ODGOVORNOST REPUBLIKE HRVATSKE   

Naknada štete  

(Čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima – NN 35/05; 41/08; 125/11) 

Republika Hrvatska odgovorna je za štetu (imovinsku i neimovinsku) koja je nastala tužitelju koji je imenovan na dužnost javnog ovršitelja obzirom da mu je stavljanjem izvan snage zakona temeljem kojeg je na tu dužnost imenovan ta služba prestala i prije nego ju je on stvarno počeo vršiti, a nakon što je ostvario osobne, prostorne i druge pretpostavke za vršenje te dužnosti protivno njegovom legitimnom očekivanju da će ubuduće vršenjem te dužnosti osigurati redovne prihode.   

„Prvostupanjski sud nadalje nalazi da je tužitelj dokazao da mu je u konkretnoj situaciji nastala šteta, imovinska i neimovinska, kako ju propisuje čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), koja je nastala iz razloga koje tužitelj opisuje u tužbi i koju štetu (u odnosu na imovinsku štetu) tijekom postupka dokumentira. Prvostupanjski sud se dijelom obrazloženja međupresude poziva na argumentaciju Ustavnog suda RH iz rješenja br. U-I-5612/2011, U-I6274/2011, U-I-178/2012, U-I-480/2012 od 23. siječnja 2013.g. (na listovima 173-192 prvostupanjskog spisa) u kojoj Ustavni sud RH prihvaća za ovdje tužitelja, kao i za ostale fizičke osobe koje su se našle u identičnoj pravnoj i životnoj situaciji, da je sa svoje strane ostvario sve pretpostavke i uvjete koje je tuženica propisala da ostvari status javnog ovršitelja i da je imao zakonito očekivanje da će vršenjem dužnosti javnog ovršitelja ujedno ostvariti redovne poslovne prihode. U tim okolnostima, konstatira prvostupanjski sud, tužitelju, a i ostalim imenovanim javnim ovršiteljima, imenovanim na dužnost čija je služba prestala, prije nego je realno i započela, Ustavni sud RH je priznao pravo na novčanu zadovoljštinu, ali i pravo na ostvarenje naknade štete u redovnom (parničnom) postupku. Ovaj sud ukazuje na neke bitne elemente iz navedene odluke, osobito na argument iz toč. 19. (str. 13), prema kojem je pravomoćno rješenje o imenovanju tužitelja na dužnost javnog ovršitelja… stvorilo njegovo legitimno očekivanje da mu prava koja su mu priznata tim rješenjem neće biti retroaktivno poništena na njegovu štetu. Ustavni sud RH razloge tog zaključka temelji i na relevantnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava o zaštiti vlasništva, osobito o legitimnim očekivanjima u smislu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, što je obrazložio u rješenju br. U-I2921/2003 i dr. od 19. studenog 2008.g. (NN.137/08)…. Načinom odgode početka rada javnih ovršitelja i konačnim prestankom te službe, po ocjeni Ustavnog suda RH, koju u cijelosti prihvaća i ovaj sud, te osobe našle su se u situaciji potpune pravne nesigurnosti (što su tvrdnje predlagatelja koje,  Ustavni sud prihvaća), uz naznaku da su se javni ovršitelji pripremali za službu udovoljavajući nametnutim obvezama iz Pravilnika Ministra, a zakonodavac je ukinuo tu službu (str. 14. navedene odluke, toč. 19.2., zadnji stavak). Radi navedenoga ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju, među subjektima ovog odštetnopravnog odnosa ispunjene sve pretpostavke iz čl. 1045. i čl. 1046. ZOO-a za utvrđenje tuženičine odštetne odgovornosti tužitelju, koja proizlazi iz činjenice da je tužitelj, nakon ispunjenja svih uvjeta, imenovan za javnog ovršitelja, da bi, nakon zakonskih odgoda početka njegove službe, prestankom zakona temeljem kojeg je na tu dužnost i  imenovan, ta služba (njegova dužnost) prestala, čime je ostao bez očekivanih redovnih prihoda, ali i onih koje je vršeći odvjetničke poslove ranije ostvarivao, a isto tako imao je materijalne troškove radi ostvarenja osobnih i drugih (materijalnih) pretpostavki za vršenje poslova javnog ovršitelja, koji su u većoj ili manjoj mjeri (kako koji trošak) postali beskorisni za tužitelja, što žalbenim navodima tuženica nije dovela u sumnju“.  

   Županijski sud u Varaždinu, Gž-5818/13-2 od 16. siječnja 2014.