VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Revr 1736/11-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S. P., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S.. B., protiv tuženika „C.“ d.o.o Đ., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Đ., radi nedopuštenosti otkaza i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 1510/2011-2 od 8. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu broj P - 242/10-9 od 25. veljače 2011., u sjednici održanoj

2. srpnja 2014.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopuštena niti zakonita odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu sklopljenog između stranaka 1. svibnja 2007, koji otkaz je tuženik dao tužitelju 27. veljače 2010., te tako i zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje da radni odnos nije prestao, zahtjev za sudski raskid ugovor o radu s danom zaključenja glavne rasprave, te naknadu štete u iznosu od 12.400,00 kuna, kao i isplatu tužitelju plaće od ožujka 2010. do siječnja 2011. u visini od 3.000,00 kuna mjesečno, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 9.400,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i tako potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13  – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja, te pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji.

 

Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati. Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revident.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopuštena i zakonita odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 27. veljače 2010., te time i zahtjev tužitelja na utvrđenje da radni odnos nije prestao, sudski raskid ugovor o radu, naknadu štete, te isplatu plaće u razdoblju od ožujka 2010. do siječnja 2011.

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova: - tužitelj je osnovom sklopljenog ugovora o radu od 1. svibnja 2007. bio zaposlen kod tuženika na poslovima vozača, na neodređeno vrijeme, - tuženik je 2. ožujka 2010. uručio tužitelju Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu s obrazloženjem da je tužitelj podnio pisani zahtjev za raskid radnog odnosa kod tuženika u kojem je predložio da se radni odnos zaključi s danom 28. veljače 2010., - tužitelj je, a kako je to tuženik i naveo u obrazloženju svoje odluke, 27. veljače 2010. podnio tuženiku pisani zahtjev za raskid radnog odnosa s danom 28. veljače 2010., koji zahtjev je tuženik svojom odlukom i prihvatio, - čime je ugovor o radu prestao 28. veljače 2010. sporazumom između tužitelja kao radnika, te tuženika kao poslodavca.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U naprijed navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 104. t. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 – u daljnjem tekstu: ZR), ugovor o radu prestaje, između ostalog i sporazumom radnika i poslodavca. U smislu odredbe čl. 105. ZR-a sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti sklopljen u pisanom obliku. Odredba je kogentne naravi, pa tako usmeni dogovor o sporazumnom prestanku ugovora o radu ne bi obvezivao sudionike. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj je podnio tuženiku pisani zahtjev za prestanak radnog odnosa s prijedlogom prestanka ugovora o radu s danom 28. veljače 2010., koji zahtjev je tuženik svojom odlukom i prihvatio, čime su, a kako to ispravno cijene nižestupanjski sudovi, ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 104. t. 4. u svezi s odredbom čl. 105. ZR-a u kojima je ugovor o radu prestao sporazumom radnika i poslodavca i to 28. veljače 2010. shodno suglasno u pisanom obliku izraženoj volji ugovornih strana. Naime, sam sporazum ne mora biti u obliku jednog dokumenta potpisanog od obje ugovorne strane. U okolnostima kada radnik dostavi pisanu ponudu poslodavcu u kojoj predlaže sporazumni prestanak radnog odnosa, a poslodavac istu prihvati donošenjem odluke koju odmah dostavi radniku, tada je u smislu odredbe čl. 252. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11) sklopljen ugovor o sporazumnom prestanku radnog odnosa.

 

Kako to dalje ispravno cijene nižestupanjski sudovi, tuženik je u obrazloženju svoje odluke jasno naznačio da ugovor o radu prestaje temeljem pisanog zahtjeva tužitelja, dok su ispunjene i pretpostavke iz odredbe čl. 104. t. 4. u svezi s odredbom čl. 105. ZR-a u kojima je ugovor o radu prestao sporazumom radnika i poslodavca, čime nije od relevantnog značaja činjenica da je tuženik u naslovu odluke ovaj prestanak ugovora o radu nazvao „redovitim otkazom“.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 2. srpnja 2014.