- 1 -              Rev 636/12-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 636/12-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice Osječko-baranjske županije O., koga zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u O., protiv prvotuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Belom Manastiru, građansko upravni odjel i drugotuženika B. d.d. D. koga zastupa generalni punomoćnik I. Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora i isplate stečenog bez osnove, odlučujući o revizijama prvotuženice Republike Hrvatske i tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku, br. Gž-3046/11-2 od 27. listopada 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru, br. P-70/09-41 od 29. lipnja 2011., u sjednici održanoj 28. studenoga 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-3046/11-2 od 27. listopada 2011. i presuda Općinskog suda u Belom Manastiru posl. broj P-70/09-41 od 29. lipnja 2011. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o naknadi troška revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je Ugovor o pretvaranju potraživanja po osnovu zakupnine za poljoprivredno zemljište od 7.2.2002., klasa 023-01/02-01/27, ur.br. 525-1-02-3 sklopljen između Republike Hrvatske i B. d.d. D. za 55.856.151,31 kn pretvorenih u udjel – dionice djelomično ništav za 27.928.075,60 kn (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tuženicima da solidarno tužiteljici isplate 27.928.075,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7.2.2002. pa do isplate i naknadi joj parnični trošak od 1.423.095,00 kn (toč. II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim se nalaže prvotuženici Republici Hrvatskoj isplata od 27.928.075,60 kn i naknada parničnog troška od 1.020.980,00 kn (toč. I/a izreke) dok je preinačena u dijelu tako da je prvotuženici naloženo platiti zatezne kamate na iznos od 27.928.075,60 kn od 7. veljače 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje djelomično ništavim Ugovora o pretvaranju potraživanja po osnovu zakupnine za poljoprivredno zemljište od 7.2.2002., klasa 023-01/02-01/27, ur.br. 525-1-02-3 sklopljen između Republike Hrvatske i B. d.d. D. za 55.856.151,31 kn pretvorenih u udjel – dionice za 27.928.075,60 kn, dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže drugotuženiku da solidarno s prvotuženicom isplati 27.928.075,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7.2.2002. pa do isplate i trošak postupka od 1.423.095,00 kn te je naloženo prvotuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak od 402.115,00 kn. Odbijen je zahtjev prvotuženice za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan i zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomično ništavim ugovora te u dijelu kojim je odbijen dio tuženog zahtjeva u odnosu na drugotuženika, tužiteljica je podnijela reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), a koja se odredbe u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Prvotuženica u odgovoru na reviziju osporava navede revizije tužiteljice kao neosnovane i predlaže odbiti reviziju.

 

Drugotuženik u odgovoru na reviziju tužitelja osporava dopuštenost i osnovanost te revizije.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je u smislu odredaba čl. 382. st. 1. ZPP podnijela prvotuženica iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i uvažiti žalbu prvotuženice na način da se odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka.

 

Tužiteljica u odgovoru na reviziju prvotuženice osporava osnovanost te revizije.

 

Revizije su osnovane.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Budući da je presudom u cijelosti odbijen zahtjev tužiteljice protiv drugotuženika, to ona ima pravni interes pobijati drugostupanjsku presudu u tom dijelu. Pa neosnovano drugotuženik ističe da nema pravni interes i da revizija nije dopuštena.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomično ništavim Ugovora o pretvaranju potraživanja po osnovi zakupnine za poljoprivredno zemljište od ukupno 55.856,151,31 kn sklopljenog s drugotuženikom 7. veljače 2002. i podmirenje te tražbine po drugotuženiku prijenosnom udjela – dionica na prvotuženicu za 27.928,075,60 kn, te tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom od tuženika kao solidarnih dužnika 27.928,075,60 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2002. pa do isplate.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom u odnosu na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a s obzirom da ta presuda ne sadrži potpune razloge o odlučnim činjenicama, te s obzirom da su izneseni razlozi u obrazloženju te presude proturječni.

 

Prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući da je ugovor o pretvaranju potraživanja u udjel – dionice sklopljen između prvotužene i drugotuženika 7. veljače 2002. ništav, pa da su stoga tuženici dužni tužiteljici predati stečeno bez osnova, a sve u smislu čl. 210. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

Ovdje je prvenstveno za ukazati da su posljedice ništavnosti ugovora određene odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a, a ne odredbama ZOO-a o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 210. do čl. 219. toga Zakona).

 

Prema odredbi 104. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon nešto drugo ne određuje.

 

Prema čl. 210. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom postupku, u odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Dakle i u slučaju iz čl. 104. st. 1. ZOO-a i u slučaju iz čl. 210. st. 1. toga Zakona, vraćanje se obavlja osobi od koje je nešto primljeno.

 

Stoga je ostalo nejasno iz kojih razloga prvostupanjski sud smatra da bi tuženici bili u obavezi prema tužiteljici za predmetno potraživanje kada oni nisu ništa primili od tužiteljice.

 

I u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena je ista bitna povreda odredaba parničnog postupka i pobijana drugostupanjska presuda ima nedostatke radi kojih se ne može ispitati, jer su i u toj presudi izneseni razlozi o odlučnim činjenicama nepotpuni i proturječni.

 

Drugostupanjski sud naime, zaključuje da prije navedeni Ugovor od 7. veljače 2002. nije ništav, ali unatoč tome, zaključuje da bi prvotuženica bila u obavezi isplatiti tužiteljici utuženi iznos po pravilu vraćanja stečenog bez osnove. Kao što je već rečeno, primjena pravila o vraćanju stečenog bez osnove iz čl. 210. st. 1. ZOO-a dolazi samo u obzir kada je došlo do prelaska imovine jedne osobe u imovinu druge osobe. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud ničim ne ukazuje da bi imovina tužiteljice prešla u imovinu tuženika, pa nije dakle jasno zbog čega bi prvotuženica bila u obvezi prema tužiteljici temeljem pravila o vraćanju stečenog bez osnove (u tom je smislu ovaj sud već izrazio pravno shvaćanje u odluci Rev-838/12-2 od 28. siječnja 2014.).

 

I prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno su primijenili materijalno pravo kada sporni odnos stranaka promatraju u svijetlu odredaba ZOO-a o sjecanju bez osnove.

 

Sporni odnos stranaka valja promatrati u svijetlu odredbe čl. 38. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 54/94, 48/95, 19/98 i 105/99) i odredbe čl. 25. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96, 57/96 i 124/97).

 

Naime, prema odredbi čl. 38. st. ZPZ sredstva ostvarena od zakupnine i prodaje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države prihod su proračuna države, županije, općine i grada na čijem se području stječe pravo gospodarskog korištenja poljoprivrednog zemljišta. Tako ostvarena sredstva su se raspodjeljivala prema izmjenama i dopunama ZPZ iz 1995., na način da je 33% tih sredstava pripadalo državnom proračunu, 33% proračunu županije, a 34% proračuna općine ili grada na čijem se području poljoprivredno zemljište nalazi.

 

Prema odredbi čl. 24. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 105/99), ta sredstva se raspodjeljuju tako da 50% tih sredstava pripada proračunu županije, a 50% proračuna općine ili grada na čijem se području poljoprivredno zemljište nalazi, a koriste se za provedbu programa u poljoprivrednoj proizvodnji. Odredbom čl. 25. ZPPDS propisano je da su, iznimno od odredbe čl. 38. ZPZ, sredstva ostvarena od prodaje i zakupnine prihod Republike Hrvatske od kojih se 50% ustupa općini ili gradu, a 50% županiji na čijem se području stječe pravo gospodarskog korištenja poljoprivrednog zemljišta, a koriste se za gospodarski razvitak i zaštitu okoliša. Prema odredbi čl. 58. st. 1. ZPP društveno pravne osobe, koje na dan stupanja na snagu toga Zakona koriste poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, nastavljaju koristiti to zemljište do njihove pretvorbe u poduzeća kojima je poznat vlasnik. U konkretnom slučaju to znači da je društveno pravna osoba B. d.d. iz D. nastavila koristiti ono poljoprivredno zemljište koje je koristila do 1991. s tim da je ona, odnosno njezini pravni slijednici, imala obavezu u roku 30 dana od objavljivanja pretvorbe odnosno izvršene statusne promjene izvijestiti o tome Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, a radi uređivanja odnosa u svezi s daljnjim korištenjem poljoprivrednog zemljišta.

 

Ugovor sklopljen između tuženika 1. travnja 1998. je Ugovor o zakupu, jer je ugovoreno da prvotuženica kao zakupodavatelj daje poljoprivredno zemljište u zakup drugotuženiku kao zakupoprimatelju, a ugovorena je i obaveza plaćanja zakupnine u godišnjem iznosu. Stoga, tužiteljici na čijem se području stječe pravo gospodarskog korištenja poljoprivrednog zemljišta ne može biti uskraćeno pravo na dio naplaćene zakupnine koja joj pripada na temelju čl. 38. ZPZ samo zbog toga što su se ugovorne strane iz prije navedenog Ugovora u ugovoru pozvale na odredbu čl. 58. ZPZ i što ga nisu nazvale "Ugovor o zakupu", kraj činjenice da taj Ugovor po svom sadržaju (o pravima i obavezama ugovornih strana) predstavlja Ugovor o zakupu.

 

Radi pogrešnog pravnog pristupa u spornom odnosu stranaka nižestupanjski sudovi su propustili raspraviti i utvrditi u potpunosti činjenice vezane za netom navedene zakonske odredbe.

 

Sporni odnos među strankama potrebno je promatrati imajući u vidu da tužiteljici pripada pravo na isplatu razmjernog dijela naplaćene zakupnine. Nadalje, nižestupanjski su sudovi propustili ispitati postoje li u konkretnom slučaju pretpostavke odgovornosti za štetu s obzirom na činjenicu da je prvotuženica potraživanje po osnovu zakupnine unijela u društvo drugotuženika kao temeljni ulog (u tom smislu je ovaj sud izrazi shvaćanje u odluci Rev-406/06 od 15. veljače 2007.).

 

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. i odredbe čl. 395. st. 1. ZPP ukinuti obadvije nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će raspraviti i utvrditi okolnost na kojemu je ukazano ovim rješenjem, kao po potrebi i sve daljnje odlučne činjenice. Tek nakon toga prvostupanjski sud biti će u mogućnosti zakonito odlučiti o predmetnom tužbenom zahtjevu, a u kojoj odluci će dati jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama.

 

Odluka o naknadi troška revizijskog postupka ostavlja se na čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 28. studenoga 2017.