VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 880/11-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske - za Ministarstvo financija, Poreznu upravu, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Belom Manastiru, Građansko - upravnom odjelu, protiv I. tuženika M. D. iz G., i II. tuženice M. D. D. iz G., zastupanih po punomoćniku B. N., odvjetniku iz D., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-2262/10-3 od 27. siječnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru posl. br. P-327/09-10 od 12. travnja 2010., u sjednici održanoj

24. lipnja 2014.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda koja glasi:

 

" 1. Darovni ugovor od 24. lipnja 2008. godine, kojim prvotuženik M. D. daruje drugotužiteljici M. D. D. u cijelosti nekretnine označene kao k.č.br. 90/7 u k.o. G., gubi pravni učinak prema tužiteljici, u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje novčane tražbine tužiteljice u iznosu od 442.481,12 kuna (slovima: četiristo četrdeset dvije tisuće četiristo osamdeset jedna kuna i dvanaest lipa) sa zateznom kamatom koja teče od 14. travnja 2008. godine pa do isplate.

 

2. Drugotuženica M. D. D. je dužna dopustiti tužiteljici da svoje potraživanje namiri prodajom nekretnina navedenih u točki 1. izreke ove presude, u roku od 15 dana.

 

3. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno namire parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kuna, u roku od 15 dana.“.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tuženici zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbama čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama u njoj određeno navedenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Nije ostvaren niti jedini revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da Darovni ugovor od 24. lipnja 2008., a kojim je I. tuženik darovao II. tuženici nekretninu k.č.br. 90/7 iz k.o. G., gubi prema njoj pravni učinak u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje njezine novčane tražbine od 442.481,12 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, kumuliran s zahtjevom da se II. tuženica obveže dopustiti tužiteljici da svoje prijeporno potraživanje namiri prodajom navedene nekretnine.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda O., Ispostave B. M. klasa: UP/I-415-02/2008-01/51, ur. broj: 513-007-14-01/2008-01, od 14. travnja 2008., a koje je ovršnim postalo 26. travnja 2008. (obzirom da ga je I. tuženik primio 17. travnja 2008.), utvrđeno da I. tuženik kao porezni dužnik na ime poreza i doprinosa duguje tužiteljici „na dan 14. travnja 2008.“ 442.481,12 kuna (od čega se na glavnicu duga odnosi 240.043,11 kuna, a na kamatu 202.438,01 kuna) te je I. tuženiku naloženo da taj porezni dug plati u roku od 8 dana,

 

- da je rješenjem o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Ispostave B. M. klasa: UP/I 415-02/2008-001/0054, ur. broj: 513/007-14-001/2008-01, od 28. travnja 2008., a kojeg je I. tuženik primio 2. svibnja 2008., po prijedlogu tužiteljice određena ovrha radi namirenja duga I. tuženika od 443.674,67 kuna (od čega se na glavnicu duga odnosi 240.043,11 kuna, a na kamatu 203.631,56 kuna), i to na novčanim sredstvima I. tuženika (ovršenika) s računa kod H. p. b. d.d.,

 

- da tužiteljica taj dug nije uspjela naplatiti,

 

- da je Ugovorom o darovanju nekretnine, sklopljenom 24. lipnja 2008., I. tuženik darovao II. tuženici (svojoj kćerki) nekretninu k.č.br. 90/7, u naravi kuću kbr. 127 i dvor u … ulici, ukupne površine 576 m2, upisanu u z.k.ul.br. 369 k.o. G.,

 

- da je ova nekretnina na temelju toga Ugovora uknjižena u zemljišnim knjigama kao vlasništvo II. tuženice,

 

- da je zahtjevom za mirno rješenje spora od 7. listopada 2008. tužiteljica pozvala I. tuženika na ispunjenje dospjele obveze isplate poreznog duga prema navedenim rješenjima Porezne uprave - jer (da) će se u protivnom protiv njega pokrenuti i parnični postupak, dok je sadržajno istim zahtjevom (za mirno rješenje spora) od 27. veljače 2009. na podmirenje istoga duga pozvana i II. tuženica,

 

- da je tužbu za pobijanje prijepornog darovanja tužiteljica podnijela 24. lipnja 2009.

 

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim i prihvatili nalazeći da je navedeno darovanje u korist II. tuženice učinjeno na štetu tužiteljice - u uvjetima kada I. tuženik nije imao dovoljno sredstava za podmirenje potraživanja tužiteljice iz osnove poreznog duga (obzirom da ga i pored primljenih opomena i pokrenutog ovršnog postupka kroz više godina nije podmirio) i kako tužiteljica ne bi mogla ostvariti to svoje potraživanje.

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

Predmet spora valja razriješiti (kako su to nižestupanjski sudovi i učinili) primjenom Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to:

 

- odredaba čl. 66., prema kojima: (stavak 1.) „Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.“, (stavak 2) „Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.“, (stavak 3.) „Pod pravnom radnjom razumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza.“,

 

- odredaba čl. 67., prema kojima: (stavak 1.) „Naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.“, (stavak 2.) „Ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.“, (stavak 3.) „Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.“,

 

- odredbe čl. 70., prema kojoj: „Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.“,

 

- odredaba čl. 71., prema kojima: (stavak 1.) „Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 67. stavka 1. ovoga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine.“, (stavak 2.) „Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.“.

 

Tužiteljica je na temelju ovlasti iz navedenih odredaba ZOO-a, a kao vjerovnica utvrđenog dospjelog potraživanja iz osnove poreznog duga, osnovano (prema odredbama čl. 66. ZOO-a) zatražila da se utvrdi da je utuženo darovanje (učinjeno po I. tuženiku u korist II. tuženice) prema njoj bez učinka u dijelu potrebnim za namirenje poreznog duga njenog poreznog dužnika - darovatelja, a nižestupanjski sudovi pravilno su ocijenili da tuženicima ne pripada niti mogućnost dokazivati da nisu znali da učinjenim besplatnim raspolaganjem nanose štetu tužiteljici - vjerovnici I. tuženika (obzirom da je za pobijanje toga raspolaganja čak irelevantno je li im to bilo poznato ili moglo biti poznato): prema navedenoj odredbi čl. 67. st. 3. ZOO-a, kod besplatnog raspolaganja, kakvo je i darovanje - kojim dužnik premda na to nije obvezan umanjuje svoju imovinu bez prava na protučinidbu, ima se smatrati (radi se o neoborivoj zakonskoj presumpciji temeljenoj na načelu po kojem „nitko ne može davati darove na račun svojih vjerovnika“) da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku - pa se za pobijanje te radnje raspolaganja ne traži da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato i taj treći niti ne može dokazivati suprotno.

 

Konačno, budući da je prijeporni Ugovor sastavljen 24. lipnja 2008., pravilno je i shvaćanje da je tužiteljica zaštitu u ovome postupku zatražila (tužbom od 24. lipnja 2009.) u roku iz odredbe čl. 71. st. 1. ZOO-a (od tri godine).

 

Prema tome revidenti pogrešno drže da je osporenom presudom na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Stoga je, a budući da suprotni stavovi revidenata ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i shvaćanja na kojima je utemeljena, o izjavljenoj reviziji odlučeno kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 24. lipnja 2014.