VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 839/11-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. V. d.d. iz V., kojeg zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u V., protiv tuženika 1. M. M. iz P., i 2. L. M. iz P., vlasnika obrta „B.“, koje zastupa punomoćnik Z. I., odvjetnik u P., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-308/09-2 od 20. prosinca 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču broj P-396/07-22 od 19. rujna 2008., u sjednici održanoj

21. svibnja 2014.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija prvotuženice M. M. i drugotuženika L. M. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I Utvrđuje se da Ugovor o darovanju stana broj 8 koji se nalazi na trećem katu, površine 61,72 m2 u zgradi izgrađenoj na k.č.br. 3395/8 k.o. P. u P., …, upisan u podulošku 374, kojeg su zaključili 2. tuženik M. L., kao darovatelj, s jedne strane i 1. tuženica M. M., kao daroprimac, s druge strane, gubi učinak prema tužitelju P. V. d.d. iz V. u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeva potraživanja prema L. M., vl. trgovačkog obrta „B.“ u ukupnom iznosu od 873.799,87 kn (osamstosedamdesetitritisućesedamstodevedesetidevet kunaiosamdesetisedamlipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 18. lipnja 2007. godine, do isplate, u roku 15 dana.

 

II 1. tuženik M. M. dužna je dopustiti da tužitelj P. V. d.d. iz V. svoje potraživanje od 873.799,87 kn (osamstosedamdesetitritisućesedamstodevedesetidevetkunaiosamdesetisedam

lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 18. lipnja 2007. godine, do isplate, namiri prodajom nekretnina i to stana broj 8, smještenog na trećem katu, zgrade u P., ulica …, kućni broj 29, površine 61,72 m2, sagrađena na k.č.br. 3395/8 k.o. P., broj poduloška 374, sve u roku 15 dana.

 

III Dužni su tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 90.446,80 kuna (devedesettisućačetiristočetrdesetšestkuna i oamdesetlipa) sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, u roku 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu, te tužbeni zahtjev odbije u cijelosti ili da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Tuženici određeno ne navode u čemu se sastoji i koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pa sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, a u svrhu naplate tražbine tužitelja s osnove duga obrta „B.“ u vlasništvu drugotuženika.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tuženici bračni drugovi, da je drugotuženik vlasnik trgovačkog obrta „B.“ sa sjedištem u P., …,

- da je drugotuženik kao vlasnik obrta „B.“ bio gotovo deset godina u poslovnom odnosu s tužiteljem, te da je poslovna suradnja bila dobra sve do početka 2007.,

- da je tužitelj u veljači 2007. imao dospjelu nepodmirenu tražbinu prema obrtu u vlasništvu drugotuženika 873.799,87 kn,

- da je drugotuženik prvotuženici na temelju ugovora od 8. veljače 2007. darovao stan broj 8, na trećem katu, površine 61,72 m2, u P., u zgradi izgrađenoj na k.č.br. 3395/8 k.o. P. u P., …, upisan u podulošku 374, time da je upis u knjigu položenih ugovora izvršen 13. veljače 2007.,

- da drugotuženik nema drugih sredstava za namirenje tražbine tužitelja,

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 8. kolovoza 2007.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi pozivom na odredbe čl. 66., 67., 69., 70. i 71. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 63/08 – dalje: ZOO).

 

Nižestupanjskim presudama materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, dok prema odredbi stavka 2. smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

 

Prema odredbi čl. 67. st. 3. ZOO kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji, a kakav je i predmetni Ugovor o darovanju sklopljen između prvotuženice i drugotuženika, smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku. Za pobijanje tih radnji ne zahtjeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato. U st. 2. pak istog članka je propisano da ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik predmetnim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako ne dokaže suprotno.

 

Prvotuženica i drugotuženik su u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o darovanju bili bračni drugovi, pa se smatra da je drugotuženici bilo poznato da prvotuženik sklapanjem Ugovora o darovanju nanosi štetu svojim vjerovnicima, između ostalog i tužitelju u ovom predmetu.

 

Što se tiče revizijskog navoda da je visinu dospjele tražbine tužitelja trebalo utvrditi financijskim vještačenjem, valja odgovoriti, da takav dokazni prijedlog pred prvostupanjskim sudom tuženici nisu predlagali. Dospjelu tražbinu tužitelja (873.799,87 kn) prema drugotuženiku sud je utvrdio na temelju pisane dokumentacije u spisu, ocjenom iskaza drugotuženika (ročište 18. travnja 2008.). Stoga, u revizijskoj fazi postupka prigovori glede visine tražbine, činjenične su naravi i sukladno odredbi čl. 385. ZPP nije ih moguće s uspjehom iznositi.

 

Odluka ovoga suda broj Rev-1173/84 na koju se pozivaju revidenti odnosi se na primjenu odredbe čl. 289. tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima kojom je određeno u kojim slučajevima bračni drugovi odgovaraju solidarno za preuzete obveze bez obzira tko je od njih obveze preuzeo. Međutim, to nema nikakve veze s predmetom ovog spora - pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Treća osoba u postupku pobijanja dužnikovih pravnih radnji nije osoba koja odgovara za obveze dužnika te je neodlučno u tom pogledu radi li se o bračnom drugu ili o osobi koja nije s njim u braku ili u srodstvu. Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina (čl. 70. ZOO), što znači da je treća osoba - stjecatelj (bez obzira na njegov odnos s dužnikom) dužna trpjeti namirenje iz stečene imovine. Ne postoji razlika između obrtnika i obrta jer obrt nema svojstvo pravne osobe. Dakle, prava i obveze koje su nastale u poslovanju obrta su prava i obveze obrtnika (fizičke osobe, u ovom slučaju drugotuženika L. M.).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je prvotuženica stekla vlasništvo predmetnog stana na temelju ugovora od 8. veljače 2007. kojim joj je drugotuženik taj stan darovao upisavši se u knjigu položenih ugovora kod Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Poreču. Kraj takvih činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, a od kojih polazi ovaj sud, navodi da je predmetni stan bračna stečevina tuženika, odnosno da je predmetni stan posebna imovina prvotuženice, prigovori su činjenične naravi i sukladno odredbi čl. 385. ZPP nije ih moguće uzeti u razmatranje.

 

Prema tome, neosnovano tuženici ističu revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 21. svibnja 2014.