VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 2194/11-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. L. iz L., zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku iz V., protiv tuženika K. V. I. G. d.d. iz R., zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku iz V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-491/11-4 od 14. srpnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. P-1055/09-37 od 22. studenoga 2010., u sjednici vijeća održanoj

15. srpnja 2014.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju „na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 526.100,00 kuna, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe tj. od 7. kolovoza 2009. pa do isplate, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a na ime naknade imovinske štete iznos od 4.100,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja tj. od 22. studenoga 2010. do isplate po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena“ - kao i nadoknaditi mu parnični trošak od 77.891,60 kn, dok je „s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 52.000,00 kuna“ tužitelj odbijen.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju „zbog razloga iz članka 385. st. 1. toč. 1., toč. 2. i toč. 3. ZPP-a“, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6., 8. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i  4.  Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju štetu koju trpi u svezi prometne nezgode od ... kada je kao putnik na stražnjem sjedištu osobnog automobila reg. oznake … zadobio višestruke tjelesne ozljede, i to: („teške“) iščašenje VI/VII vratnog kralješka, prijelom luka obostrano i poprečnog nastavka lijevo šestog vratnog kralješka, prijelom luka sedmog vratnog kralješka obostrano, prijelom šiljastog nastavka petog vratnog kralješka, prijelom prsne kosti te prvog do petog rebra lijevo u seriji i drugog rebra desno, krvarenje u prsni koš obostrano, atelektazu pluća desno s djelomičnim zatajenjem disanja - te („lake“) natučenja glave u sljepoočnom predjelu desno i natučenja lijeve potkoljenice.

 

U revizijskom stupnju, u kojemu nije sporno da je prijeporna nezgoda uzrokovana krivnjom osiguranice tuženika i da tužitelj ničime nije pridonio njezinom nastanku, sporno je, prema jedinim razlozima na koje se tuženik određeno poziva u reviziji:

 

- je su li nižestupanjski sudovi u postupku koji je prethodio ovome počinili postupovne povrede iz odredaba čl. 354. st. 2. toč. 6., 8. i 11. ZPP-a,

 

- postoji li osnova za dosuđenje naknade neimovinske štete za duševne boli koje tužitelj trpi obzirom na posljedice ozljeda koje je zadobio u prijepornoj nezgodi: je li zbog posljedica tih ozljeda tužitelj svjestan svoga stanja i može li trpjeti duševne boli zbog trajnog umanjenja životne aktivnosti.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevima stranaka od odlučnog značaja (pa i na temelju kojih provedenih dokaza i utvrđenih činjenica je ocijenjeno postojanje osnove i visine zahtjeva tužitelja - i u svezi njegove svijesti stanja u kojem se nalazi) - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocijene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revident upućuje) iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Uostalom, navodima - kojima kroz prigovor o učinjenoj bitnoj povredi postupovnih odredaba ZPP-a dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o posljedicama ozljeda koje je tužitelj zadobio u prijepornom štetnom događaju i svijesti tužitelja o tim posljedicama, sve uz izraz shvaćanja da sud nije imao razloga na temelju provedenih dokaza i uz njihovu pravilnu ocjenu prihvatiti tužbeni zahtjev, revident u suštini prigovara po nižestupanjskim sudovima utvrđenom činjeničnom stanju i ističe prigovore provedenoj ocjeni dokaza te iznosi svoje stavove o toj ocijeni - kojima nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode revizijski sud ne može razmatrati.

 

Tuženik pogrešno smatra i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegov prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost utvrđenja njegove svijesti i mogućnosti davanja valjane punomoći, a da je i time što je takvog odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

 

Međutim, tuženiku je raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužitelja, odnosno time što mu je dana prilika da predloži dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćena njegova ocjena dokaza i što je time nezadovoljan ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Valja kod toga imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano i za prvostupanjski sud, kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što (u svezi takvog postupanja) revident smatra da na temelju provedenih dokaza nije trebalo odlučiti kao u osporenoj presudi, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

 

Nije ostvarena niti povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Naime, iako revident u reviziji ističe da tužitelj „očito nema, niti može imati procesnu sposobnost za vođenje ovoga postupka“ i da je stoga „upitna i punomoć koju je tužitelj dao za zastupanje“ - pa da je propušteno utvrditi i počinjenu bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, iz sadržaja revizije je za zaključiti da se kroz prigovor o toj povredi revident u suštini poziva na situaciju koju uređuje odredba čl. 354. st. 3. ZPP-a prema kojoj: „Zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku - žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču.“.

 

S prethodno navedenim za odgovoriti je da tuženik ne može povoljniju pravnu poziciju ostvariti pozivom na opisanu situaciju (glede nedostataka u zastupanju tužitelja i procesne nesposobnosti tužitelja za vođenje ovoga postupka) - sve da je i istinita, a sve budući da bi se na okolnosti iz te situacije s uspjehom (u smislu citirane odredbe čl. 354. st. 3. ZPP-a, svrha koje se iscrpljuje u zaštiti neuredno zastupane ili procesno nesposobne stranke, a ne u tome da se njezinom protivniku koji izgubi parnicu omogući da pozivom na tu odredbu oteža procesni položaj stranke koja je uspjela u parnici) mogla pozivati samo stranka koju se ti nedostaci tiču - a to ovdje nije tuženik.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Tuženik prigovor pogrešne primjene materijalnog prava temelji na tvrdnji da tužitelj zbog „teškog oštećenja i disfunkcije mozga nije svjestan svoga stanja“ i da mu stoga ne pripada zahtijevana naknada neimovinske štete za duševne boli obzirom da (zbog stanja njegove svijesti) „ne može trpjeti duševne boli“.

 

U odnosu na taj prigovor za istaći je, prije svega, da trpljenje duševnih boli zbog umanjenja životne aktivnosti ne predstavlja zakonom priznati zaseban oblik neimovinske štete: prema odredbama čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO-a), koje se primjenjuju na ovaj slučaj u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a i na temelju kojih je tužitelj postavio zahtjev za naknadu neimovinske štete, naknada neimovinske štete se dosuđuje za povredu prava osobnosti.

 

Odredbama čl. 1100. ZOO-a propisano je: (stavak 1.) „U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.“, (stavak 2.) „Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.“.

 

Sukladno tim odredbama, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti sud mora „voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih“ (uz ostalo i) duševnih boli - a ne samo o činjenici da je oštećenom umanjena životna aktivnost, tako da je (tek tako shvaćeno) pravilno za zaključiti da je činjenica postojanja svijesti oštećenoga da je njegova životna aktivnost smanjena s činjenicom postojanja duševnih boli (patnje) oštećenoga zbog te činjenice u tome smislu relevantna za utvrđenje (tek) visine naknade za taj oblik štete: konkretno, pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti ne postoji samo zbog činjeničnog utvrđenja da je oštećenom umanjena životna aktivnost - jer oštećeni to pravo može ostvariti samo ako je to umanjenje životne aktivnosti kod njega izazvalo duševne boli, dakle ako se smanjenje životne aktivnosti manifestira kroz duševne boli (patnje) koje oštećeni trpi u vidu postojeće svijesti da je njegova životna aktivnost zbog ozljeda umanjena.

 

Tužitelj je u smislu prethodno navedenih odredaba ZOO-a i izraženog pravnog shvaćanja, a da bi ostvario naknadu za utužene štetne posljedice, trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) ono što tvrdi i na čemu temelji tužbeni zahtjev: da mu je životna aktivnost umanjena - i da zbog toga pati (što podrazumijeva postojanje svijesti oštećenog da je njegova životna aktivnost zbog ozljeda umanjena).

 

Kako je tužitelj navedeno i dokazao, odnosno kako je dokazao (i pored utvrđenja da „uslijed trajnih definitivnih oštećenja mentalnih funkcija ima teška oštećenja pažnje, kratkoročnog i dugoročnog pamćenja, ne zna izvršavati prije mu dobro poznate poslove, govor mu je teško oštećen, gubi se u vremenu i prostoru, nije u stanju procjenjivati situaciju“, odnosno utvrđenja da mu je „životna aktivnost umanjena za 80% u odnosu na zdravu osobu“) „da i s utvrđenim oštećenjem duševnog integriteta značajno duševno pati, odnosno da ne pati nipošto manje nego li osobe s očuvanim psihičkim funkcijama“, a koje činjenično utvrđenje u revizijskom stupnju ne može biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi pravilno su (nakon uvida u priloženu dokumentaciju te ocjene nalaza i mišljenja liječnika vještaka) zahtjev tužitelja u revizijom osporenom dijelu ocijenili osnovanim i prihvatili - i time su pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Slijedom navedenog, a budući da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i kada su odredili visinu naknade za utuženu neimovinsku štetu - što niti nije predmetom revizijskih prigovora, tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 15. srpnja 2014.