VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Revr 174/14-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz S., kojeg zastupaju punomoćnici V. L. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tuženika K. i. d.d. S., kojeg zastupa punomoćnica M. M., dipl. iur., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika K. V. I. G., d.d. R., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja, te reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžri-7/2013 od 24. siječnja 2013., kojom je djelomično odbijena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-881/08 od 31. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj

28. svibnja 2014.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

Revizija i dopuna revizije tužitelja odbijaju se kao neosnovane.

 

 

r i j e š i o  j e :

 

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje isplati iznos od 86.000,00 kn sa zateznim kamatama od 19. svibnja 2008. do isplate, dok je za preostali iznos od 414.000,00 kn tužitelj odbijen, kao i sa zahtjevom za plaćanje zatezne kamate na iznos od 86.000,00 kn za razdoblje od 14. veljače 2007. do 18. svibnja 2008. (toč. I.). Nadalje je naloženo tuženiku da tužitelju na ime tuđe pomoći i njege plati iznos od 765,00 kn sa zateznom kamatom od 31. listopada 2012. do isplate, dok je za više traženi iznos od 1.035,00 kn, kao i zahtjev za plaćanje zatezne kamate na iznos od 765,00 kn za razdoblje od 14. veljače 2007. do 30. listopada 2012. tužitelj odbijen (toč. II.). Isto tako odbijen je zahtjev tužitelja za plaćanje troškova liječenja u iznosu od 500,00 kn (toč. III.), te je određeno da tužitelj i umješač snose svaki svoje troškove postupka (toč. IV.).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i umješača na strani tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I. i II. izreke. Isto tako djelomično je odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu i to glede neimovinske štete u iznosu od 344.600,00 kn, te glede imovinske štete za tuđu pomoć i njegu za iznos od 459,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. Djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužitelju dosuđeno na ime neimovinske štete daljnji iznos od 69.400,00 kn, te na ime imovinske štete iznos od 306,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. Ujedno je preinačena odluka o troškovima postupka, te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 45.557,68 kn.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj i tuženik su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP).

 

Kod toga je tužitelj podnio pravovremeno i dopunu revizije, time da tužitelj drugostupanjsku presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se tužitelju dosudi cjelokupni utuženi iznos, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Tuženik pak presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu tuženik smatra da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štete, pa se predlaže preinači pobijanu presudu na način da se zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na revizije nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana, dok revizija tuženika nije dopuštena.

 

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

Tuženik pobija dosuđujući dio presude, pri čemu vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, radi čega revizija tuženika nije dopuštena. Naime, u prvostupanjskom postupku tužitelju je dosuđena naknada neimovinske štete u iznosu od 86.000,00 kn, te imovinske štete u iznosu od 765,00 kn, dok je u drugostupanjskom postupku tužitelju dosuđen i daljnji iznos neimovinske štete od 69.400,00 kn, te imovinske štete u iznosu od 306,00 kn, što sve u zbroju ne prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

Kako tuženik nije podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, to je valjalo reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pravičnu novčanu naknadu štete koju trpi zbog ozljede na radu koja se dogodila 14. veljače 2007. kada je tužitelj kao radnik tuženika zadobio povredu desnog oka prilikom vađenja čavla iz oplate.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

da je tužitelj prošao program osposobljavanja za obavljanje poslova tesara,

da je tužitelj bio osposobljen za samostalan rad na siguran način,

da je tužitelj imao dugogodišnje iskustvo na tesarskim poslovima,

da je tužitelj zadužio zaštitne naočale,

da kritične zgode tužitelj nije koristio,

da je do nezgode došlo na način da je prilikom vađenja metalnog čavla iz oplate uslijed naglog trzaj došlo do izlijetanja izvađenog čavla iz tesarskog čekića i ozljeđivanja tužiteljevog desnog oka,

da tuženik nije osigurao radnicima naočale odgovarajuće kvalitete,

da radnici zaštitne naočale nisu mogli dugo koristiti jer su imali zdravstvene tegobe uslijed glavobolje,

da se kod tuženika nije prakticiralo korištenje zaštitnih naočala, jer su se one obavezno koristile samo prilikom rada s cirkularom, motornom pilom, električnom brusilicom, a ne i kod rada s tesarskim čekićem,

da je radi ozljede tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od sedam dana, srednjeg intenziteta u trajanju od dva tjedna, te slabog u trajanju od mjesec dana,

da je tužitelju smanjena životna aktivnost zbog navedene ozljede za 50%,

da je kod tužitelja utvrđena naruženost u srednjem stupnju,

da je tužitelj trpio strah jakog intenziteta u trajanju od 18-19 sekundi, srednjeg intenziteta u trajanju od sat i pol do pružanja adekvatne medicinske pomoći, a nakon toga nastupa strah za ishod liječenja jakog intenziteta tjedan dana, srednjeg dva tjedna, te lakog i povremenog u trajanju od 2,5 mjeseca,

da je tuđa pomoć i njega tužitelju bila potrebna mjesec dana po tri sata dnevno.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja pravilno je sud drugoga stupnja ocijenio da postoji podijeljena odgovornost za nastalu štetu i to u omjeru 50% na strani tužitelja i 50% na strani tuženika. Upravo činjenica da je praksa kod tuženika bila da se zaštitne naočale ne koriste kod radne operacije kakvu je obavljao tužitelj i kojom prilikom je došlo do povrede, te činjenica da tuženik nije osigurao svojim radnicima zaštitne naočale odgovarajuće kvalitete, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, opravdava zaključak da postoji podijeljena odgovornost za nastalu štetu u gore navedenom omjeru u smislu odredbe čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje ZOO).

 

Tužitelj u reviziji ističe da je sud drugoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo smatrajući da bi tužitelju trebalo dosuditi veći iznos štete od iznosa koji je utvrdio sud drugog stupnja. Suprotno tvrdnjama revidenta pravilno je sud drugoga stupnja utvrdio da obzirom na duljinu i jačinu fizičkih bolova, visinu smanjene životne aktivnosti, stupnju naruženosti, intenzitetu straha, dobi tužitelja i težini same povrede, tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 222.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti za tjelesno i duševno zdravlje, a koji iznos je valjalo umanjiti za doprinos tužitelja nastanku same štete, sve u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO.

 

Obzirom na uspjeh stranaka u postupku pravilna je i odluka o troškovima postupka, budući je sud svoju odluku utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP.

 

Glede dopune revizije tužitelj iznosi nove činjenice, a zbog kojeg razloga reviziju uopće nije moguće izjaviti (čl. 385. ZPP).

 

Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

U Zagrebu 28. svibnja 2014.