VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 868/11-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku iz Z., protiv I-tuženice D. K. iz Z., II-tuženika M. K. iz Z., i III-tuženika I. M. d.o.o. Z., svi zastupani po punomoćnici S. A., odvjetnici iz Z., radi poništenja ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-1089/10-2 od 16. studenoga 2010., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3606/09-14 od 9. studenoga 2009., u sjednici od

10. lipnja 2014.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom i rješenjem u točki I. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev na poništenje ugovora o prodaji nekretnine zaključen 30. ožujka 2009. između prvo i drugotuženika kao prodavatelja te trećetuženika kao kupca, na kojem su potpisi prodavatelja ovjereni po javnom bilježniku istog dana pod brojem OV-4072/09, kojim trećetuženik kupuje suvlasničke dijelove ostalih tuženika, odnosno ukupno 69,78/100 dijela posebnog dijela nekretnine upisane u poduložak 12/zk. 3832 k.o. Z., koji predstavlja poslovni prostor u prizemlju površine 50,79 čm i pripadajuće prostorije (drvarnice) u podrumu površine 16,24 čm, neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine koja se sastoji od zk.čbr. 3064 k.o. G. Z., oznake zemljišta: ulična kuća,popisni br. 1074 u ... i dvorišna stambena zgrada u ... sa dvorištem površine 992 m2, odnosno 275,8 čhv. Odbijen je i tužbeni zahtjev na brisanje uknjižbe prava vlasništva trećetuženika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije navedene uknjižbe kao i zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnih troškova. Točkom II. izreke te presude naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženicima troškove postupka u iznosu od 207.761,76 kn. Posebnim rješenjem sadržanim u istoj odluci odbijen je i prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere osiguranja kojom se trećetuženiku zabranjuje otuđenje ili opterećenje spornog dijela nekretnine uz zabilježbu te zabrane u zemljišnim knjigama.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena kao neosnovana i djelomično prihvaćena žalba tužitelja te je presuda suda prvog stupnja potvrđena u točki I izreke u cijelosti te u točki II izreke u dijelu odluke o naknadi parničnih troškova u iznosu od 139.936,60 kn, dok je u preostalom dijelu taj dio pobijane odluke preinačen i odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 67.825,16 kn, s tim da je tuženicima naloženo plaćanje tužiteljevih troškova žalbe u iznosu od 1.014,75 kn.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude u kojem nije ostvario uspjeh tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP), pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijanih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, a podredno ukidanje pobijane presude, a po potrebi i one suda prvog stupnja nižestupanjksih i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovi prijelazne odredbe iz članka 54. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 57/11) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.

 

Revident navodi da su u presudama nižestupanjskih sudova izostala obrazloženja glede odlučnih činjenica, odnosno objašnjenje u odnosu na primjenu pravila upravnog prava, objašnjenje glede prodaje protivne mjerodavnom zakonu, te pojašnjenje shvaćanja suda o načinu prihvaćanja ponude po ovlašteniku prava prvokupa.

 

Međutim, protivno tome, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, s tim da o odlučnim činjenicama ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Kako činjenica sadržaja ispisa telefonskih poziva za dan 30. ožujka 2009. u ovoj pravnoj stvari nije od odlučnog značenja za odluku o tužbenom zahtjevu, to niti u odnosu na taj dokaz nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Slijedom toga u osporenim odlukama nema nedostataka koji onemogućavaju njihovo ispitivanje, a drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (članak 375. stavak 1. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja Grada Zagreba, kao zakonskog ovlaštenika prava prvokupa kulturnog dobra, za poništenje ugovora o kupoprodaji sklopljenog između tuženih stranaka dana 30. ožujka 2009.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su 30. ožujka 2009. prvotuženica i drugotuženik, kao suvlasnici nekretnine, odnosno posebnog dijela te nekretnine, upisane u poduložak 12/zk.ul. 3832 k.o. Z., zaključili kupoprodajni ugovor s trećetuženikom,

 

- da prodana nekretnina ima status kulturnog dobra zbog čega je Grad Zagreb u odnosu na tu nekretninu, prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, br. 69/99, 151/03, 157/03, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12 i 157/13, u daljnjem tekstu: ZZOKD), imao pravo prvokupa,

 

- da su prvotuženica i drugotuženik dana 12. siječnja 2009. uputili tužitelju ponudu za kupnju navedene nekretnine, ali da su potom primili njegov dopis prema kojem tu ponudu, u smislu članka 37. ZZOKD-a, ne smatra valjanom jer nisu priloženi dokazi o vlasništvu predmetne nekretnine, uz poziv da u roku od 8 dana dostave dokaz o vlasništvu i da će tužitelj tek danom dostave tog dokaza smatrati kako mu je dostavljena valjana ponuda i da će rok od 60 dana za očitovanje na ponudu, početi teći od tog dana,

 

- da su navedeni tuženici, kao prodavatelji, ponovno dostavili ponudu tužitelju s priloženim dokazom o vlasništvu 30. siječnja 2009., u kojoj su naznačili da se dan ponovnog predavanja ponude smatra početkom roka koji obvezuje tužitelja na očitovanje,

 

- da je tužitelj 30. ožujka 2009., u ostvarivanju svog prava prvokupa, donio zaključak kojim je prihvatio ponudu prodavatelja, s tim da je dopis kojim prihvaća njihovu ponudu uputio prvotuženici i drugotuženiku poštom preporučeno 1. travnja 2009.,

 

- da je zakonski rok od 60 dana za očitovanje na ponudu prodavatelja istekao s danom 31. ožujka 2009.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je očitovanje o prihvaćanju ponude za kupnju odnosne nekretnine tužitelj, kao ovlaštenik prava prvokupa, morao učiniti najkasnije do 31. ožujka 2009. i to na isti način kao što mu je učinjena odnosna ponuda, dakle, pismenim putem,

 

- da je očitovanje o prihvaćanju ponude za kupnju odnosne nekretnine tužitelj učinio, ali nakon isteka roka od 60 dana budući je svoje pisano očitovanje predao na poštu (preporučenom pošiljkom) tek 1. travnja 2009.

 

U tom smislu nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev zaključujući da je tužitelj izgubio pravo prvokupa jer se o ponudi za prodaju nije izjasnio u zakonskom roku. Pritom izražavaju shvaćanje da je da je za odluku o tužbenom zahtjevu neodlučna činjenica „prijevremene“ prodaje odnosne nekretnine, tj. okolnost da su prodavatelji sklopili ugovor o prodaji s trećetuženikom dana 30. ožujka 2009., dakle, dok još nije bio istekao rok od 60 dana iz članka 37. stavak 3. ZZOKD-a.

 

Članak 37. stavak 1. i 3. ZZOKD-a, propisuje da je vlasnik koji namjerava prodati kulturno dobro dužan najprije istodobno ponuditi ga Republici Hrvatskoj, županiji, Gradu Zagrebu, gradu ili općini na čijem se području to kulturno dobro nalazi navodeći cijenu i druge uvjete prodaje, s tim da se navedene osobe o toj ponudi moraju očitovati u roku od 60 dana od dana primitka pisane ponude. Stavkom 5. propisano je da vlasnik, nakon isteka roka iz stavka 3. ovoga članka, kulturno dobro može prodati drugoj osobi uz cijenu koja ne može biti niža od cijene navedene u ponudi i pod uvjetima koji za kupca nisu povoljniji od uvjeta sadržanih u ponudi iz stavka 1. ovoga članka.

 

Prema članku 39. ZZOKD-a, (1) ako vlasnik proda kulturno dobro protivno odredbama ovoga Zakona, pravna osoba iz članka 37. stavka 1. ovoga Zakona može podnijeti tužbu sudu za poništenje ugovora o kupoprodaji. Tužba se može podnijeti i kad ugovor nije sklopljen u pisanom obliku. (2) Tužba iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti u roku od 90 dana od dana saznanja da je sklopljen ugovor o kupoprodaji, ali najkasnije u roku od 5 godina od dana sklapanja ugovora. (3) Pravna osoba iz članka 37. stavka 1. ovoga Zakona ima pravo na poništenje ugovora samo ako njezin zastupnik pred sudom izjavi da kupuje kulturno dobro po cijeni i uvjetima pod kojima je prodano.

 

Člankom 455. stavak 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 i 41/08.), propisano je da za određene osobe pravo prvokupa može biti ustanovljeno zakonom, kao i da se pravila o kupoprodaji s pravom prvokupa na odgovarajući način primjenjuju i na zakonsko pravo prvokupa.

 

Polazeći od sadržaja zakonskih odredbi koje ovlašteniku zakonskog prava prvokupa daju pravo na poništenje ugovora, valja zaključiti da takvo pravo neupitno ima pravna osoba iz članka 37. stavak 1. ZZOKD-a i to samo onda ako njezin zastupnik pred sudom izjavi da kupuje kulturno dobro po cijeni i uvjetima pod kojima je prodano.

 

Prema tome, radi se o zakonskim pretpostavkama koje nastupaju očito onda kada ovlaštenik prava prvokupa uopće nije bio obaviješten o prodaji i kada nije ni znao za prodaju kulturnog dobra pa se zbog toga nije ni bio u mogućnosti očitovati u roku od 60 dana od dana primitka pisane ponude, s tim da tada pravno relevantnu ponudu po prvi put daje pred sudom koji vodi parnični postupak. Slijedom toga, ponuda pred sudom je u ovom slučaju jedna od pretpostavki za ostvarenje prava na poništenje ugovora o kupoprodaji, u protivnom ovlaštenik prava prvokupa nema pravo na poništenje.

 

Međutim, u konkretnom slučaju postoji ugovor o prodaji kulturnog dobra sklopljen 30. ožujka 2009., dakle, nesporno prije isteka roka za očitovanje, ali s druge strane postoji i zakašnjelo očitovanje ovlaštenika prava prvokupa na urednu ponudu vlasnika, slijedom toga, postavlja se pitanje od kakvog su pravnog značaja obje ove okolnosti i da li je predmetni ugovor o prodaji kulturnog dobra sklopljen protivno zakonu.

 

U tom smislu valja istaknuti da zakašnjelo očitovanje tužitelja na ponudu tuženika ne proizvodi nikakve pravne učinke jer se za radnje koje su poduzete nakon isteka prekluzivnog roka, pravno smatra kao da nisu ni poduzete.

 

Polazeći od sadržaja članka 39. stavak 1. i 2. ZZOKD-a, ovaj revizijski sud izražava shvaćanje da bi ponašanje prvotuženice i drugotuženika, kao prodavatelja kulturnog dobra, koji su sklopili ugovor dan prije isteka posljednjeg dana roka za očitovanje, kako to pravilno zaključuju nižestupanjksi sudovi, bilo od utjecaja na nezakonitost odnosnog ugovora samo kad bi ovlaštenik prava prvokupa, koji je bio uredno obaviješten o ponudi, očitovanje o prihvatu iste učinio u zakonskom roku. U protivnom, kad je ovlaštenik prava prvokupa neupitno propustio rok za očitovanje o ponudi, kao što je to u ovom slučaju, tada valja zaključiti da to pravo, iako je mogao, nije iskoristio pa je time otpala svaka svrha zakonskih ograničenja u prometu kulturnih dobara.

 

Konačno, sve kad ne bi bilo tako, polazeći od pogrešnog shvaćanja tužitelja da je sporni kupoprodajni ugovor ništav već samim time jer je sklopljen prije isteka vremena za očitovanje na ponudu, dakle, još dok je ovlaštenik prava prvokupa mogao pravovremeno dostaviti svoje očitovanje, tužitelj je u svakom slučaju bio dužan po svom zastupniku pred sudom izjaviti da kupuje kulturno dobro po cijeni i uvjetima pod kojima je prodano, što je u ovom slučaju, nedvojbeno izostalo.

 

Prema tome, pazeći i po službenoj dužnosti, revizijski sud utvrđuje da glede glavne stvari materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iako u uvodu revizije tužitelj izrijekom osporava i odluku o parničnim troškovima u sadržaju revizije nema obrazloženih razloga iz kojih bi se moglo ispitati zbog čega se uopće osporava taj dio pobijane odluke. Slijedom toga, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava revizijski sud utvrđuje da ni u tom dijelu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao i da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 393. ZPP-a valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 10. lipnja 2014.