Poslovni broj Gž-1814/2017-2

 

Poslovni broj Gž-1814/2017-3

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja B.S. iz B. i H., Z. OIB: …., zastupanog po punomoćnicima A. Š. i M.P., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., P. & Š. iz Z. protiv tuženika HZMO Z, , OIB: …, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 142 P-6047/16-7 od 26. lipnja 2017., 14. veljače 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 142 P-6047/16-7 od 26. lipnja 2017. u točki I. izreke.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 57.606,00 kn na ime invalidske mirovine za razdoblje od 01. siječnja 2007. do 30. studenoga 2008. sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom kamatom na iznos od 57.606,00 kn od 17. listopada 2016. do 18. listopada 2016. kao neosnovan. Rješenjem suda utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 12.355,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe, 17. listopada 2016. do isplate.

 

Protiv usvajajućeg dijela presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

U podnesenoj žalbi tvrdi da je tužitelj kao pripadnik HVO-a ostvario pravo na mirovinu iz RH po posebnom propisu, temeljem Ugovora između RH i BIH o suradnji na području prava stradalnika rata u BIH koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji („Narodne novine“2/06, u daljnjem tekstu Ugovora). Tuženik da je počeo isplaćivati mirovinu tužitelju ali da mu temeljem tog rješenja nije bio obvezan isplatiti razliku zaostale mirovine jer da je u rješenju navedeno da će se razlike mirovine za razdoblje od 26. srpnja 2006. do 30. studenog 2008. ispatiti naknadno po osiguranju sredstava u državnom proračunu. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da bi u Državnom proračunu bila osigurana sredstva u 2007. i 2008. koja bi se odnosila na isplatu zaostalih iznosa mirovina te da nije dospjela tražbina po toj osnovi.

 

Predlaže uvaženje žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja kod donošenja pobijane odluke nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno na koje ukazuje tuženik u žalbi. Presuda je jasna i neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem tuženika zbog opće nesposobnosti za rad tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 26. srpnja 2006. ubuduće u mjesečnom iznosu od 2.584,11 kn i da je tim rješenjem određeno da će zaostale svote mirovine za razdoblje od 26. srpnja 2006. do 30. studenoga 2008. biti isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu RH. Nastavno je utvrdio da je tuženik isplatio tužitelju zaostale mirovine za razdoblje od 26. srpnja 2006. do 31. prosinca 2006. u iznosu od 12.355,25 kn u studenom 2011. te da je nesporno da tuženik nije isplatio tužitelju zaostale mirovina za razdoblje od 01. siječnja 2007. do 30. studenoga 2008. Utvrdio je da je predmetnim rješenjem tuženik priznao tužitelju pravo na isplatu mirovine, odredio visinu mirovine i od kada tužitelju pripada pravo na isplatu te da je tužitelj  imao legitimno povjerenje u konačni pojedinačni akt tuženika kojim mu je to pravo priznato kao i očekivanje da  će tuženik ispuniti obvezu po tom rješenju i isplatiti mu zaostale iznose. Utvrdio je neodlučnim za meritum spora jesu li u Državnom proračunu osigurana sredstava za isplatu zaostalih mirovina tužitelja te je zaključio da je tuženik kao javna ustanova u vlasništvu države koja je priznala pravo na isplatu invalidske mirovine dužna poduzeti mjere u cilju ostvarenja toga prava jer je njezin osnivač država koja putem zakonodavnog tijela, Hrvatskog Sabora, donosi državni proračun. Tuženik da ima instrument kojim može planirati i osigurati isplatu tražbine priznate pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku i da se radi o legitimnom i opravdanom očekivanja tužitelja da će mu potraživanje biti podmireno u razumnom roku. Utvrdio je da je u konkretnoj situaciji rok ispunjenja ostavljen tužitelju, u smislu odredbe članka 176. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08-dalje: ZOO) te da je tražbina dospjela podnošenjem tužbe.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.

 

Odredbom članka 54. ZOMO-a propisano je da pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik od dana nastanka invalidnosti ako tim Zakonom nije drugačije određeno te da se  mirovina određuje u mjesečnoj svoti i isplaćuje unatrag.

 

Budući da je Rješenjem tuženika donesenim na temelju te zakonske odredbe tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu za sporno razdoblje od 01. siječnja 2007. do 30 studenog 2008. tužitelj je imao legitimno očekivanje da će mu ta sredstva u razumnom roku doista biti i isplaćena jer je tuženik kao javna ustanova u vlasništvu države imao instrumente temeljem kojih je mogao osigurati potrebna sredstva za isplatu te tražbene, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

 

U smislu odredbe članka 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda a koja je preuzeta Zakonom o njezinom potvrđivanju(„Narodne novine“ Međunarodni ugovori“ 18/97,6/99 i 8/99) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje vlasništva i nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

Pod pojmom vlasništva podrazumijevaju se sva stečena prava po bilo kojoj osnovi u smislu legitimnog očekivanja (u konkretnom slučaju radi se o pravima po osnovi mirovinskog  osiguranja).

 

Stoga neovisno o činjenici jesu li u proračunu osigurana sredstva za tu namjenu tuženik je obvezan isplatiti dospjelu tražbinu koja je tužitelju priznata Rješenjem.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i dospijeće predmetne tražbine, danom podnošenja tužbe.

 

S obzirom na sadržaj rješenja u kojemu je navedeno da će se zaostale mirovine isplatiti kad za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da je rok ispunjenja predmetne tražbine ostavljen na volju tuženika, u smislu odredbe članka 176. ZOO-a.

 

Tuženik nije podmirio predmetnu tražbinu unutar roka od deset godina i tijekom ovog postupka nije iskazao spremnost na njezino podmirenje (tvrdio je da će dugovanje ispuniti nakon što se osiguraju sredstva u državnom proračuna) dok je tužitelj, kojemu je Rješenjem priznato to pravo, imao legitimno očekivanje da će mu tražbina biti isplaćena u razumnom roku. U takvoj pravnoj situaciji kada su protekli svi razumni rokovi za ispunjenje predmetne tražbine valja zaključiti da je protekao rok za ispunjenje obveze te da je tuženik došao u zakašnjenje kad ga je  tužitelj podnošenjem tužbe suda ujedno i pozvao na njezino ispunjenje (članka 183. stavak 2. ZOO-a). Stoga su tužitelju pravilno na dosuđeni iznos glavne tražbine čija visina nije sporna priznate zatezne kamate od dana podnošenja tužbe.

 

Pravilno su utvrđeni i troškove postupka tužitelja primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i to utvrđenje suda žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

 

Iz navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a te odlučiti kao u izreci.

 

Nepobijani dio točke II. izreke presude ostaje neizmijenjen.

 

U Rijeci, 14. veljače 2018.

 

      SUTKINJA

 

Brankica Malnar

 

 

OPĆINSKOM  GRAĐANSKOM SUDU U ZAGREBU

Vraća se spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.