SOLIDARNE OBVEZE  

Utvrđenje pravne valjanosti oporuke 

 (Čl. 41. st. 2. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“, br. 35/05) 

Ukoliko se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje pravne nevaljanosti oporuke, tada isti ne predstavlja zahtjev u kojem bi mogla egzistirati solidarna obveza više stranaka u postupku.  

 „Žalba smatra da iz ovršne isprave jasno proizlazi da se vodio postupak pobijanja oporuke (parnica iz nasljednopravnih odnosa) u kojoj su ovršenici imali položaj i jedinstvenih suparničara, te da je pravo ovrhovoditelja da izabere od koga će od takvih suparničara potraživati u ovrsi troškove postupka, pa da je prvostupanjski sud i bez naznake da su tuženici dužni solidarno naknaditi troškove postupka trebao ovrhu odrediti za cjelokupni zatraženi iznos po ovrhovoditelju, dok će ovršenici zatim između sebe potraživati iznose koje su platili za drugog. Točno je da su I- III ovršenici a isto tako i Z.D. kao tužitelji u predmetu pobijanja oporuke odnosno radi utvrđenja pravne nevaljanosti oporuke, kao zakonski nasljednici protiv ovrhovoditelja kao oporučnog nasljednika, iza imenovane pokojne ostaviteljice, imali u tom postupku poziciju jedinstvenih (ali ne nužnih) suparničara. Neosnovano je stajalište žalbe da bi, obzirom na poziciju ovršenika i Z.D. u postupku pobijanja oporuke, kao suparničara, isti imali obvezu trošak postupka naknaditi ovrhovoditelju, po principu solidarnosti. Odredbom čl. 161. ZPP-a propisano je da suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove (st. 1.) osim ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u predmetu spora, kada će sud prema razmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova nadoknaditi svaki od suparničara (st. 2.). Odredbom st. 3. istog čl. 161. ZPP-a propisano je da suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani. U predmetnom slučaju glavnog zahtjeva kojim je utvrñivana pravna valjanost oporuke, po ocjeni ovoga suda, ovršenici, tamo tužitelji kao suparničari, o tom zahtjevu kao glavnoj stvari ne odgovaraju solidarno, jer takav zahtjev nema prirodu djeljive obveze kakvi su zahtjevi propisani čl. 41. i čl. 42. ZOO-a. Naime, glavna stvar je predstavljala zahtjev tužitelja (ovršenika) i Z.D., na utvrđenje pravne nevaljanosti oporuke, a što znači da je isti zahtjev bio deklaratorni tužbeni zahtjev iz čl. 187. st. 1. ZPP-a (koji zahtjev je ovršnom ispravom odbijen). Takav zahtjev tužitelja (ovršenika i Z.D.) kojim je pobijanje oporuke pokojne ostaviteljice, zatraženo utvrđenje neistinitosti te isprave, ne predstavlja zahtjev u kojem bi mogla postojati solidarna odgovornost više stranaka, u konkretnom slučaju na aktivnoj strani. Naime, solidarna obveza je takav obvezno pravni odnos u kojem je svaki od više suvjerovnika ovlašten zahtijevati ispunjenje cijele činidbe od bilo kojeg dužnika, a svaki od više sudužnika dužan je cijelu činidbu ispuniti vjerovniku, premda je činidba djeljiva. Deklaratorne tužbe a isto takve odluke, jer su u istima objekt utvrñivanja postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave ne predstavljaju takve zahtjeve, a niti takve odluke, jer se zahtjevom ne traži a niti odlukom ne odlučuje o činidbama kao obvezno pravnim odnosima, već se u smislu čl. 187. st. 1. ZPP-a samo traži utvrñenje postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (preinaka ili ukidanje kakva prava ili pravnog odnosa ili isprave). Stoga ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju, nije bilo solidarne odgovornosti ovršenika i Z.D. kao tužitelja u smislu čl. 161. st. 3. ZPP-a, za naknadu troška postupka, a koju sukladno tome niti izrekom odluke koja predstavlja ovršnu ispravu, sud nije odredio, to nema dvojbe da ovršenici kao suparničari u postupku donošenja ovršne isprave, utemeljeno na čl. 161. st. 1. ZPP-a podmiruju tražbinu ovrhovoditelja, koja predstavlja trošak postupka na jednake dijelove. Prema odredbi čl. 41. st. 2. ZOO-a kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika dug se dijeli meñu njima na jednake dijelove, ako nije odreñena drukčija podjela i svaki od njih odgovara za svoj dio duga. Kako je pravomoćnom i ovršnom presudom prvostupanjskog suda koja predstavlja ovršnu ispravu I –III ovršenicima tamo tužiteljima, te tužitelju Z.D. bila obveza naknaditi parnični trošak tužitelju, ovdje ovrhovoditelju, to je očigledno da se obzirom na činjenicu da se radi o djeljivoj tražbini, u smislu citiranog čl. 41. st. 2. toga Zakona, tražbina s osnove troškova postupka utvrñena ovršnom ispravom izmeñu I- III ovršenika koji su obuhvaćeni prijedlogom za ovrhu, dijeli na jednake dijelove, pa ovrhovoditelj nije bio ovlašten zahtijevati prisilno ostvarenje cijele tražbine nego samo pripadajući dio od ¼ koji otpada na svakog ovršenika, radi čega je ovrhovoditelj u ovom postupku neosnovano zatražio odreñivanje ovrhe i na dijelu tražbine koja se odnosi na dužnika Z.D. koji nije obuhvaćen ovršnim prijedlogom.“  

Županijski sud u Varaždinu, Gž-351/09-2 od 23.III.2009.