Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 352/13-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o., V., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku u V., protiv tuženika Ž. d.o.o., O., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1756/10-3 od 15. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda  u Osijeku broj P-862/09-12 od 29. siječnja 2010., u sjednici održanoj

16. travnja 2014.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži plaćanje iznosa od 1.040.663,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke te presude naloženo je tužitelju naknaditi  tuženiku parnične troškove u iznosu od 38.412,90 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziji iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u nastavku teksta: ZPP), pozivajući se na sve revizijske razloge iz članka 385. ZPP-a. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno ukidanje istih i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

U podnesenoj reviziji tužitelj navodi da je tijekom postupka pred nižestupanjksim sudovima došlo do kršenja postupovnih odredaba iz članka 2., 7., 8., 15., 16. i 27. ZPP-a, međutim, prema odredbi iz članka 386. ZPP-a, u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, u protivnom razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Stoga, kako tužitelj u odnosu na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka nije postupio sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, to razlozi u kojima se tvrdi da su nižestupanjski sudovi počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu uzeti u obzir.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa od 1.040,663,38 kn koji je prema navodima iz tužbe, tuženik više naplatio na ime tužiteljeva duga i tako postupio suprotno sklopljenoj izvansudskoj nagodbi.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su stranke dugi niz godina bile u poslovnom odnosu i da je tužitelj iz tog poslovnog odnosa dugovao tuženiku određene novčane iznose te da je u pregovorima oko isplate tužiteljevog dugovanja, dana 4. listopada 2006. sastavljena isprava od 27. rujna 2006. (list 22. spisa) iz koje, kao pregleda obveza, proizlazi da tužitelj duguje tuženiku iznos od 3.388.213,96 kn. Također je utvrđeno da je među strankama usmeno dogovoreno kako će tužitelj navedeni dug platiti tuženiku isporukom zaštitnih sredstava, koja su potom uredno isporučena tuženiku.

 

Prema tome, u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo je sporno pitanje - je li tužitelj svoje cjelokupno dugovanje koje je imao prema tuženiku podmirio time što mu je isporučio zaštitna sredstva u vrijednosti od 3.388.213,96 kn ili je tužitelj dugovao veći iznos od navedenog iz isprave od 27. rujna 2006., odnosno da li je rečena isprava izvansudska nagodba čijim bi ispunjenjem tužitelj likvidirao sve svoje dospjelo dugovanje prema tuženiku ili je tuženik i nadalje ostao tužiteljev vjerovnik po drugim stavkama pa je utuženu novčanu tražbinu u iznosu od 1.040.663,38 kn, kasnije osnovano naplatio putem bjanko zadužnice.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao da bi s tuženikom sklopio izvansudsku nagodbu prema kojoj bi svoje cjelokupno novčano dugovanje namirio time što je tuženiku, prema usmenom dogovoru, isporučio zaštitna sredstva u iznosu od 3.388.213,96 kn, ali i da tijekom postupka nije predlagao dokaze radi utvrđivanja visine spornog duga, pogrešno smatrajući da je ispunjenjem nagodbe preplatio dugovani iznos. Pritom je sud prvog stupnja odbio izvesti dokaz uvidom u spis br. P-1212/06 utvrđujući da taj spis nije vezan za ovaj spor.

 

Izneseno shvaćanje sud prvog stupnja, uz ostalo, temelji na zaključku da bi prilikom pregovora oko isplate dugovanja, polazeći od navoda tužitelja i sadržaja isprave od 27. rujna 2006., samo tuženik kao vjerovnik popuštao u svojim zahtjevima dok uzajamnog popuštanja s druge strane nije bilo jer tužitelj ništa nije popustio tuženiku. Osim toga, utvrđuje da je i nakon 27. rujna 2006. tuženik za tužitelja vršio plaćanja trećim osobama i to 2. te 5. listopada 2006., koja je plaćanja sam tužitelj odobrio kako bi mogao nastaviti proizvodnju. Stoga je sud prvog stupnja zaključio da je u trenutku naplate spornog novčanog iznosa od 1.040.663,38 kn, tužitelj dugovao tuženiku i druge novčane iznose preko onih koje bi, umjesto novcem, platio zaštitnim sredstvima pa je, pozivajući se na odredbe članka 150. stavak 1. i članka 151. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08, u daljnjem tekstu: ZOO), u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

 

U obrazloženju pobijane presude drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (članak 375. stavak 1. ZPP).

 

Prihvaćajući činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja, drugostupanjski sud u pobijanoj presudi ističe da se tuženik, predajom tužitelju pregleda obveza na dan 27. rujna 2006. i kasnijim preuzimanjem zaštitnih sredstava sukladno sklopljenom usmenom dogovoru, a slijedom iskaza svjedoka D. Š. i tužiteljeva zastupnika I. K., nije odrekao svog preostalog potraživanja prema tužitelju. Prema tome, da predaja zaštitih sredstava iz navedene isprave predstavlja samo plaćanje dijela tužiteljeva duga i to kroz institut zamjene ispunjenja (članak 167. ZOO), ali ne i otpust ili odreknuće tuženika od preostalog dijela tužiteljeva duga.

 

Drugostupanjski sud je ispitao tužiteljevu žalbu i glede dosuđenih parničnih troškova pa je pravilno utvrdio da niti u tom dijelu žalba nije osnovana.

 

Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu, 16. travnja 2014.