VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 605/10-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz B., zastupane po punomoćnicima Z. G. i dr., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. G., T. F.-G. i H. M. u B., protiv tuženika E. d.d. Z., zastupanog po punomoćnicima Dubravku Grgiću i drugima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & P. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-874/09-3 od 12. studenog 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1007/05-88 od 28. siječnja 2009., u sjednici održanoj dana

18. studenog 2014.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-874/09-3 od 12. studenog 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1007/05-88 od 28. siječnja 2009. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Bjelovaru je presudom poslovni broj P-1007/05 od 28. siječnja 2009. naložio tuženiku isplatiti tužiteljici 87.289,40 kuna sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 84.390,00 kuna od 28. siječnja 2009. do isplate, a na iznos od 2.899,40 kuna od 15. kolovoza 2005. do isplate, po stopama navedenim u presudi (toč. I. izreke). Tuženiku je naloženo plaćati tužiteljici iznos od 450,00 kuna mjesečno počevši od 28. siječnja 2009. pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, tako da dospjele iznose plati odjednom, a ostale mjesečne iznose kako budu dospijevali do 10-og uz mjesecu za tekući mjesec, sve sa zateznim kamatama navedenim u presudi (toč. II. izreke).

 

Tužbeni zahtjev je djelomično odbijen u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala isplatu po osnovi naknade štete u iznosu od 15.500,00 kuna sa zateznim kamatama (toč. III. izreke) te za zatezne kamate na mjesečne iznose od po 450,00 kuna preko stope dosuđene toč. II. presude (toč. IV izreke).

 

Županijski sud u Bjelovaru je presudom poslovni broj Gž-874/09-3 od 12. studenog 2009. odbio žalbu tuženika i potvrdio pobijane toč. I., II., III. i V. prvostupanjske presude (toč. I. izreke), a u preostalom (nepobijanom) dijelu je presuda ostala neizmijenjena (toč. II. izreke). Odlukom o trošku odbijeni su zahtjevi obiju stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka (toč. III. izreke).

 

Tako su sudovi odlučili u sporu radi naknade štete zbog tjelesne ozlijede koju je tužiteljica pretrpjela 17. ožujka 2005. kada je na nju, dok je pri uključenom zelenom svjetlu  prelazila pješački prijelaz na gradskoj prometnicu u ulici … u B. naletjelo motorno vozilo osigurano kod tuženika, a kojim vozilom je upravljao T. P..

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju kojom pobija drugostupanjsku presudu u odnosu na toč. I. III. izreke kojom je odbijena njegova žalba i potvrđena toč. I., II. i V. prvostupanjske presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te u pobijanom dosuđujućem dijelu ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava i na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Ispitavši presudu po službenoj dužnosti ovaj sud je našao da u donošenju presude nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se tuženik pozvao u reviziji. Suprotno tvrdnji revidenata, pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.

 

Tuženik se pozvao na revizijski razlog navedene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali u reviziji nije ukazao u čemu vidi proturječne navode o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, odnosno zbog čega drži da presuda ima takvih nedostataka zbog kojih je nije moguće ispitati. Revizijski navodi se svode na ocjenu dokaza i zaključke sudova o odlučnim činjenicama u odnosu na vrstu i težinu ozljeda koje je tužiteljica zadobila u štetnom događaju te u odnosu na ocjenu o uzrocima zdravstvenog stanja tužiteljice. Valja međutim imati na umu da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U revizijskom stadiju postupka sporna je pravilna primjena odredbe čl. 200. Zakona o obveznom odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 7/96, 91/96 - dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO/05) s obzirom na to da je štetni događaj nastao 17. ožujka 2005.. Tuženik u reviziji tvrdi da je visina naknade dosuđena u previsokom iznosu u odnosu na sve vidove neimovinske štete. Sporno je i pravno shvaćanje sudova o pravu tužiteljice na naknadu materijalne štete po osnovi tuđe pomoći i njege i s tim u vezi pravilna primjena odredbe čl. 195. st. 2. ZOO.

 

Pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno da je tužiteljica dana 17. ožujka 2005. ozlijeđena kao pješak prelazeći obilježeni pješački prijelaz, kada je na nju, skrećući na križanju udesno, naletio osobni automobil registarske oznake …, osiguran kod tuženika. Automobilom je u trenutku nezgode upravljao T. P. koji je zbog predmetnog događaja proglašen krivim u prekršajnom postupku Rješenjem Prekršajnog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1036/05 od 5. svibnja 2005.

 

U odnosu na sporne činjenice glede vrsta tužiteljičinih ozljeda, trajnih zdravstvenih posljedica i postojanja trajne potrebe za tuđom pomoći nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da je tužiteljica, tada u dobi od 77 godina, u štetnom događaju pala na kolnik uslijed udarca vozila koje joj je dolazilo s lijeve strane krećući se malom brzinom, zadobivši udarac u čeoni dio glave, ranu gornje usne,  djelomičnu posjekotinu i nagnječenje, udarac u lijevo rame, lijevo koljeno i šaku, unutarzglobni prijelom vanjskog kondila lijeve tibije koljena, te komplicirani prijelom krune prvog gornjeg desnog sjekutića s otvorenom pulpom i nekomplicirani prijelom prvog gornjeg lijevog sjekutića,

 

- da je uslijed zadobivenih povreda tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta dva mjeseca nakon ozljeđivanja, a potom trajno bolove srednjeg intenziteta, te primarni strah jakog intenziteta jedan dan, a srednjeg intenziteta tri tjedna, dok sekundarni strah trpi trajno (pa tako i u vrijeme vještačenja), kao i zakašnjeli strah kod prelaska ceste,

 

- da je kod tužiteljice došlo do smanjenja životnih aktivnosti i to ukupno 22%,

 

- da po izlasku iz bolnice tužiteljica nije bila sposobna brinuti se o sebi pa je boravila kod prijateljice koja joj je besplatno pružala potpunu njegu, a nakon povratka kući da joj je, također besplatno, pomoć pružana od strane prijateljice, a pomoć se sastojala u nabavci namirnica, pripremi hrane, čišćenju i slično,

 

- da je tužiteljici tijekom dva mjeseca nakon ozljeđivanja tuđa pomoć bila potrebna po tri sata dnevno, odnosno ukupno 180 sati, a što po cijeni satnice od 15 kuna čini ukupno 2.700,00 kuna,

 

- da je potreba za tuđom pomoći postojala i u razdoblju od 22. svibnja 2005. do 31. ožujka 2008., dakle ukupno 679 dana, od čega je 15 dana boravila u V. gdje joj je pružana potpuna skrb, tako da joj je tuđa pomoć bila potrebna po jedan sat dnevno kroz 664 dana, odnosno 664 sata, a što po cijeni satnice od 15 kuna čini ukupno 9.960,00 kuna,

 

- da je u razdoblju od 1. travnja 2007.  do zaključno 3. studenog 2008. tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć po jedan sat dnevno, dakle ukupno 582 sata, a što po cijeni satnice od 15 kuna čini ukupno 8.730,00 kuna,

 

- da je tužiteljica imala trošak rehabilitacije u Specijalnoj bolnici V. u iznosu od 2.899,40 kuna,

 

- da je tužiteljici prema mišljenju sudskih vještaka, a zbog zaostalih posljedica nezgode, nakon 3. studenog 2008. pa ubuduće također potrebna tuđa pomoć po jedan sat dnevno, dakle u prosjeku trideset sati mjesečno, a što po cijeni satnice od 15 kuna čini ukupno 450,00 kuna mjesečno,

 

- da je tužiteljica korisnica starosne mirovine, te da joj MORH ne plaća naknadu za potrebe tuđe pomoći niti takvu naknadu prima od Centra za socijalnu skrb.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev te dosudili tužiteljici naknadu nematerijalne štete po osnovi straha 6.000,00 kuna, po osnovi fizičkih bolova 40.000,00 kuna te po osnovi duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti 17.000,00 kuna (ukupno 63.000,00 kuna), te naknadu materijalne štete u iznosu od 24.289,40 kuna. Tužiteljici je dosuđena naknada potrebnih troškova za tuđu pomoć u mjesečnom iznosu od 450,00 kuna, pozivom na odredbu čl. 195. st. 2. ZOO.

 

Tuženik je revizijom osporio pravilnu primjenu odredbe čl. 200. ZOO tvrdeći da tužiteljica nije dokazala uzročnu vezu između njezinog zdravstvenog stanja u vrijeme vještačenja i prometne nezgode, jer da se iz medicinske dokumentacije ne  može zaključiti da bi tužiteljica u štetnom događaju zadobila prijelom koljena s teškim posljedicama zbog kojih joj je preporučena endoproteza koljena. Tuženik je izložio svoju analizu dokaza te iznio svoj zaključak da nije dokazana uzročna veza između štete i štetnog događaja, pa drži da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova o pravu tužiteljice na naknadu štete. Revizijom je osporeno i da bi troškovi rehabilitacije u Specijalnoj bolnici u V. iz kolovoza 2005. bili u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom iz ožujka 2005.

 

Tuženik drži pogrešnim i pravno shvaćanje glede primjene odredbe čl. 195. ZOO navodeći da je tužiteljici dosuđena naknada po osnovi povećanih potreba, a koje su posljedica prometne nezgode, premda takva potreba tuđe pomoći ubuduće ne postoji. Također drži neprihvatljivim da se obveza tuženika na plaćanje troškova po osnovi potrebe tuđe pomoći vezuje uz utvrđenje da je tužiteljica korisnica starosne mirovine, ali da joj MORH ne plaća naknadu za potrebe tuđe pomoći niti takvu naknadu prima od Centra za socijalnu skrb. Ne sporeći da tužiteljica ne prima tzv. doplatak za tuđu pomoć prema propisima o zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, tuženik je istakao da se radi o propustu tužiteljice koja nije pred nadležnim tijelima tražila takvu naknadu.

 

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava glede općih pretpostavki za naknadu štete, tuženik pravilno ističe da bez postojanja uzročne veze između štetnog događaja i štete ne postoji obveza naknade štete.

 

Naime u parnici po tužbi radi naknade štete zbog izvanugovorne odgovornosti štetnika treba poći od opće odredbe o pravu na naknadu štete iz čl. 154. st. 1. ZOO prema kojoj tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Valja pri tome imati na umu da su opće pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu - subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu; štetna radnja štetnika; šteta; uzročna veza i protupravnost štetne radnje.

 

Adekvatna i pravno relevantna uzročna veza postoji ako je određena štetna radnja bila podesna da izazove štetnu posljedicu, tako da se kao pravno relevantni uzrok štete uzima samo događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna štetna posljedica, odnosno koji je tipičan za nastanak određene štetne posljedice: onaj događaj uz koji se redovito prema životnom iskustvu može očekivati nastupanje određene štetne posljedice.

 

U ovom slučaju nižestupanjski sudovi su, polazeći od činjeničnih utvrđenja zasnovanih na rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka, zaključili da je tužiteljica u predmetnoj prometnoj nezgodi zaista zadobila lom unutarnjeg dijela koljena kao i ostale ozlijede  koje su u svojoj ukupnosti dovele do umanjenja životnih aktivnosti i trajne potrebe tužiteljice za tuđom pomoći. Od ovih utvrđenja mora poći revizijski sud, a u ovom slučaju se revizijski navodi glede primjene odredbe čl. 154. ZOO odnose na činjenična utvrđenja, što međutim nije dopušten revizijski razlog.

 

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 200. ZOO prilikom ocjene obima i visine štete ovaj sud je ocijenio primjerenom odmjerenu naknadu nematerijalne štete imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Prema odredbi čl. 200. st. 1. i 2. ZOO (...) za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti (...) sud će, ako nađe da okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad je nema, vodeći pri tome računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njime ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.

 

Sudovi su u odnosu na mjerodavne kriterije za naknadu utvrdili da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bio u dobi od 77 godina, a u predmetnom štetnom događaju je zadobila udarac u čeoni dio glave, ranu gornje usne, djelomičnu posjekotinu i nagnječenje, udarac u lijevo rame, lijevo koljeno i šaku, unutarzglobni prijelom vanjskog kondila lijeve tibije koljena, te komplicirani prijelom krune prvog gornjeg desnog sjekutića s otvorenom pulpom i nekomplicirani prijelom prvog gornjeg lijevog sjekutića. Nakon provedenog liječenja zaostale su trajne posljedice opisane u presudi, uz umanjenje životnih aktivnosti za 22 %.

 

Kada se imaju na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, te uvažavajući sadržaj Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., ovaj sud smatra da je u odmjeravanju pravične novčane naknade pravilno primijenjena odredba čl. 200. ZOO.

 

Nadalje, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 195. st. 1. i 2. ZOO.) Tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

 

Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica dokazala potrebu liječenja u specijaliziranoj bolnici te da je s tim u vezi imala troškove, a od toga utvrđenja polazi ovaj sud odlučujući o reviziji, pravilno je primijenjena odredba čl. 195. st. 1. ZOO prihvaćanjem zahtjeva za naknadu ovih troškova.

 

Također je tužiteljici primjenom citirane odredbe čl. 195. st. 2. ZOO pravilno dosuđena novčana renta od 450,00 kuna mjesečno, pri čemu je naknada za tuđu pomoć po jednom satu odmjerena u iznosu od 15,00 kuna sukladno sudskoj praksi i okolnostima konkretnog slučaja. Kod nesporne činjenice da tužiteljica po osnovi invalidnosti ne prima nikakvu naknadu od MIORH niti od Centra za socijalni rad, te imajući na umu utvrđenje da je upravo tuženikov osiguranik uzrokovao teške ozlijede tužiteljice s trajnim posljedicama, slijedi obveza tuženika naknaditi ukupnu štetu, uključivši i onu propisanu odredbom čl. 195. st. 2. ZOO.

 

Slijedom navedenoga nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ni oni na koje se pozvao tuženik, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 18. studenog 2014.