VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Revt 368/14-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o. sa sjedištem u Đ., zastupanog po punomoćnici Ž. J., odvjetnici u Z., protiv tuženika Z. b. d.d. sa sjedištem u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4917/10-5 od 30. travnja 2014., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1437/2009 od 15. veljače 2010., u sjednici održanoj

17. veljače 2015.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.475,063,92 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. lipnja 2008. do isplate, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 220.377,40 kn (točka II izreke), a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 56.840,10 kn (točka III izreke).

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanim točkama I i II izreke tako da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (točka II izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog svih revizijskih razloga iz članka 385. stavak 1. ZPP-a, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. i članka 354. stavak 1. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije, ukidanje drugostupanjske presude i preinačenje iste na način da se potvrdi prvostupanjska presuda. Podredno, predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu na način da naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.000.000,00 kn i trošak postupka.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju navodi da je iz sadržaja revizije vidljivo da tužitelj pobija presudu drugostupanjskog suda samo zbog povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (da ostale povrede ne obrazlaže) i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da je drugostupanjski sud na temelju dokaza izvedenih pred prvostupanjskim sudom izveo pogrešne zaključke. Reviziju smatra neosnovanom te predlaže istu odbiti, uz nadoknadu troškova sudske pristojbe na odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U  odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom, valja istaknuti da u tom dijelu tužitelj nije određeno naznačio i obrazložio o kojim se bitnim povredama radi, a niti se to može utvrditi iz cjelokupnog sadržaja revizije, stoga takvi revizijski navodi nisu uzeti u obzir.

 

Tužitelj smatra da je obrazloženje pobijane presude nezakonito i da nikako ne proizlazi iz provedenih dokaza. Pritom naglašava da je vrlo nejasan zaključak drugostupanjskoga suda prema kojem Ministarstvo nije obvezno prihvatiti najnižu ponudu koju primi, odnosno da tužitelj nije dokazao da bi upravo on dobio sporni posao zbog najniže ponude (najpovoljnije cijene).

 

Takvim tvrdnjama revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Međutim, protivno tome u pobijanoj presudi nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje jer odluka sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a nema ni proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Revizijski navodi u kojima se ukazuje na postojanje naznačene bitne povrede odredaba parničnog postupka dijelom su prigovori činjenične naravi koji se ne mogu isticati u reviziji, stoga takvi razlozi nisu ni ispitivani (članak 385. stavak 1. ZPP-a).

 

Tijekom postupka koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da se tužitelj na temelju poziva za dostavu ponuda objavljenog od strane Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi u Narodnim novinama 9. travnja 2008. prijavio na domaće javno nadmetanje br. C.1.1./5-08-NCB za izvoditelja radova na rekonstrukciji Centra za socijalnu skrb - dogradnja i nadogradnja Centra Đ. na način da je 14. svibnja 2008. dostavio organizatoru nadmetanja zajedničku ponudu tužitelja, kao nositelja ponude i društva R. d.d., kao ponuditelja u zajedničkoj ponudi,

 

- da se tužitelj obratio tuženiku zahtjevom za izdavanje bankovnog jamstva i da je tuženik zaprimio dokumentaciju za nadmetanje i propisani natječajni obrazac garancije,

 

- da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o izdavanju garancije koji je pripremljen i predložen od strane tuženika,

 

- da je tužiteljeva ponuda odbijena od strane Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi „zbog značajnog odstupanja jamstva za ozbiljnost ponude, budući da ono nije izdano u obliku predviđenom standardnom natječajnom dokumentacijom i od njega bitno odstupa“.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbu iz članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 i 41/08, u daljnjem tekstu: ZOO/05) prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da je tužitelj uspješno dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu, odnosno da mu je tuženik u ovom slučaju prouzrokovao spornu štetu jer nije postupao s pozornošću koja se od njega zahtijevala budući je izdao bankovno jamstvo koje formalno nije udovoljavalo uvjetima iz natječaja. Pritom, zaključuje da se u prijepornoj činidbi tuženika s potrebnom sigurnošću može identificirati štetna radnja (izdavanje nevaljane garancije), odnosno uzročna veza između postupanja tuženika i utužene štete u vidu izmakle koristi.

 

Međutim, prema ocjeni drugostupanjskog suda, tužitelj u ovom postupku nije dokazao izravnu uzročnu vezu između navodne štetne radnje tuženika i utužene štete, stoga je prihvaćanjem žalbe i preinačenjem presude suda prvog stupnja tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pritom, sud drugog stupnja ističe da razlozi odbijanja tužiteljeve ponude, koji se istina odnose na formalni sadržaj bankovnog jamstva, još ne znače da bi, u slučaju da tog nedostatka nije bilo, s obzirom na sve okolnosti slučaja, upravo tužiteljeva ponuda bila odabrana i tužitelj sasvim sigurno dobio sporni posao samo zbog najpovoljnije cijene, a niti da to izravno ili neizravno proizlazi iz dopisa Ministarstva (list 43. spisa).

 

Osim toga, sve kad ne bi bilo tako i pod pretpostavkom da je tužitelj dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete, drugostupanjski sud zaključuje da je pogrešnom primjenom materijalnog prava iz članka 1089. stavak 3. ZOO/05, dosuđeni iznos ponuđene cijene radova, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, sasvim izjednačen s dobitkom koji se prema redovitom tijeku stvari mogao očekivati, ali bez bilo kakvih rashoda koje bi po logici stvari zasigurno imao tužitelj i svaki izvođač radova.

 

Slijedom toga, drugostupanjski sud nalazi da je tužbeni zahtjev neosnovan očito i zato jer tužitelj tijekom postupka, pod pretpostavkom da je dokazao pravnu osnovu tužbe, s obzirom na iznesene činjenice i dokazne prijedloge, nije dokazao niti visinu pretrpljene štete.

 

Ovakvo shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i revizijski sud.

 

Naime, tužitelj je u ovoj parnici dokazao samo činjenicu da bankovno jamstvo koje mu je izdao tuženik nije bilo izdano u obliku predviđenom standardnom natječajnom dokumentacijom i da od njega bitno odstupa. Međutim, kako je to pravilno zaključio drugostupanjski sud, time još nije dokazao odlučnu činjenicu za odluku o tužbenom zahtjevu, tj. da bi u slučaju formalne ispravnosti bankovnog jamstva upravo njegova ponuda u ovom slučaju bila ocijenjena najpovoljnijom i da bi on bio izabran za izvođača predmetnih radova, kao i okolnost da bi eventualno pretrpljena šteta iznosila upravo iznos ponudbene cijene radova od 3.475.063, 92 kn.

 

Osim toga, u konkretnom slučaju tuženik je izdao bankovno jamstvo za ozbiljnost ponude (list 14. spisa) u skladu s postojećim pravnim poslom - ugovorom o izdavanju garancije (list 27. spisa), koji su sklopile stranke iz ove parnice. Tuženik je postupio sukladno ovom ugovoru te izdao bankovno jamstvo u cijelosti prema obvezi iz tog ugovora, dok je tužitelj kao nalogodavac, s druge strane, bio dužan voditi računa o tome kakav ugovor o izdavanju garancije potpisuje s tuženikom. Tuženik je iz bilo kojeg razloga mogao sastaviti ugovor koji ne odgovara zahtjevima nalogodavca, međutim, ako je i takav ugovor potpisan, tada nema druge nego zaključiti da se tužitelj navedenim ponašanjem i potpisivanjem ugovora suglasio s njegovim tekstom, a time i s formom te sadržajem spornog bankovnog jamstva.

 

Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (članak 10. ZOO/05). Prema tome, ako je tužitelj bio u zabludi glede sadržaja ugovora o bankovnoj garanciji jer inače takav ugovor ne bi sklopio, mogao je tražiti poništaj istoga zbog bitne zablude ili neke druge mane volje uz naknadu pretrpljene štete (članak 279. stavak 1., članak 280. stavak 2. i članak 284. stavak 1. ZOO/05). Zato se tuženiku, koji je u ovom slučaju postupio sukladno ugovoru o izdavanju garancije, sve dok takav ugovor postoji i proizvodi pravne učinke, ne može stavljati na teret protupravno ponašanje i dužnost naknade štete.

 

Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Slijedom navedenog, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji i primjenom odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo je presuditi kao u izreci.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi za odgovor na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 17. veljače 2015.