VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Revr 461/10-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. M. iz T., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Lj., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1. „B.“ d.d. T. i 2. M. M. g. d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-94/09 od 16. listopada 2009., koje rješenje je ispravljeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-94/09 od 27. studenoga 2009., a kojima je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-26/07 od 17. ožujka 2009., u sjednici održanoj

17. prosinca 2014.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-94/09 od 16. listopada 2009. odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

Ukida se rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-94/09 od 16. listopada 2009. ispravljeno rješenjem istog suda od 27. studenoga 2009. i u tom se dijelu predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je tužitelj zaposlenik tuženika pod 1/.

 

2. Utvrđuje se i da ne postoje uvjeti da tuženik pod 1. prenese na tuženika pod 2 Ugovor o radu kojeg je tuženik pod 1. zaključio sa tužiteljem, pa su bez pravnog učinka odredbe članka 9., članka 10. i članka 11. „Ugovora o pružanju tjelesne i tehničke zaštite na štićenom prostoru B. d.d. T.“, kojeg su tuženici sklopili dana 15. prosinca 2006. godine.

 

3. Zabranjuje se tuženiku pod 1. da na tuženika pod 2. prenese ugovor o radu kojeg je zaključio sa tužiteljem, a tuženiku pod 2. se zabranjuje da prihvati i primi prijenos toga ugovora.

 

4. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana solidarno plate tužitelju parnične troškove.

 

II Dužan je tužitelj u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tuženiku ad 2/ parnični trošak u iznosu od 75.000,00 kn.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-26/07 od 17. ožujka 2009. godine i to u dijelu točke I.2. izreke presude da su bez pravnog učinka odredbe članka 9., članka 10. i članka 11. „Ugovora o pružanju tjelesne i tehničke zaštite“ kojeg su tuženici sklopili dana 15. prosinca 2006. godine, te u točki I.3. i I.4.izreke presude.“

 

Rješenjem suda drugog stupnja ispravljenim rješenjem od 27. studenoga 2009. odlučeno je:

 

„I Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se ukida presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-26/07 od 17. ožujka 2009. godine i to u točki I.1. izreke presude i u dijelu točke I.2. izreke presude na utvrđenje da ne postoje uvjeti da tuženik pod 1. prenese na tuženika pod 2. Ugovor o radu kojeg je tuženik pod 1. zaključio sa tužiteljem, te se tužba tužitelja u tom dijelu tužbenog zahtjeva odbacuje kao nedopuštena.

 

II Nalaže se tužitelju, u roku od 8 dana, naknaditi tuženiku pod 2. parnični trošak u iznosu od 572.546,00 kn.“

 

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja ispravljenog rješenjem od 27. studenoga 2009. reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, nižestupanjske odluke ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno nižestupanjske odluke preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti.

 

U odgovoru na reviziju prvotuženik je predložio reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija je u dijelu kojim se pobija presuda nije osnovana, dok je revizija u dijelu kojim se pobija rješenje osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno navodima revizije, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji razlozi ne proturječe sadržaju spisa, pa slijedom navedenog neosnovano tužitelj ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj kao zaposlenik prvotuženika radio na poslovima zaštitara,

 

- da je prvotuženik donio odluku o odvajanju zaštitarske službe B. u kojoj je radilo 20 radnika (zaštitara), te da je nakon javnog nadmetanja, s trgovačkim društvom M. M. g. d.o.o. S. sklopio Ugovor o pružanju tjelesne i tehničke zaštite (dalje: Ugovor), na temelju kojeg Ugovora je na novog poslodavca prenio ugovore o radu radnika u toj službi,

 

- da su sindikalni predstavnici s radnicima (pa tako i s tužiteljem) razgovarali prije sklapanja tog Ugovora izvještavajući ih o njihovim pravima i obvezama,

 

- da je tužitelju uručena obavijest o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca (s danom 1. siječnja 2007.).

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud u bitnom ocjenjuje da je u konkretnom slučaju došlo do prenošenja ugovora o radu tužitelja na novog poslodavca u skladu s odredbom čl. 136. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 137/04 – pročišćeni tekst, 68/05 – dalje: ZR), za što nije potreban pristanak tužitelja, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev (toč. I. izreke), dok je, pod toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi drugotuženiku parnične troškove 75.000,00 kn.

 

Drugostupanjski sud, imajući na umu predmet spora - zahtjev za utvrđenje da je tužitelj zaposlenik tuženika pod 1. (toč. I.1. izreke prvostupanjske presude), kao i zahtjev za utvrđenje da ne postoje uvjeti da tuženik pod 1. prenese na tuženika pod 2. ugovor o radu kojeg je tuženik pod 1. zaključio s tužiteljem (toč. I.2. izreke prvostupanjske presude), zauzima shvaćanje da tužitelj navedenim zahtjevima traži utvrđenje činjenica što nije dopušteno u smislu odredbe čl. 187. ZPP, jer ova odredba dopušta utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost takve isprave, ali ne i da se utvrdi kakva činjenica, pa tako niti činjenica je li tužitelj zaposlenik tuženika pod 1., kao niti činjenica postojanja uvjeta za prijenos ugovora o radu između tuženika pod 1. i tuženika pod 2. Stoga drugostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 366. st. 2. ZPP odlučuje kao pod toč. I. izreke rješenja.

 

Nadalje, drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja pravilno odbio zahtjev tužitelja da su bez pravnog učinka odredbe čl. 9., čl. 10. i čl. 11. Ugovora o pružanju tjelesne i tehničke zaštite kojeg su tuženici sklopili 15. prosinca 2006., te da se zabranjuje tuženiku pod 1. da na tuženika pod 2. prenese ugovor o radu kojeg je sklopio s tužiteljem, a tuženiku pod 2. se zabranjuje da prihvati i primi prijenos tog ugovora. To iz razloga jer prema shvaćanju drugostupanjskog suda iz stilizacije tužbenog zahtjeva u ovom dijelu (da su bez pravnog učinka odredbe čl. 9., 10. i 11. Ugovora) proizlazi da se radi o utvrđenju ništavosti tih odredbi, a tužitelj nije dokazao da bi navedene odredbe Ugovora bile protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO). K tomu, po ocjeni drugostupanjskog suda pravilno je odbijen i zahtjev tužitelja za zabranu prijenosa ugovora o radu tužitelja na novog poslodavca i zabranu prihvata prijenosa tog ugovora (toč. I.3. izreke prvostupanjske presude) budući iz provedenih dokaza proizlazi da su tuženici poštivali i zadovoljili sve pretpostavke prijenosa Ugovora o radu propisane odredbom čl. 136. ZR, a s druge strane da osnov zabrane prijenosa Ugovora o radu tužitelja ne postoji niti u zakonu niti u Ugovoru.

 

Obzirom na izloženo, sud drugog stupnja pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP odlučio je kao u izreci presude.

 

Odlučujući o parničnim troškovima drugostupanjski sud je stava da zatražene troškove drugotuženiku valja odmjeriti prema vrijednosti predmeta spora koji je tužitelj naznačio u tužbi 8.000.000,00 kn, budući je u predmetnom sporu riječ o nenovčanom zahtjevu (čl. 40. st. 2. ZPP), a glede vrijednosti predmeta spora izostala je pravovremena intervencija u smislu čl. 40. st. 3. ZPP. Stoga, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP drugostupanjski sud nalaže tužitelju naknaditi drugotuženiku parnične troškove 572.546,00 kn (toč. II. izreke rješenja).

 

Presudu suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

Prema odredbi čl. 136. st. 1. ZR prenošenje ugovora o radu na novog poslodavca je moguće ako se na tog poslodavca (a) prenosi poduzeće ili (b) dio poduzeća (pogon) statusnom promjenom ili pravnim poslom.

 

U Ugovoru (list 3D spisa) je navedeno da je prvotuženik registriran za obavljanje unutarnje zaštitarske službe te za te poslove ima 20 radnika zaštitara i „da je tu djelatnost moguće odijeliti kao zasebnu cjelinu“ (čl. 1. Ugovora). Drugotuženik se obvezao da će prvotuženiku pružati poslove tjelesne i tehničke zaštite na štićenom prostoru (dakle, da će obavljati poslove za prvotuženika koje je do tada obavljao sam prvotuženik).

 

Na ništetnost ugovora (ili njegovih pojedinih odredbi) može se prema odredbi čl. 327. st. 1. ZOO „pozivati svaka zainteresirana osoba“, a prema nalaženju ovog suda tužitelj nema pravni interes da se utvrde ništetnim odredbe o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca (drugotuženika).  Naime, prvotuženik je odlučio da neće sam obavljati poslove tjelesne i tehničke zaštite nego da će to povjeriti drugoj osobi (drugotuženiku), a pravo je poslodavca da organizira poslovanje onako kako smatra da mu najviše odgovara. U takvoj situaciji radnicima zaštitarima, među kojima je i tužitelj, bi bili otkazani ugovori o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga (nema poslova kod prvotuženika koje su obavljali). Tužitelju je stoga zapravo u interesu da odredbe o prenošenju ugovora o radu ostanu na snazi.

 

Slijedom izloženog, pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja da su bez pravnog učinka odredbe čl. 9., čl. 10. i čl. 11. Ugovora o pružanju tjelesne i tehničke zaštite na štićenom prostoru B. d.d. T. kojeg su tuženici sklopili 15. prosinca 2006.

 

Jednako tako pravilno je odbijen i zahtjev tužitelja u točki I.3. izreke presude suda prvog stupnja (zabranjuje se…) jer ne postoji pravna osnova po kojoj bi tužitelj imao pravo zahtijevati da sud izrekne prvotuženiku takvu zabranu. Osim toga, ugovori o radu su već preneseni pa se prvotuženiku ne može zabranjivati da učini ono što je već učinio, a niti drugotuženiku da prihvati i primi prijenos toga ugovora.

 

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.

 

Međutim, rješenje suda drugog stupnja ispravljeno rješenjem od 27. studenoga 2009., nije moguće prihvatiti.

 

Naime, u situaciji kada je prvostupanjski sud odbio zahtjev za utvrđenje da je tužitelj zaposlenik tuženika pod 1., kao i zahtjev tužitelja za utvrđenje da ne postoje uvjeti da tuženik pod 1. prenese na tuženika pod 2. ugovor o radu kojeg je tuženik pod 1. zaključio s tužiteljem, drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja nije bio ovlašten u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i tužbu (u tom dijelu) odbaciti kao nedopuštenu pozivom na odredbu čl. 366. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 366. st. 2. ZPP drugostupanjski sud može ukinuti presudu i kad stranka traži njezinu preinaku, a može preinačiti presudu iako stranka traži da se ona ukine.

 

Obzirom na izloženo, sasvim je jasno da drugostupanjski sud odlučivši o žalbi tužitelja kao u točki I. izreke rješenja nepravilno primijenio odredbu čl. 366. st. 2. ZPP. Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi može ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu samo u skladu s odredbama čl. 369. st. 2. i 3. ZPP, a o takvoj situaciji se u konkretnom slučaju ne radi.

 

Prema tome, osnovano tužitelj sadržajem revizije ukazuje da je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja nepravilno primijenio odredbu čl. 366. st. 2. ZPP. Time je po ocjeni ovog suda u postupku pred sudom drugog stupnja učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 366. st. 2. ZPP.

 

Kod ponovnog odlučivanja drugostupanjski sud treba imati na umu da zahtjev „utvrđuje se da je tužitelj zaposlenik tuženika pod 1.“ sadrži u sebi i zahtjev za utvrđenje postojanja pravnog odnosa (radnopravnog odnosa) jer tužitelj može biti radnik (zaposlenik) tuženika samo temeljem ugovora o radu.

 

Jednako tako, obzirom na predmet spora i sve okolnosti konkretnog slučaja, prema pravnom shvaćanju ovog suda radi se o parnici iz radnog odnosa, a što drugostupanjski sud također treba imati na umu pri ponovnom odlučivanju o parničnim troškovima.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. u vezi čl. 400. st. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 17. prosinca 2014.