POBIJANJE PRAVNE RADNJE DUŽNIKA  

 Posljedice pobijanja pravne radnje dužnika  

(Čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“, br. 35/05) 

Sud je dužan ograničiti pobijanje pravne radnje dužnika s obzirom na visinu dospjele tražbine tužitelja samo na određene nekretnine čija je vrijednost dostatna za namirenje tražbine tužitelja, budući da poduzeta pravna radnja dužnika gubi pravni učinak u odnosu na vjerovnika samo u opsegu potrebnom za namirenje njegovog potraživanja.  

„Naime, od odlučnog je značaja da pravna radnja (koja se pobija) gubi pravni učinak samo prema tužitelju i samo u opsegu potrebnom za ispunjenje njegovih potraživanja, iz kojeg razloga je nužno ograničiti pobijanje pravne radnje dužnika na visinu dospjele tražbine tužitelja, imajući u vidu i vrijednost imovine koja je predmet pobijanog pravnog posla, i to vrijednost svake pojedine nekretnine koja predstavlja navedenu imovinu, kako bi se pobijanje dužnikovih pravnih radnji moglo ograničiti na određene nekretnine dostatne za ispunjenje tužiteljevog potraživanja. Međutim, razlozi obrazloženja pobijane presude uopće ne sadrže i razlog o također odlučnoj činjenici u odnosu na vrijednost svake pojedine nekretnine koja je predmet raspolaganja pobijanog pravnog posla – Ugovora o darovanju od 21. kolovoza 2006.g., jer je prvostupanjski sud propustio dati razloge u odnosu na vrijednost pojedinih nekretnina, koje su predmetom pobijanog pravnog posla, a uslijed čega, kako je već naprijed rečeno, pobijana presuda ne sadrži, i pored svih pravilno iznesenih razloga o odlučnim činjenicama, i razlog o toj odlučnoj činjenici, u čemu je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Počinjenje navedene bitne povrede posljedica je i toga što je sud prvog stupnja pošao od pogrešnog pravnog stajališta da se ograničenje namirenja dužne tražbine ima provesti u odnosu na svaku pojedinu nekretninu koja je predmet raspolaganja pobijanog pravnog posla. Suprotno takvom stajalištu prvostupanjskog suda, prema stajalištu ovog suda, namirenje se ima ograničiti na one stvari, u konkretnom slučaju nekretnine, čija je vrijednost dostatna za ispunjenje potraživanja tužitelja, zbog čega je sud prvog stupnja bio dužan utvrditi vrijednost svake pojedine nekretnine navedene u tužbenom zahtjevu tužitelja, cijeneći pritom kako glavnični iznos tražbine, tako i tužitelju pripadajuće zakonske zatezne kamate. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će voditi računa da je nužno ograničiti pobijanje pravne radnje dužnika s obzirom na visinu dospjele tražbine tužitelja samo na određene nekretnine čija je vrijednost dostatna za namirenje tražbine tužitelja, budući da poduzeta pravna radnja dužnika gubi pravni učinak u odnosu na vjerovnika (tužitelja) samo u opsegu potrebnom za namirenje njegovog potraživanja. Stoga će, vodeći računa o navedenoj odlučnoj činjenici, sud prvog stupnja biti dužan utvrditi vrijednost svake navedene nekretnine i zavisno o utvrđenoj vrijednosti, a također imajući u vidu iznos dospjele tražbine tužitelja, te uz uvjet ispunjenja već utvrđenih zakonskih pretpostavki iz čl. 66. st. 1. i 2., čl. 67. st. 3., čl. 69. st. 2. i čl. 70. ZOO-a (NN 35/05) ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.“  

Županijski sud u Varaždinu, Gž-584/09-2 od 09.VI.2009.