VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 445/11-2

 

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice Lj. G. iz Z., II-tužitelja M. G. i III-tužitelja A. G. koje zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda Bjelovaru poslovni broj Gž-397/10 od 11. studenoga 2010., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-330/09 od 28. prosinca 2009., u sjednici održanoj

15. travnja 2014.,

 

r i j e š i o  j e:

Ukidaju se obje nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda Bjelovaru poslovni broj Gž-397/10 od 11. studenoga 2010. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-330/09 od 28. prosinca 2009. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti svakome tužitelju iznos od po 150.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2009. do isplate, te im naknaditi troškove parničnog postupka svakome u iznosu od po 13.565,05 kn sa zateznom kamatom tekućom od 28. prosinca 2009. pa do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari zajedno sa zateznim kamatama, dok je djelomično preinačena u odluci o troškovima postupka tako da je tuženiku naloženo naknaditi svakome tužitelju parnični trošak u iznosu od po 8.601, 33 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelji predlažu istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška podnesenog odgovora.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08  - dalje: ZPP), koja se u smislu odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, obje presude sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama, a drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju svoje odluke odgovorio na odlučne žalbene prigovore (čl. 375. st. 1. ZPP), pa utoliko nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Tuženiku nije onemogućeno raspravljanje u postupku zbog čega nije osnovan ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, a isto tako u postupku nije počinjena ni relativno bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 108. st. 1. ZPP na koju se također ukazuje revizijom.

 

Slijedom izloženog, a budući da je iz stanja spisa razvidno da ne postoji ni bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog osobito teškog invaliditeta bliskog srodnika (njihove majke) u smislu odredbe čl. 1101. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

 

U tom pogledu u postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je majka tužitelja I. G. (rođ. 1956.) stradala u prometnoj nezgodi … 2007. kao putnica u osobnom automobilu,

 

- da  u tom štetnom događaju majka tužitelja zadobila teške tjelesne ozljede: natučenje mozga, krvarenje u komorni sustav, krvarenje pod paučinastu moždanu ovojnicu, prijelom 3 rebra i natučenje prsišta, time da je nakon liječenja zaostala tetrapareza – slabost sva 4 ekstremiteta uz senzomotornu disfaziju te inkonintenciju,

 

- da zbog toga kod majke tužitelja postoji invaliditet od 95%, uslijed kojeg ona ovisi isključivo o brizi i skrbi tužitelja,

 

- da majka tužitelja živi u domaćinstvu sa I. i III. tužiteljima, dok II. tužitelj svakodnevno dolazi i pomaže im u skrbi oko majke, kojoj je potrebna pomoć pri hranjenju te održavanju osobne higijene, tako  da se tužitelji svakodnevno suočavaju sa teškim tegobama koje ima njihova majka, a koja ponekad i otežano komunicira (razdražljiva je).

 

Revizijski navodi tuženika, koji se u suštini svode na osporavanje navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, posebice onih utemeljenih na nalazu i mišljenju liječnika vještaka, nisu od značaja i ovaj ih sud ne može uzeti u obzir jer, u smislu odredbe čl. 385. ZPP, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog.

 

Obzirom na utvrđeni visoki stupanj invaliditeta majke tužitelja (95%) i pored toga opisane vanjske manifestacije tog invaliditeta, a koje tužitelje svakodnevno podsjećaju na to koliko je nekad potpuno zdravoj osobi, tj. njihovoj majci život promijenjen na lošije i zbog čega tužitelji zasigurno trpe duševne boli, ovaj sud nalazi pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da je u konkretnom riječ o osobito teškom invaliditetu u smislu odredbe 1101. st. 1. ZOO, koji predstavlja osnovu za dosudu naknade za duševne boli tužiteljima i to svakome u iznosu od 150.000,00 kn.

 

Stoga suprotna razlaganja tuženika u tom pogledu nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti, pa utoliko tom dijelu nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Međutim, s pravom revident ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer nižestupanjski sudovi u donošenju odluke nisu pravilno primijenili odredbu čl. 26. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05 – dalje: ZOOP).

 

Tuženik tijekom cijelog postupka, pa i sada u reviziji ističe da je u predmetnom štetnom događaju (prometnoj nezgodi od 5. prosinca 2007.) oštećeno više osoba koje potražuju naknadu štete od tuženika po predmetnoj polici osiguranja od autoodgovornosti broj 808201797, te da ukupna svota potraživanja svih oštećenika koji vode sudske postupke radi naknade štete premašuje limit predmetne police osiguranja od autoodgovornosti (3,500.000,00 kn).

 

Nižestupanjski sudovi otklonili su taj prigovor kao neosnovan, obrazlažući svoje stajalište  time da s obzirom na do sada izvršene isplate po predmetnoj polici osiguranja (2.0312.117,16 kn oštećenicima i 491,557,38 kn za troškove njihova liječenja HZZO-u) te činjenicu da neki od pokrenutih parničnih postupaka nisu pravomoćno okončani, pa i neovisno o visini postavljenih tužbenih zahtjeva u istima - jer to ne znači da će tužbeni zahtjevi u postavljenoj visini biti prihvaćeni, ne proizlazi da bi bio premašen limit police osiguranja od autoodgovornosti.

 

Pogrešno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tuženik ne može s uspjehom isticati prigovor ograničene svote osiguranja (prigovor limita) ukoliko dosuđenim iznosima u ovom predmetu i dosuđenim iznosima drugim sudionicima tog štetnog događaja u nekim drugim pravomoćno dovršenim postupcima nije prekoračen iznos od 3.500.000,00 kn.

 

Takvo pravno stajalište sudova je pogrešno budući da osiguratelj ima pravo i mogućnosti u svim fazama postupka istaknuti prigovor da u istom štetnom događaju ima više oštećenih osoba čiji zahtjevi prelaze utvrđeni limit osiguranja iz čl. 26. st. 1. ZOOP, istaknuti prigovor da je iscrpljena svota osiguranja pa i predložiti spajanje eventualno više pokrenutih postupaka radi naknade štete iz istog štetnog događaja (što je u ovom slučaju odbijeno).

 

Odredbom čl. 26. st. 1. ZOOP propisano je da obvezu društva za osiguranje iz ugovora o osiguranju iz čl. 22. ovog Zakona predstavlja osigurana svota važeća na dan štetnog događaja, ako ugovorom o osiguranju nije ugovoren viši iznos. Prema st. 3. istog članka tog Zakona ako ima više oštećenih osoba, a ukupna šteta je veća od iznosa iz stavka 2. ovoga članka (ovdje iznosa od 3.500.000,00 kn), prava oštećenih osoba prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuju.

 

Odredba čl. 26. st. 3. ZOOP se primjenjuje u svakom slučaju kada ima više oštećenih osoba iz jednog štetnog događaja ostvaruje svoje pravo na naknadu štete prema društvu za osiguranje. Ukoliko je iznos štete veći od obveze tuženika, koja je u ovom slučaju 3.500.000,00 kn, tada sud treba razmjerno smanjiti iznos naknade koju tužitelji traže u ovom postupku.

 

Zbog pogrešnog pravnog stajališta nižestupanjski sudovi nisu utvrdili prelazi li naknada štete koju oštećenici iz štetnog događaja od 5. prosinca 2007. traže od tuženika utvrđeni limit osiguranja, iako su u situaciji kada je stavljen prigovor da ima više oštećenih osoba i da ukupna naknada premašuje obvezu društva za osiguranje iz čl. 26. st. 2. ZOOP, bili dužni o tom prigovoru odlučiti i ocijeniti postoje li razlozi da se pravo oštećenih prema društvu za osiguranje razmjerno smanje kako to proizlazi iz odredbe čl. 26. st. 3. ZOOP.

 

Kako je dakle zbog pogrešnog pravnog stajališta nižestupanjskih sudova činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, to je ovaj sud primjenom odredbe čl. 395.a st. 2. ZPP ukinuo obje nižestupanjskepresude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi iznos štete koju svi oštećenici iz spornog štetnog događaja potražuju od tuženika te s tim u svezi ocijeniti osnovanost prigovora ograničene svote osiguranja te ima li mjesta primjeni odredbe čl. 26. st. 3. ZOOP u ovom predmetu.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

U Zagrebu, 15. travnja 2014.