VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 2211/10-2

 

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz B., koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u V. protiv tuženika H. - O. d. s. d.o.o. iz V. i umješač na strani tuženika C. o. d.d. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. broj Gž-930/10-3 od 14. rujna 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-2576/08 od 10. veljače 2010., u sjednici održanoj

9. travnja 2014.

 

r i j e š i o  j e :

 

Prihvaća se revizija tužiteljice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Vukovaru posl. broj Gž-930/10 od 14. rujna 2010. i presuda Općinskog suda u Vukovaru posl. broj P-2576/08 od 10. veljače 2010. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijena je tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

„Tuženik H. O. d. s. d.o.o. V., dužan je tužiteljici K. M. iz B., isplatiti na ime naknade štete iznos od 9.740.440,00 kn skupa sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.03.2008. pa do isplate po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena kao i nadoknaditi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate.

 

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 662,50 kuna u roku 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužiteljica sukladno odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 96/08 – odluka USRH, 123/08 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, predlažući da se preinači pobijana presuda na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti odnosno podredno da se presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijana presuda je ispitana u smislu odredbe čl. 392.a ZPP, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete koja je nastala zbog strujnog udara na krave tijekom olujnog nevremena od kojih su neke smrtno stradale, a neke prestale davati mlijeko.

 

U ovom revizijskom stadiju postupka među strankama je i dalje sporno pitanje odgovornosti za nastanak štete.

 

Odlučujući o sporu, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući da tuženik nije odgovoran za nastanak štete, jer da je šteta posljedica više sile za koju tuženik ne odgovara, a tu odluku je potvrdio i drugostupanjski sud.

 

Takav je zaključak prvostupanjski sud donio smatrajući da tuženik ne odgovara za nastalu štetu, a sukladno odredbi čl. 31.b Zakona o energiji ("Narodne novine" broj 68/01, 177/04 i 76/07 - dalje: Zakon o energiji) kojom je propisano u stavku 1) da energetski subjekti u obavljanju svojih djelatnosti ne odgovaraju drugim energetskim subjektima i korisnicima usluga u slučaju nastanka više sile. U stavku 2) propisano je što se smatra višom silom, pa se navodi da su to svi događaji i okolnosti koji, da su i mogli biti predviđeni, ne bi mogli biti spriječeni i na koje se ne može utjecati, umanjiti ih, otkloniti ili ukinuti njihovo djelovanje, kao na primjer elementarne nepogode (potres, poplava, udar groma, oluja, suša, djelovanje leda i drugo), epidemije, eksplozije koje nisu posljedica nepravilnog i nepažljivog rukovanja i koje se nisu mogle predvidjeti a nisu posljedica dotrajalosti materijala i opreme, rat, pobuna ili sabotaža, odluke Vlade Republike Hrvatske iz čl. 23. tog zakona kao i svi događaji i okolnosti za koje u slučaju dvojbe posebna arbitraža odluči da se radi o višoj sili.

 

Za sada ovaj sud ne može prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova.

 

Naime, odredbom čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41 /08 i 125/11, dalje ZOO) posebno je uređena da predmnijeva uzročnosti za štetu nastalu od opasne stvari, odnosno šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, tako što je propisano da se šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

 

Opasnom stvari se smatra svaka ona koja čini povećanu opasnost prouzročenja štete za okoliš u kojem se nalazi i to zbog njezinog samog postojanja, njezine uporabe, osobitog položaja u kojem se nalazi ili pak zbog svojih osobina ili nedostataka, a da pri tome sve te opasnosti postoje za okolinu unatoč poduzetim posebnim mjerama sigurnosti budući da stvar ipak nije u potpunoj kontroli njezina imatelja.

 

Ovaj sud ocjenjuje zračnu elektro mrežu opasnom stvari. Na temelju vještačenja sud je utvrdio da je do štete u štali tužiteljice došlo tijekom nevremena zbog loše i nesigurne zračne mreže tuženika, zbog čega je došlo do kratkih spojeva na zračnoj mreži tuženika, izgaranja osigurača u trafostanici i dolaska napona do štale. Postojanje zračne elektro mreže predstavlja stoga povećanu opasnost prouzročenja štete za okoliš.

 

Slijedom navedenog za nastalu štetu u ovoj pravnoj stvari pravilno je primijeniti odredbe koje uređuju odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, tj. primjenom odredbi o objektivnoj odgovornosti za štetu.

 

Za štetu od opasne stvari prema čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje ZOO) odgovara vlasnik te stvari koji se može osloboditi odgovornosti ako se ispune pretpostavke u kojima može doći do oslobođenja od ove odgovornosti.

 

Prema odredbi čl. 1067. stavkom 1. ZOO propisano je da se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti.

Stavkom 2. iste zakonske odredbe je propisano da se vlasnik stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

Prema stavku 3., vlasnik se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

Nadalje, prema st. 4. proizlazi da ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje, s time da je stavkom 5. propisano da se osoba kojom se vlasnik poslužio pri uporabi stvari ne smatra trećom osobom.

 

Vlasnik opasne stvari se dakle oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, a što se u pravnoj teoriji i sudskoj praksi naziva višom silom. To su događaji koji su nepredvidivi i neotklonjivi te djeluju izvana i sa svojim načinom i snagom prekidaju uzročnu vezu između učinjene štete i onog uzroka za koji određena osoba odgovara,a koja se sva obilježja trebaju steći u isto vrijeme da bi se događaj smatrao višom silom.

 

U konkretnom slučaju nije za zaključiti da je riječ o višoj sili budući da su svjedoci u postupku nevrijeme na dan štetnog događaja  opisali kao nevrijeme  s  jakim vjetrom, a koje ovaj sud smatra prirodnom i ne tako rijetkom pojavom koja je dakle predvidiva (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1686/91, Izbor 93/120 „Nevrijeme s udarom groma koji je izazvao previsoki napon u električnoj mreži ne smatra višom silom“). Stoga, slijedom tog razloga, nije moguće isključiti odgovornost tuženika.

 

Naime, i odredbom čl. 58. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom ("Narodne novine" broj 14/06) propisano je da se odredbe o obvezama i odgovornostima operatora prijenosnog sustava i operatora distribucijskog sustava u vezi s preuzimanjem ili opskrbom električnom energijom, a to je tuženik, ne primjenjuju za vrijeme više sile, poremećenog pogona mreže, izvanrednog pogona i drugih izvanrednih okolnosti te se stoga, kako u konkretnom slučaju nije riječ o višoj sili, ne može iz tog razloga isključiti tuženikova odgovornost.

 

Tuženikova se odgovornost  ne može isključiti ni iz razloga propisanog člankom 1067. st. 2. ZOO, budući da se tuženik ne poziva na okolnost da bi šteta nastala radnjom treće osobe.

 

Međutim, s obzirom na pogrešan pravni pristup nižestupanjskih sudova, nisu raspravljene okolnosti glede oslobođenja tuženika od odgovornosti pozivom na radnje oštećenika, tj. tužiteljice, pa makar i dijelomično, a upravo na tome je ustrajavao tuženik kada je isticao da je do štetnog događaja došlo zbog nemara i propusta tužiteljice, a iz razloga što su instalacije u štali bile neispravne i u lošem stanju.

 

Da je ove okolnosti potrebno raspraviti proizlazi i iz provedenog vještačenja u kojem je dano mišljenje u pravcu da su osim loše i nesigurne zračne mreže tuženika i elektroinstalacije u samoj štali tužiteljice bile neadekvatno izvedene. Pri tome valja imati na umu da to što je tužiteljica eventualno uredno plaćala struju i za štalu, nije samo po sebi odlučujuće pri ocjeni odgovornosti tuženika.

 

Kako okolnosti na koje je ukazano ovom odlukom, a odlučne su za pravilnu primjenu materijalnog prava, u postupku nisu raspravljane, kako se s pravom u tom dijelu upire i revizijom, valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljice i nižestupanjske presude ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pozivom na čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 9. travnja 2014.