VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 3213/14-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSK E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja M. Ć. iz N., kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u N., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-354/13-3 od 15. svibnja 2014. kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Slatini poslovni broj P-59/11-69 od 22. listopada 2012., u sjednici održanoj

3. veljače 2015.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Slatini poslovni broj P-59/11-69 od 22. listopada 2012. u st. I. izreke proglašena je nedopuštena ovrha u predmetu Općinskog suda u Orahovici broj Ovr-517/04-58 od 15. prosinca 2004. sada Stalne službe Općinskog suda u Slatini, jer tuženik nije ispunio svoju obvezu iz ugovora o poslovnoj suradnji broj ZG-02-01-50/02-UG od 12. rujna 2002., dok je u st. II. izreke naloženo zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Slatini, sada Stalna služba u Orahovici brisanje zabilježbe ovrhe upisane na temelju rješenja o ovrsi broj Ovr-517/04-58 od 15. prosinca 2004. u zkul broj 859 k.o. C. U st. III. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu 221.950,00 kn.

 

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-354/13-3 od 15. svibnja 2014. uvažena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštene ovrhe u predmetu Općinskog suda u Orahovici broj Ovr-517/04-58 od 15. prosinca 2004. sada Stalne službe Općinskog suda u Slatini, jer tuženik nije ispunio svoju obvezu iz ugovora o poslovnoj suradnji broj ZG-02-01-50/02-UG od 12. rujna 2002. i nalaganje zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Slatini, Stalna služba u Orahovici brisanje zabilježbe ovrhe upisane na temelju rješenja o ovrsi broj Ovr-517/04-58 od 15. prosinca 2004. u zkul broj 859 k.o. C. U st. II. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju preinači drugostupanjsku presudu na način da potvrdi prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobijan revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije u pravu tužitelj kada ukazuje da bi u postupku pred drugostupanjskim sudom bila učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati, ista ne sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama (čl. 375. st. 1. ZPP) i ti razlozi nisu nejasni i proturječni niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika u iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužitelja kao i time što je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužitelj ukazuje.

 

Revizijski navodi tužitelja kojima tužitelj pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica je pokušaj revidiranja pobijane drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim prema, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ti revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe koja je određena rješenjem Općinskog suda u Orahovici broj Ovr-517/04-58 od 15. prosinca 2004. (sada Stalne službe Općinskog suda u Slatini). Prema stanju u spisu rješenje o ovrsi doneseno na temelju javnobilježničke (ovršne) isprave – Ugovora o poslovnoj suradnji broj ZG-02-01-50/02-UG od 12. rujna 2002. radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja L. d.o.o. iz Z. (ovdje tuženika) prema ovršeniku M. Ć. (ovdje tužitelja) u iznosu 1.256.947,86 kn prodajom nekretnine kčbr. 1819, čest. zgrade i ekonomsko dvorište M., površine 5 hektara 10 ara i 56 m2 upisane u zk.ul. 859 k.o. C. vlasništvo ovršenika M. Ć. iz N. i namirenja ovrhovoditelja.

 

Tužitelj je upućen na parnicu radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom jer tuženik nije ispunio svoju obvezu iz ugovora o poslovnoj suradnji broj ZG-02-01-50/02-UG od 12. rujna 2002.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj upućen u parnicu iz razloga koji je naveo u prigovoru protiv rješenja o ovrsi broj Ovr-517/04-58 od 15. prosinca 2004. a odnosi se na to da tuženik nije ispunio svoju obvezu odnosno nije osigurao njeno ispunjenje i nije nastupio drugi uvjet da ovrhovoditelj mogao tražiti ispunjenjem ovršenikove obveze prema Ugovoru o poslovnoj suradnji broj ZG-02-01-50/02-UG od 12. rujna 2002.,

 

- da prema Ugovoru o poslovnoj suradnji tuženik potražuje od tužitelja isplatu sedam rata iz tog ugovora u ukupnom iznosu 1.256.947,86 kn, što je i bio predmet ovrhe u spisu posl. br. Ovr-517/04 Općinskog suda u Orahovici,

 

- da je prema čl. 6. Ugovora o poslovnoj suradnji broj ZG-02-01-50/02-UG od 12. rujna 2002. ugovoreno da tuženik kao kupac preuzima plaćanje dugovanja prodavatelja Svinjogojske farme Ć. d.o.o. O., koje ima prema svojim dobavljačima u iznosu 6.464.1333,52 kn zajedno sa kamatama i da je sastavni dio tog ugovora popis dobavljača s kojim će se pojedinačno zaključiti ugovor o preuzimanju duga,

 

- da je odredbom čl. 10. ugovora određeno da će prodavatelj kupcu preuzeto dugovanje plaćati u 36 mjesečnih rata, s grace periodom od četiri mjeseca od dana potpisivanja ovog ugovora, i da mjesečna rata iznosi 179.563,98 kn počevši od 1. siječnja 2003.,

 

- da je taj Ugovor o poslovnoj suradnji broj ZG-02-01-50/02-UG od 12. rujna 2002. sklopio tužitelj u svojstvu solidarnog jamca za svinjogojsku farmu Ć. d.o.o.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući na umu da tužitelj nije pobijao zakonitost rješenja o ovrsi zbog razloga iz čl. 46. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00 i 173/03 – dalje: OZ), drugostupanjski sud zaključuje da nisu ostvarene pretpostavke za proglašenje ovrhe nedopuštenom, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev.

 

Nisu osnovani revizijski navodi da je drugostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo i odredbe Ovršnog zakona, kako u odnosu na razloge zbog kojih je tužitelj upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom tako i u odnosu na prigovore istaknute tijekom ove parnice.

 

U ovom predmetu tužitelj je upućen parnicu nakon što je na temelju odredbe čl. 48. st. 1. toč. 1. OZ protiv rješenja o ovrsi podnio prigovor navodeći da ovrhovoditelj nije u skladu sa Ugovorom o poslovnoj suradnji ispunio svoju obvezu, odnosno nije osigurao njeno ispunjenje ili ako nije nastupio drugi uvjet da bi mogao tražiti ispunjenje ovršenikove obveze (čl. 30. OZ).

 

Prema odredbi čl. 30. OZ ako je obveza ovršenika utvrđena u ovršnoj ispravi uvjetovana prethodnim ili istovremenim ispunjenjem neke obveze ovrhovoditelja ili nastupanjem nekog uvjeta, sud će, na prijedlog ovrhovoditelja odrediti ovrhu ako on izjavi da je svoju obvezu ispunio, odnosno da je osigurao njezino ispunjenje ili da uvjet nastupio. Prema st. 2. istog članka smatrat će se da je ovrhovoditelj ispunio svoju obvezu, odnosno da je osigurao njezino ispunjenje ako je predmet dužne činidbe položio u sudski ili javnobilježnički polog, ako to nije u protivnosti sa sadržajem njegove obveze utvrđene ovršnom ispravom.

 

Kod primjene ovog propisa valja voditi računa da se na materijalnopravne pretpostavke ovršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obvezni odnosi (čl. 19. st. 2. OZ). Pravila iz čl. 30. OZ temelje se na pravilima o istovremenom ispunjenju koja su sadržana u čl. 358. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje: ZOO) u kojem je određeno da ni jedna strana dvostranoobveznog ugovora nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obvezu, izuzev kao što je ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih suda ne proizlazi da je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti preuzeto dugovanje u mjesečnom iznosu od 179.563,98 kn tek onda kada tuženik preuzme plaćanje dugovanja prema svim dobavljačima prodavatelja Svinjogojske farme Ć. d.o.o. Dakle, obveza tužitelja kao ovršenika utvrđena u ovršnoj ispravi nije uvjetovana prethodnim ili istovremenim ispunjenjem neke obveze tuženika kao ovrhovoditelja ili nastupanjem nekog drugog uvjeta, pa je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da nisu ostvarene pretpostavke za proglašenje ovrhe nedopuštenom prema odredbi čl. 48. st. 1. toč. 1. ZOO u svezi sa čl. 30. OZ.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom rješenjem suda poslovni broj Ovr-517/04-84 od 10. siječnja 2006. iz razloga što je tužitelj u žalbi protiv rješenja o ovrsi tvrdio da tuženik nije ispunio svoju obvezu. Stoga predmet spora u ovoj parnici nije bilo i nije moglo biti utvrđenje da je tužitelj u cijelosti podmirio dugovanje iz predmetne ovršne isprave.

 

Zato je pravilno shvaćanje u pobijanoj presudi da tužitelj nije dokazao žalbeni razlog zbog kojeg je upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

Radi navedenog tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom odbijen je pravilnom primjenom materijalnog prava te pravilnom primjenom odredaba Ovršnog zakona.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je istu valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 3. veljače 2015.