Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Sudska praksa i pravna mišljenja 
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Broj: Rev 247/11-3

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Brune Frankovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. G., odvjetnica iz Z., protiv tuženika I. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4442/10 od 19. listopada 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2156/09 od 25. ožujka 2010., u sjednici održanoj

22. listopada 2014.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Odbija se revizija tuženika i potvrđuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4442/10 od 19. listopada 2010. osim u dijelu kojim je suđeno da tuženik novčanu obvezu koja glasi na iznos od 14.000,00 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom, treba ispuniti plaćanjem protuvrijednosti tog iznosa u kunama prema prodajnom tečaju na dan isplate, te se u tom dijelu drugostupanjska presuda preinačava i taj dio tužbenog zahtjeva odbija.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troška revizije.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 14.000,00 EUR-a, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2009. do isplate, kao i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 12.005,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom žalba tuženika je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova ukinu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da nije sporno da je tuženik od tužitelja primio po osnovi ugovora o zajmu od 12. studenog 2008. iznos od 14.000,00 EUR-a te da se isti zajam obvezao vratiti tužitelju do 14. siječnja 2009.

 

Sporno je da li je tuženik vratio tužitelju dio duga u iznosu od 5.000,00 EUR-a, a prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi vratio dio duga, pa je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti temeljem odredbe čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO).

 

U reviziji je izneseno da se revizija podnosi zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, međutim, revizija ne sadrži navode iz kojih bi se moglo zaključiti zašto tuženik smatra nezakonitom drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, osim što općenito navodi da "tuženik ustraje i kod svih žalbenih razloga navedenih u žalbi od 19. travnja 2010., jer smatra kako drugostupanjski sud iste pobijanom presudom nije cijenio".

 

Međutim, ovakvi revizijski prigovori su općeniti i ocijenjeni su neosnovanim jer, prema odredbi čl. 386. st. 1. ZPP, u reviziji stranka treba određeno navesti razloge zbog kojih je izjavljuje.

 

Dakle, nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka na koju se poziva revident.

 

Revident ističe u reviziji da on nije u obvezi platiti kunsku protuvrijednost iznosa od 14.000,00 EUR-a, smatra da tužitelj "može tražiti samo povrat deviznog iznosa sa pripadajućim kamatama, a ne i protuvrijednost u kunama".

 

Izneseno shvaćanje tuženika je osnovano.

 

Naime, pozajmljivanje strane valute nije dopušteno (čl. 16. Zakona o deviznom poslovanju - "Narodne novine", broj 53/91 i dr.), dakle, ugovor o zajmu je protivan prisilnom propisu, te je kao takav ništetan (čl. 322. st. 1. ZOO).

 

Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a s obzirom na to da nije sporno da je tuženik primio iznos od 14.000,00 EUR-a, tuženik je u obvezi platiti taj iznos, a ne kunsku protuvrijednost tog iznosa kako je to pogrešno presudio prvostupanjski sud presudom koju je potvrdio drugostupanjski sud.

 

Dakle, u tom dijelu nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Revident u reviziji također prigovara da tužitelj ima eventualno pravo na zateznu kamatu tekuću od 15. siječnja 2009. jer je prema ugovoru zajam trebao vratiti do 14. siječnja 2009.

 

Međutim, u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je ugovor o zajmu ništav, ne primjenjuju se odredbe o ispunjenju obveza, već odredbe obveznog prava o stjecanju bez osnove.

 

Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten jer je znao ili morao znati da je pozajmljivanje strane valute u Republici Hrvatskoj nedopušteno, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate već od dana kada je primio novac (12. studenog 2008.).

 

Dakle, neosnovano tuženik prigovara da bi njegova obveza plaćanja zatezne kamate postojala tek od 15. siječnja 2009.

 

Dakle, u onom dijelu koji se sastoji od obveze tuženika platiti tužitelju iznos od 14.000,00 EUR-a sa zateznom kamatom revizija nije osnovana jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, a niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 392. a) st. 1. ZPP), pa je u tom dijelu revizija odbijena temeljem odredbe čl. 393. ZPP, a u onom dijelu u kojem je revizija osnovana zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, u onom dijelu koji se odnosi na valutu ispunjenja obveze, revizija je osnovana te je u tom dijelu preinačena drugostupanjska presuda (čl. 395. st. 1. ZPP).

 

Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu troška revizije jer je on uspio s revizijom samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nije nastao poseban trošak (čl. 154. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 22. listopada 2014.

 

Copyright © Ante Borić