VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 1175/11-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Brune Frankovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. K. iz V., koju zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u V., protiv prvotuženika G. V., V., i drugotuženika T. d.o.o., V., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji drugotuženika T. d.o.o., protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-1702/09 od 17. siječnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-154/09-12 od 23. lipnja 2009., u sjednici održanoj

7. listopada 2014.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

 

I. Prihvaća se revizija drugotuženika T. d.o.o. i u dijelu koji se odnosi na tog tuženika preinačava se presuda Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-1702/09 od 17. siječnja 2011. i presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-154/09-12 od 23. lipnja 2009. u dijelu pod toč. I.i toč. III. izreke te se sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku T. d.o.o. V., da isplati tužiteljici L. K. iz V., R. P. 4/10 iznos od 2.337,36 kn (slovima: dvijetisućetristotinetridestsedamkunatridesetšestlipa) sa zateznom kamatom po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počevši od 1. travnja 2008. godine pa do isplate, kao i da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 915,00 (slovima: devetstotinapetnaestkuna) kn, sve u roku 8 (osam) dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

 

r i j e š i o  je:

 

 

I. Revizija drugotuženika T. d.o.o. u odnosu na istaknuta pravna pitanja pod 1., 2. i 3. odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi drugotuženiku T. d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 2.490,00 kn u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja, u dijelu pod točkom I. izreke, drugotuženiku T. d.o.o. naloženo je isplatiti tužiteljici iznos od 2.337,36 kn s pripadajućom zateznom kamatom i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 915,00 kn, dok je zahtjev drugotuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.490,00 kn odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba drugotuženika T. d.o.o. i potvrđena je presuda suda prvog stupnja .

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio drugotuženik T. d.o.o., pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju procesnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana i to:

 

1. Je li jedinica lokalne uprave i samouprave ovlaštena, u skladu s čl. 382. i čl. 385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za zgrade u kojima suvlasnici nisu osigurali upravljanje, imenovati prinudnog upravitelja zgrade?

 

2. Pripada li upravitelju procesna legitimacija i može li upravitelj biti stranka u postupku - u ovom postupku ovdje tuženik?

 

3. Može li se tuženik u ovom postupku neosnovano obogatiti ako sredstva pričuve nisu ušla u njegovu imovinu niti se imovina povećala?

 

4. Može li se na strani tuženika, kao pravnoj osobi koja održava višestambenu zgradu i za koje održavanje tužitelj plaća naknadu kao osoba koja je stan dodijeljen na korištenje, raditi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), odnosno čl. 1111. i čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 38/05 i 41/08-dalje: ZOO/05) ?".

 

Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev te tužiteljicu obvezati na naknadu parničnog troška drugotuženiku ili ukinuti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija drugotuženika T. d.o.o. djelomično je osnovana i djelomično je nedopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije, a imajući na umu prirodu ovog spora (odlučivanje o obvezama osoba koje stanove u zgradama koriste na temelju Suglasnosti za privremeno stambeno zbrinjavanje) ovaj sud nalazi da su u pitanju pod 4. revizije drugotuženika ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), jer se radi o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu, a koje je važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana pa je dakle, u odnosu na to pitanje revizija dopuštena.

 

U povodu revizije iz čl. 382 st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392.a st. 2. ZPP).
 

U ovom revizijskom stadiju postupka nisu sporne slijedeće činjenice:

 

- da je tužiteljica korisnica stana u V., na temelju Suglasnosti za privremeno stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi od 3. prosinca 2008.;

 

- da je u razdoblju od 1. ožujka 2003. do 31. ožujka 2008. tužiteljica, iako nije vlasnica stana, uplatila ukupno 2.337,36 kuna na žiro račun drugotuženika kao upravitelja zgrade po osnovi naknade za održavanje stambenih zgrada;

 

- da su G. V. i pravni prednik tuženika J.P. „T.“ V. 17. srpnja 1998. sklopili Ugovor o upravljanju stambenim zgradama u G. V., iz kojeg proizlazi da se J.P. „T.-u“ predaju na upravljanje obnovljene zgrade navedene u popisu zgrada koji je priložen tom ugovoru i njegov je sastavni dio, a naknadno obnovljene zgrade biti će mu predane na upravljanje danom dostavljanja dopunskog popisa zgrada od strane G. V. (čl. 2.), time da upravitelju za njegovo poslovanje pripada naknada u iznosu od 15% od sredstava kojima su zaduženi korisnici stanova na ime troškova održavanja (čl. 8.)

 

- da je sklapanju tog Ugovora prethodio Zaključak o određivanju upravitelja svih zgrada na području G. V. kojeg je G. V. donijelo 25. lipnja 1998., kojim je J.P. „T.“ određen za upravitelja svih obnovljenih zgrada na području G. V., time je dužan održavati zajedničke dijelove i uređaje u graditeljskom i funkcionalnom stanju, kao i vršiti hitne i nužne popravke zajedničkih dijelova i uređaja zgrade te utvrditi za svaku zgradu posebno troškove upravljanja i rasporediti ih na stanare prema korisnoj površini stana i utvrditi mjesečnu naknadu stanarima i osigurati naplatu tih troškova redovitim, odnosno, ovršnim putem.

 

- da je Zaključkom o izmjeni i dopuni Zaključka o određivanju upravitelja svih zgrada na području G. V. od 13. svibnja 1999. izmijenjen članak 1. Zaključka od 25. lipnja 1998., tako da je umjesto riječi "obnovljenih" stavljena riječ "višestambenih" a u članku 3. je dodan novi stavak 2. koji glasi: "Troškove iz stavka 1. ovog članka u zgradama koje nisu obnovljene upravitelj će rasporediti na stanare koji stanuju u stanovima nulte i prve kategorije oštećenja";

- da iz Suglasnosti za privremeno stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi od 3. prosinca 2008., izdanog od strane Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, Uprave za područja posebne državne skrbi, proizlazi da tužiteljica L. K. zadovoljava uvjete propisane u čl. 7. Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj 26/03 – pročišćeni tekst) i Uredbom o uvjetima i mjerilima za stambeno zbrinjavanje na područjima od posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj 10/01), da već boravi u stanu na adresi V., prizemlje, stan 10, površine 20,11 m2 i da za ista ostvaruje pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi do utvrđivanja titulara vlasništva na navedenom stanu, uz obvezu korisnice stana plaćanja svih režijskih troškova i pričuve za navedeni stan, na temelju uplatnica dostavljenih od nadležnih javnih poduzeća.

 

Na temelju tih nespornih činjenica, a polazeći od toga da su naknadu troškova za održavanje zajedničkih dijelova zgrade (tzv. zajedničku pričuvu), sukladno odredbama čl. 82. st. 2. , čl. 89. st. 1. i čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96 i dr.), dužni plaćati isključivo suvlasnici nekretnine (razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima), nižestupanjski sudovi smatraju da ne postoji zakonsko utemeljenje za naplatu tih troškova od tužiteljice koja nije vlasnica stana pa, ocijenivši da je tužiteljica izvršila plaćanje tih troškova kako bi izbjegla prisilu (naplatu ovršnim putem), nalaze da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove i stoga pobijanom presudom obvezuju tuženika na povrat neosnovano naplaćenog iznosa tih troškova od tužiteljice.

 

Takvo stajalište nižestupanjskih sudova ovaj revizijski sud ne može prihvatiti.

 

U ovom stadiju postupka nije sporno, a niti je tužiteljica tijekom postupka tvrdila suprotno, da tuženik obavlja poslove održavanja zgrade i zajedničkih dijelova zgrade, da se ti poslovi financiraju iz mjesečnih uplata stanara zgrade i da su to upravo iznosi koje tužiteljica potražuje od tuženika, a koji su uplaćivani kao sredstva pričuve.

 

S obzirom na činjenicu da je tužiteljica podnijela zamolbu za dodjelu stana u najam (stan u državnom vlasništvu na području posebne državne skrbi), da je njezinu zahtjevu udovoljeno i da je uselila u dodijeljeni stan, prema ocjeni ovog suda tužiteljica je s davateljem stana na korištenje zaključila Ugovor o najmu stana, a koji se svemu izvršava (stan je predan u posjed tužiteljici, a tužiteljica stan koristi za stanovanje, tj. za svrhu zbog koje joj je stan i dodijeljen).

 

Iz Suglasnosti o dodjeli stana u najam od 3. prosinca 2008. slijedi da je korisnica stana (tužiteljica) dužna plaćati sve režijske troškove i pričuvu za navedeni stan.

 

Prava i obveze u svezi s najmom i korištenjem stana uređuje Zakon o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96 – dalje: ZNS). Iz čl. 3. istog Zakona slijedi da se najmodavac obvezuje predati stan najmoprimcu i da se ugovorom uređuju međusobni odnosi ugovornih strana, a iz čl. 5. ZNS slijedi da se ugovorom utvrđuju i troškovi koji se plaćaju u svezi sa stanovanjem i način na koji će se plaćati.

 

Iz čl. 1. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96 - dalje: ZNS) slijedi da se tim zakonom uređuju prava i obveze u svezi s najmom i korištenjem stana i dijela stana. Iz čl. 3. istog Zakona slijedi da se najmodavac obvezuje stan predati najmoprimcu i da se ugovorom uređuju međusobni odnosi ugovornih strana, a iz čl. 5. ZNS slijedi da se ugovorom utvrđuju i troškovi koji se plaćaju u svezi s stanovanjem i način na koji će se ti troškovi plaćati.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je ishodila zatraženu Suglasnost za privremeno korištenje stana i pristala na obveze definirane u toj Suglasnosti već samim tim što je u stan uselila. Stoga je, prema ocjeni ovoga suda, u obvezi snositi i sve troškove koje se suglasila snositi – dakle i troškove održavanja nekretnine (pričuva), i to unatoč tomu što nije vlasnica stana.

 

S obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova iz kojih slijedi da je tužiteljica (kao najmoprimac) preuzela obvezu plaćanja troškova koje stranke nazivaju „pričuvom“, da su uplate tužiteljice (i drugih osoba koje imaju status najmoprimca) korištene za održavanje nekretnine i da je te poslove nesmetano obavljao drugotuženik, tužiteljica je po ocjeni ovog suda preuzela obvezu i podmirenja tih troškova koje se ne može osloboditi.

 

Pri tome valja naglasiti da nije odlučno tko je vlasnik nekretnine i je li drugotuženik ovlašten od vlasnika nekretnine obavljati poslove održavanja nekretnine ili ne, jer to pitanje ne utječe na pitanje postojanja ili nepostojanja tužiteljičine obveze plaćati na temelju zaključenog ugovora o najmu stana i troškove održavanja nekretnine („pričuva“) i to pitanje može se rješavati jedino u međusobnom odnosu tuženika i vlasnika nekretnine.

 

Slijedom navedenog, proizlazi da drugotuženik nije stjecatelj bez osnove u smislu čl. 1111. ZOO, jer osobe koje su najmoprimci stanova koji su im dodijeljeni u svrhu stambenog zbrinjavanja na području od državne skrbi dužni su plaćati sve troškove koje su se obvezali plaćati onoj osobi koja je pružala uslugu - ovdje tuženik „T.“ d.o.o. (pri čemu nije odlučno što tuženik nema položaj upravitelja zgrade u smislu odredaba čl. 374.-378. ZV) za koju je obveza plaćanja preuzeta, među kojima su i troškovi održavanja nekretnine nazvani „pričuva“ – a upravo te troškove tužiteljica je u konkretnom slučaju preuzela.

 

Stoga valja naglasiti da, po ocjeni ovoga suda, mogućnost pokretanja sudskog postupka nije prisila u smislu čl. 1112. ZOO, kako to (pogrešno) tumače nižestupanjski sudovi. Naime, u sporovima pred sudom svatko ima pravo na pošteno i pravično suđenje, postupak pred sudom (neovisno o vrsti postupka) vodi se po strogim postupovnim pravilima pri čemu svaka stranka u postupku ima ista prava i jednak položaj, ima pravo iznijeti svoje zahtjeve i tvrdnje kojima osporava navode protivne stranke pa se utoliko eventualni postupak pred sudom kojeg uplatitelj (ovdje tužiteljica) želi izbjeći izvršavajući uplatu za koju zna (odnosno smatra) da nije dužan uplatiti ne može smatrati prisilom u smislu čl. 1112. st. 1. ZOO.

 

Slijedom izloženog, zahtjev tužiteljice za povrat uplaćenog iznosa na ime troškova za održavanje nekretnine, proizlazi neosnovanim.

 

Stoga je, na temelju čl. 395. st. 1. ZPP, valjalo preinačiti obje nižestupanjske presude i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s č 166. st. 2. ZPP, a tuženiku su odmjereni troškovi zastupanja po odvjetniku u prvostupanjskom postupku i to razmjerno vrijednosti predmeta spora i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04 i 148/09). Trošak žalbe i revizije tuženiku nije dosuđen, jer zahtjev za naknadu tih troškova nije određeno stavljen (čl. 164. st. 2. ZPP).

 

S obzirom da je odluka u ovom sporu donesena povodom materijalnopravnog pitanja pod. 4., valjalo je reviziju glede pitanja pod 1., 2. i 3., budući da nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, odbaciti i riješiti kao u izreci ovog rješenja (čl. 392. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 7. listopada 2014.