- 1 -              Revr 2211/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 2211/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz Š., zastupanog po punomoćniku A. B., odvjetniku u Š., protiv tuženika Javna ustanova N. p. K., Š., zastupanog po punomoćnici M. O. B., odvjetnici u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1645/2014-2 od 15. lipnja 2015., kojima su potvrđene presuda i rješenje Općinskog suda u Šibeniku broj P-2395/13 od 4. srpnja 2014., u sjednici održanoj 22. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Trošak odgovora na reviziju tuženiku se ne dosuđuje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je nezakonit i nedopušten otkaz ugovora o radu zaključen između stranaka dana 01. svibnja 1999.g., koji je otkaz tuženik dao tužitelju odlukom: Klasa: 112-01/13-01/01 Ur.br.: 2182/1-15/4-01/1-13-1 od dana 27. rujna 2013.g., pa stoga radni odnos tužitelja i tuženika nije prestao.

 

2. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

U toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kn u roku od 8 dana.

 

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužitelja za izdavanjem privremene mjere, koji glasi:

 

"1. Nalaže se tuženiku da isplaćuje tužitelju po osnovi naknade plaće iznos od 8.067,20 kn mjesečno na tekući račun tužitelja broj ... otvoren kod J. banke d.d. Š. počevši od donošenja rješenja kojim se određuje privremena mjera pa do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka, s tim da svaki obrok dospijeva 10-tog u tekućem mjesecu, sve pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Ova privremena mjera traje do pravomoćnog okončanja ovog spora.

 

3. Žalba ne odgađa izvršenje ove privremene mjere."

 

Presudom suda drugog stupnja u toč. 1. izreke odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane, pa su gore navedena presuda i rješenje potvrđeni.

 

U toč. 2. izreke, dopuna žalbe tužitelja odbačena je kao nepravovremena.

 

U toč. 3. izreke odbijeni su zahtjevi tužitelja i tuženika za dosudu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv navedene presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj, pa se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno preinači tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

U odgovoru na reviziju tuženik se reviziji usprotivio smatrajući ju neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije.

 

Traži i troškove odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje ZPP) revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno reviziji, u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja zbog čega se ona u svemu može ispitati.

 

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim otkaz od 27. rujna 2013. dat tužitelju, za kojeg on smatra da se radi o otkazu Ugovora o radu o čijoj se dopuštenosti ima prosuđivati temeljem odredbi Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 – dalje ZR), koje reguliraju prestanak radnog odnosa temeljem otkaza ugovora o radu.

 

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

 

- da je tužitelj imenovan ravnateljem rješenjem ministarstva od 26. srpnja 2011., temeljem kojeg je rješenja obnašao dužnost ravnatelja,

 

- da je rješenjem ministarstva od 4. prosinca 2012. razriješen dužnosti ravnatelja tuženika, jer su u odnosu na tužitelja rješenjem Županijskog suda u Splitu, Odjela za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta od 28. studenoga 2012. naložene mjere opreza zabrane obavljanja određene poslovne aktivnosti i to konkretno ravnatelja tuženika, te bilo kakvih poslova vezanih za poslovanje tuženika, kao i zabrana dolaženja u prostorije tuženika za vrijeme trajanja mjere, te potpisivanja bilo kakvih dokumenata vezano uz poslovanje tuženika za vrijeme trajanja mjera,

 

- da je tužitelju otkazan radni odnos Odlukom tuženika od 27. rujna 2013., zbog činjenice da su protiv tužitelja naložene mjere opreza zabrane obavljanja poslovne aktivnosti ravnatelja i dolaženja u prostorije tuženika,

 

- da tužitelj s tuženikom nije imao sklopljen Ugovor o radu.

 

Slijedom takvih utvrđenja, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Ovo stoga što radni odnos tužitelja s tuženikom nije zasnovan Ugovorom o radu sukladno čl. 8. st. 1. ZR, kada je 26. srpnja 2011. imenovan ravnateljem.

 

Tužitelj je za tuženika obavljao poslove sukladno čl. 2. st. 3. ZR, zbog čega se na tužitelja, a sukladno st. 4. iste zakonske odredbe, ne primjenjuju odredbe ZR o prestanku Ugovora o radu.

 

Naime, pravilan je zaključak da je tužitelj za tuženika vodio poslove ravnatelja temeljem posebnih zakona (Zakon o zaštiti prirode i Zakon o ustanovama). Nakon što je tužitelj razriješen dužnosti ravnatelja po rješenju ministartsva od 4. prosinca 2012., tužitelju je otkazan radni odnos Odlukom tuženika od 27. rujna 2013., a nije mu otkazan Ugovor o radu, kada Ugovor o radu s tuženikom nije bio niti sklopljen.

 

Suprotno reviziji tužitelja, takva vrsta radnog odnosa tužitelja, u kojem je tužitelj bio kod tuženika zaposlen po posebnom zakonu, kao osoba iz č. 2. st. 3. ZR, ne može se, zbog pravne prirode takvog odnosa, smatrati da ima sklopljen Ugovor o radu u smislu odredbi ZR, a temeljem same činjenice eventualnog obavljanja određenih poslova, a pogotovo ne i samo zbog korištenja nekih prava nakon razrješenja u vidu isplate plaće i dr. Temeljem takvih činjenica ne može se smatrati niti da bi između stranaka, nakon razrješenja, mogao biti prešutno sklopljen neki ugovor o radu.

 

Utoliko se tužitelj bez osnove poziva na odluke ovog suda Revr-652/07 i Revr-769/11, jer je u tim predmetima stranka imala sklopljen Ugovor o radu sa poslodavcem na određeno vrijeme temeljem odredbi ZR (Revr-769/11), odnosno u drugom predmetu se radilo o sporazumnom prestanku Ugovora o radu (Revr-652/07).

 

Slijedom svega navedenoga, revizijskim navodima stoga odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, pa je valjalo reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Trošak odgovora na reviziju tuženiku se ne dosuđuje jer je ocijenjeno, u smislu čl. 155. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP, da ovaj trošak nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije.

 

Zagreb, 22. studenoga 2017.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.