VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 1523/11-6

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz P., s boravištem u USA, N. Y., kojeg zastupa punomoćnik R. H., odvjetnik u Z., protiv tuženice M. B. iz P., koju zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, poslovni broj Gž-2281/11 od 2. veljače 2011., kojom je odbijena žalba tuženice i potvrđena presuda Općinskog suda u Krapini poslovni broj P-373/09 od 26. listopada 2009., u sjednici održanoj

18. veljače 2015.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju iznos od 360.412,81 $ sa zateznom kamatom od 25. ožujka 2009. do isplate, kao i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 136.690,00 kuna sa zateznom kamatom.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice te je prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova ukinu.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost revizije.

 

Revizija nije osnovana.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj vlasnik iznosa na koji se odnosi tužbeni zahtjev, da je on iz SAD-a, gdje je tada živio i radio od 1996. transferirao na račun tuženice navedeni iznos radi osiguranja svojeg smještaja u Hrvatskoj, te zbog ekonomsko financijske krize u SAD-u, a tuženica tvrdi da joj je tužitelj navedeni iznos darovao.

 

Prvostupanjski sud smatra utvrđenim da je plaćanju navedenog iznosa na račun tuženice prethodio dogovor tužitelja i tuženice da se predmetna sredstva kasnije transferiraju na štednu knjižicu tužitelja, a nisu prihvaćeni iskazi tuženice, te njenih bliskih srodnika (baka, djed, brat i majka).

 

Drugostupanjski sud je u bitnome prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a smatra da nije potrebno izvoditi daljnje dokaze radi utvrđivanja činjenice da li su transferiranju navedenih sredstava prethodili telefonski kontakti tužitelja i tuženice.

 

Zaključeno je da postoje razlozi za prihvaćanje tužbenog zahtjeva temeljem odredbe čl. 1011. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 63/08 – dalje: ZOO).

 

Tijekom postupka tuženica se pozvala i na odredbu čl. 1112. ZOO, prema kojoj, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema prava zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

 

U reviziji tuženica prije svega prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. podst. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), iznoseći svoju ocjenu izvedenih dokaza i citirajući navodno proturječne dijelove u obrazloženju prvostupanjske presude.

 

Međutim, razlozi koje je iznio prvostupanjski sud ocjenjujući dokaze i utvrđujući odlučne činjenice nisu, kako to tvrdi revident, nelogični i krajnje nejasni, već su sasvim prihvatljivi i takvim razlozima nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka na koju se poziva revident.

 

Revizija je podnesena i zbog navodne bitne povrede odredbe parničnog postupka iz odredbi čl. 354. st. 1. ZPP iznoseći da je „od nebitnog značaja utvrđivati činjenice zbog kojih je razloga tužitelj iz USA prebacio novac u banke na hrvatskom tlu, a niti bitna činjenica utvrđenja telefonskih poziva“.

 

Međutim, niti ovi razlozi nisu utemeljeni jer je drugostupanjski sud očito smatrao da je na temelju iskaza tužitelja utvrđeno da je predmetnoj transakciji prethodio dogovor između tužitelja i tuženice na način da se doznačena sredstva kasnije prebace na račun tužitelja, zbog čega nije bilo potrebno da se na okolnost telefonskih razgovora izvode daljnji dokazi.

 

Revident također tvrdi da su proturječni razlozi drugostupanjske presude prema kojima je utvrđeno da je tužitelj i ranije pomagao tuženicu darovajući joj određene iznose novca, a da je on imao namjeru ostaviti tuženici i njezinom bratu svoju imovinu poslije smrti a ne darovati za svog života.

 

Nije jasno zbog čega bi ovakvi razlozi biti proturječni.

 

Okolnost da je tužitelj prije pomagao tuženicu i darovao joj novac nije premisa za zaključak da bi i konkretna transakcija bila izvršena u svrhu darovanja.

 

Kao što je navedeno tuženica se pozvala i na odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO, međutim, u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je transakciji prethodio dogovor između tužitelja i tuženice očito je da takav dogovor podrazumijeva da je on zadržao pravo na vraćanje tog novca, pa je neosnovan prigovor da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Dakle, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji ocijenjeno je da ne postoje razlozi zbog koji je revizija podnesena, pravilno je primijenjeno i materijalno pravo, a nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 392. a. st. 1. ZPP) pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženice odbijena.

 

Odbijen je i zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na reviziju jer taj podnesak nije bio potreban.

 

Zagreb, 18. veljače 2015.