Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 790/11-2

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja B. V. i drugotužiteljice M. V., oboje iz K., koje zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u R., protiv tuženika E. o. d.d. R., kojeg zastupaju punomoćnica T. K. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4075/10-2 od 8. prosinca 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3469/08 od 7. travnja 2010., u sjednici održanoj 23. travnja 2014.,

 

 

r i j e š i o  j e:

 

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev pa je tuženiku naloženo da prvotužitelju B. V. isplati iznos od 8.871,43 kune sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 720,00 kuna od 7. travnja 2010. te na iznos od 8.151,43 kune od 2. listopada 2010. kao dana dospijeća do isplate (točka 1. izreke). Istom presudom odbijen je zahtjev prvotužitelja B. V. za isplatu naknade štete u iznosu od 19.080,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, zahtjev za platež zatezne kamate na dosuđenu imovinsku štetu u iznosu od 720,00 kuna za razdoblje od 2. listopada 2008. do 7. travnja 2010. (točka 2. izreke), kao i zahtjev drugotužiteljice M. V. za isplatu naknade štete u iznosu od 7.500,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom (točka 3. izreke), a tuženiku je naloženo tužiteljima isplatiti parnični trošak u iznosu od 1.366,00 kuna u roku od 15 dana, dok su tužitelji odbijeni sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa (točka 4. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točkama 1., 2. i 4. izreke.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom 1. izreke i u odluci o troškovima postupka (točka 4. izreke)  tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati, ukine drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Revident u reviziji navodi da reviziju podnosi zbog slijedećeg materijalnopravnog pitanja:

 

"Ako određivanje (kvantifikacija) pravične novčane naknade (satisfakcije) za neimovinsku štetu i to u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje – fizičke osobe (izravni oštećenik) predstavlja primjenu materijalnog prava, da li onda odlučivanje suda koje je u suprotnosti sa kriterijima (mjerilima) pravične novčane naknade koje za neimovinsku štetu u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje potvrdila sudska praksa (kao imovinsko pravne standarde koje čine dio imovinskog prava) predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava (i to odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. u vezi sa čl. 19. i 1046. ZOO/05) koja dovodi do nejedinstvene primjene zakona (sudovi donose različite odluke u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari, odnosno na temelju iste činjenične i pravne podloge) i od čega izravno ovisi odluka suda o visini pravične novčane naknade tužiteljice u ovom sporu?".

 

Tuženik u reviziji navodi da alternativno, opreza radi postavlja i slijedeća materijalnopravna pitanja:

 

"Ako je u postupku određivanja (kvantifikacije) pravične novčane naknade (satisfakcije) za neimovinsku štetu i to u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje (po odredbi čl. 1102. st. 1. i 2. u vezi sa čl. 19. i 1046. ZOO/05) u vezi sa okolnostima koje opravdavaju dosudu naknade (težina povrede i okolnosti slučaja) kao kriterije (mjerila i osnova za određivanje naknade, potrebno izvršiti dvostruko prosuđivanje, da li okolnosti postoje i kakav je njihov značaj za određivanje naknade; Da li prosudba da li neka od okolnosti od značaja za naknadu postoji, predstavlja utvrđivanje činjenica, a s druge strane, prosuđivanje značaja tih okolnosti za određivanje (kvantifikaciju) naknade u konkretnom slučaju, predstavlja primjenu materijalnog prava?

 

Ako u presudi nedostaje ocjena kakav je značaj neke od utvrđenih okolnosti (težina povrede i okolnosti slučaja), koja je (može biti) jedan od osnova za određivanje (kvantifikaciju) naknade, da li je pogrešno primijenjeno materijalno pravo?

 

A ako presuda nema ni ocjenu o tome da li neka od okolnosti (težina povrede i okolnosti slučaja) koje predstavljaju kriterij (mjerilo) ili osnovu za određivanje naknade postoji (dakle, kakva je konkretno), da li je onda je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (a ujedno je zbog toga i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) jer odluka o sporu (visina pravične novčane naknade tužiteljice) ovisi o rješenje ovog materijalnopravnog pitanja?".

 

Smatra da o postavljenim pravnim pitanjima materijalnopravnog karaktera koja su važna za osiguranje jedinstvene primjena zakona i ravnopravnosti građana ovisi odluka u ovom sporu, a o tim pravnim pitanjima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje pa je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem ili jer o postavljenim pravnim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a revizijski sud o njima još nije zauzeo pravno shvaćanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz st. 2. istog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da kad je podnesena izvanredna revizija moraju biti ispunjene određene zakonske (formalne) pretpostavke da bi revizijski sud uopće mogao pristupiti ocjeni osnovanosti revizije, odnosno upustiti se u ispitivanje je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Da bi izvanredna revizija bila dopuštena potrebno je da su kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke: u reviziji revident mora određeno navesti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu i revident u reviziji mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Odlučujući o dopuštenosti prvopostavljenog, materijalnopravnog pitanja tuženika postavljenog u reviziji, ovaj sud je ocijenio da se to pravno pitanje ne može smatrati važnim u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP. To stoga što prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda odluka drugostupanjskog suda o visini pravične novčane naknade prvotužitelju zbog povrede prava osobnosti nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade, koje je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvatio na sjednici održanoj 29. studenoga 2002. (dalje: Orijentacijski kriteriji).

 

Kod primjene Orijentacijskih kriterija, koji su doneseni upravo radi ujednačavanja sudske prakse prilikom dosuđivanja pravičnih novčanih naknada tužiteljima, treba uvijek imati u vidu činjenicu da ti kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.

 

No, s obzirom da kod dosuđivanja pravične novčane naknade pojedinom tužitelju treba uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja nužno je da ponekad prilikom dosuđivanja pravičnih novčanih naknada zbog povrede prava osobnosti dolazi, a ponekad ne, do određenih odstupanja od iznosa pravičnih novčanih naknada navedenih u Orijentacijskim kriterijima, što je sve u skladu s čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

 

Prema tome, pobijana drugostupanjska presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem ovog, revizijskog suda zbog čega je u konkretnom slučaju ovaj sud ocijenio da se prvopostavljeno materijalnopravno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Tuženik u reviziji navodi da alternativno, opreza radi postavlja i pravna pitanja koja su već ranije citirana u ovoj odluci i ističe da se radi o materijalnopravnim pitanjima o kojima ovisi ishod spora u ovom postupku.

 

Odlučujući o dopuštenosti tuženikove revizije u odnosu na ta, alternativno i opreza radi postavljena pravna pitanja, ovaj sud je ocijenio da tuženikova revizija nije dopuštena niti u tom dijelu.

 

Budući da odredbama ZPP nije propisana mogućnost alternativnog postavljanja pravnih pitanja u reviziji ovaj sud je sva ta, alternativno postavljena pitanja tuženika ispitivao kao postavljena pitanja.

 

U odnosu na ta revidentova pitanja (po tuženiku označena kao alternativna materijalnopravna pitanja) treba reći da prema ocjeni ovoga suda ta pitanja ne predstavljaju materijalnopravna pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2.i 3. ZPP jer odgovor na tako formulirana pitanja ili ovisi o činjeničnim utvrđenjima suda u svakom parničnom postupku ili ZPP izričito propisuje kakva je posljedica nedostatka ocjene dokaza i/ili nenavođenja razloga o odlučnim činjenicama u obrazloženju presude, odnosno kada je došlo do pogrešne primijene  materijalnog prava.

 

Tuženik u uvodnom dijelu revizije navodi da je izvanrednu reviziju podnio i protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka. Međutim, tuženik u reviziji nije određeno naveo pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnio protiv odluke o troškovima postupka zbog kojeg pravnog pitanja bi revizija bila dopuštena u smislu čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP.

 

Zbog navedenog revizija tuženika nije dopuštena pa je na temelju čl. 392. st. 2. ZPP (u odnosu na prvopostavljeno, materijalnopravno pitanje) i čl. 392. st. 1. ZPP (u odnosu na pitanja koja je tuženik u reviziji označio kao alternativna materijalnopravna pitanja i u dijelu kojim tuženik pobija odluku o troškovima postupka) odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

U Zagrebu, 23. travnja 2014.