i tužitelj spada u zaštićenu skupinu radnika iz čl. 151. st. 1. toč. 3. ZR za čiji je otkaz ugovora o radu potrebna suglasnost radničkog vijeća, pa kako tuženi poslodavac nije imao takvu suglasnost, njegov otkaz je nezakonit.
Valja dodati kako je poslodavcu činjenica radnikovog invaliditeta/tjelesnog oštećenja bila poznata jer u osporenoj odluci o otkazu upravo spominje ono prvo rješenje H. iz listopada 1997.
I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl.154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.
Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
U Zagrebu 17. travnja 2018. godine
Predsjednica vijeća:
Vesna Žulj,v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.