VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 1756/14-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. A. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika  L. Đ. iz O., kojeg zastupa D. K., odvjetnik u O. i II. tuženice K. Š. iz O., koju zastupa I. K., odvjetnik u O., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika L. Đ. protiv  presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-3670/2013-2 od 20. ožujka 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-53/09-61 od 1. ožujka 2013., u sjednici održanoj

4. studenoga 2014.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"Utvrđuje se da je bez pravnog učinka ugovor sklopljen dana 28. veljače 2008. godine između prvotuženika L. Đ. i drugotužene K. Š. u odnosu na tužitelja R. A. d.d. Z., pa su tuženici dužni trpjeti da tužitelj svoje dospjelo potraživanje prema prvotuženiku L. Đ. u iznosu od 9.103.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom 15 % godišnje od 29. studenoga 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje zateznu kamatu po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanu za pet postotnih poena do isplate kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 113.012,50 kn sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanu za pet postotnih poena, tekućom od 1. ožujka 2013. godine pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, naplati iz predmetne nekretnine – stana koji se nalazi u O., u višestambenoj zgradi broj 11, na prvom katu, a koji se sastoji od predsoblja, dnevnog boravka, kuhinje, sobe, kupaonice i ostave, u ukupnoj površini od 40,84 m2, te sporednog dijela koji se sastoji od balkona sa 5,39 m2 i parkirališta br. 8, sa 14,40 m2, upisano u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku, za k.o. O., zk.ul.br. 19012, broj poduloška 11, na k.č.br. 2162, sa 1216 m2, etaža 2487/100000."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Tuženik L. Đ. je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da obje nižestupanjske odluke ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 28/13., dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a prema odredbi čl. 386. ZPP-a u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Prihvaćanje tužbenog zahtjeva pobliže navedenog u izreci prvostupanjske presude sudovi temelje na sljedećim utvrđenjima i zaključcima:

 

- da je tuženik L. Đ. zastupan po ocu kao punomoćniku tuženici K. Š. kupoprodajnim ugovorom od 28. veljače 2008. prodao tuženici stan u O.,

 

- da je navedeni ugovor sklopljen u vrijeme dok se tuženik L. Đ. nalazio u pritvoru jer se protiv njega i još nekoliko osoba vodio kazneni postupak,

 

- da je presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-3/08-266 od 26. rujna 2008. tuženik L. Đ. osuđen za počinjenje kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina te da je tom presudom uvažen imovinskopravni zahtjev tužitelja te su L. Đ. (ovdje I. tuženik) i drugi okrivljenici obvezani naknaditi pričinjenu štetu tužitelju  u iznosu od 9.103.000,000 kn,

 

- da je navedena presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-1207/08-8 od 14. listopada 2009.,

 

- da je tražbina tužitelja u iznosu od 9.103.000,00 kn dospjela 28. studenoga 2007. kada je tužitelj izvršio povrat otuđenog novca trgovačkom društvu P. H. d.o.o. te da je time tužitelj pretrpio štetu za navedeni iznos,

 

- da su svi mediji u Republici Hrvatskoj, dnevni, tjedni listovi, Nova TV, RTL i HTV u dnevnicima objavili da je u tijeku suđenje za pljačku 12.000.000,00 kn te da su objavljena imena i fotografije okrivljenika, posebice tuženika L. Đ. kao prvo okrivljenog u kaznenom postupku.

 

- da je tuženik znao ili mogao znati da svojim naplatnim raspolaganjem - prodajom stana nanosi štetu vjerovniku (tužitelju) jer zbog te prodaje ne bi imao dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine vjerovnika kao i da je tuženici K. Š. bilo poznato odnosno moglo biti poznato da se raspolaganjem tuženika L. Đ. nanosi šteta tužitelju.

 

Revident tvrdi da u vrijeme poduzimanje  radnje koja se pobija tužiteljeva tražbina nije postojala te da, stoga, nije ni dospjela, jer da je ista dospjela pravomoćnošću presude donesene u kaznenom postupku pa da su, stoga, nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 66. st. 1. ZOO-a.

 

Prema odredbi čl. 66. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO) svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika (st. 1.), a smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (st. 2.).

 

Prema odredbama čl. 67. ZOO-a naplatno raspolaganje se može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

Suprotno navodima revizije, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tražbina tužitelja dospjela 28. studenoga 2007. kada je tužitelj iznos od 9.103.000,00 kn isplatio trgovačkom društvu P. H. d.o.o. s čijeg računa je novac otuđen, jer je tada tužitelju nastala šteta u navedenom iznosu.

 

Pravilno su sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbe čl. 66. i čl. 67. ZOO-a prihvatili tužbeni zahtjev.

 

U odnosu na istaknuti razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Kako, dakle, ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija je odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 4. studenoga 2014.