ODGOVORNOST U SLUČAJU NEZGODE IZAZVANE MOTORNIM VOZILOM U POGONU – OBOSTRANA KRIVNJA VLASNIKA  

Uključivanje vozilom na javnu cestu vožnjom u natrag i nedopuštena brzina drugog vozila 

(čl.1072.st.2.  Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11)  

Kada je do prometne nezgode – i na taj način prouzročene štete – došlo zbog nepropisne vožnje oba vozača (vlasnika motornih vozila), krivnja vozača, koji je poduzeo radnju uključivanja u promet na javnu cestu vožnjom u natrag sa kućnog prilaza u trenutku kada se je tom cestom kretalo drugo vozilo koje je bio u mogućnosti pravovremeno primijetiti i propustiti, veća je (70 %) u odnosu na krivnju (30 %) vozača koji je upravljao vozilom brzinom (81,5 km/h) većom od dopuštene (50 km/h) i pri kojoj bi mogao izbjeći nalet, jer njegovo postupanje predstavlja znatno veću količinu kršenja  propisa koje je u uzročnoj vezi sa nastankom prometne nezgode. 

„Među strankama nije sporno da je dana 19. siječnja 2010. godine došlo do prometne nesreće u B. u ulici A.H. oko 19,30 sati na način da je DD. upravljajući vozilom reg. oznake BJ 1111-ET, koje je osigurano kod tuženika, vršio radnju vozilom uključivanja u promet sa putnog prilaza kbr. 41/a, kojom prilikom je došlo do kontakta njegovog vozila s vozilom tužiteljice kojim je upravljao M.V., koji je izbjegavajući sudar udario u metalni stup javne rasvjete, uslijed čega je na vozilu tužiteljice nastala šteta.  

Kada je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj, kako je to propisano čl. 1072. st. 1. Zakona o obveznim odnosima  ("Narodne novine" br. 35 /05 i 41/08 - dalje: ZOO), a ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje, kako to propisuje st. 2. čl. 1072. ZOO-a.  

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da postoji obostrana krivnja i vozača koji je upravljao vozilom tužiteljice i vozača koji je upravljao vozilom osiguranika tuženika, te je suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika i po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je za prometnu nesreću  kriv vozač koji je upravljao tužiteljičinim vozilom u omjeru od 30%, a vozač vozila  osiguranika tuženika u omjeru od 70%. Naime, kako je to na temelju nalaza i mišljenja vještaka i utvrđeno, a što se više također ne osporava, vozač vozila vlasništvo osiguranika tuženika uključivao se u promet vožnjom unazad sa putnog prilaza na  kolnik, a imajući u vidu preglednost na mjestu događaja objektivno je mogao uočiti nailazak vozila tužiteljice te je mogao odustati od radnje uključivanja i propustiti vozilo tužiteljice, što je bio i dužan sukladno čl. 43. st. 1. i 2. i čl.  45. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08). Da je D.D. tako postupio do prometne nesreće ne bi niti došlo, jer bi vozilo tužiteljice prošlo kolnikom, a koje vozilo je imalo prednost prolaza, bez ikakvog incidenta. S druge strane, utvrđeno je prometnim vještačenjem, što se također više ne osporava, da je vozač koji je upravljao vozilom tužiteljice se kretao brzinom od  81,5 km/h na mjestu gdje je dopuštena brzina 50 km/h, dakle kretao se nedopuštenom brzinom, a koja je  sasvim sigurno bila neprimjerena uvjetima i stanju na kolniku, budući da je bio noćni režim vožnje i da je bio mokar kolnik. Vozač vozila tužiteljice je mogao izbjeći sudar i uz nepropisno kretanje osiguranika tuženika da se je kretao brzinom ne većom od 66 km/h, dakle i pri dopuštenoj brzini od 50 km/h, jer bi se pri toj brzini poduzetom radnjom kočenja zaustavio ispred ravnine sudara.  

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je od utvrđene  štete odbio iznos od 30% koliki je omjer krivnje vozača tužiteljičinog vozila.“ 

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2191/2013-2, od 5. VI. 2014. godine