VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 1201/13-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko-upravni odjel, Slavonski Brod, protiv I-tužene K. K., II-tuženika mlljt. J. K., zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici K. K. i III-tužene M. K., svi iz S. K., zastupani po punomoćniku A. L., odvjetniku u S. B., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-700/12-2 od 14. veljače 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-408/10-7 od 27. siječnja 2012., u sjednici održanoj

24. veljače 2015.,

 

r i j e š i o  j e:

 

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-408/10-7 od 27. siječnja 2012. naloženo je prvo-trećetuženicima isplatiti tužiteljici s osnova stjecanja bez osnova ukupno iznos 414.378,77 kn s pripadajućim zateznim kamatama od čega svaki od tuženika iznos od po 115.000,00 kn, te solidarno tuženici tužiteljici isplatiti iznos 69.378,77 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao i isplatiti tužiteljici iznos 20.236,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-700/12-2 od 14. veljače 2013. preinačena je prvostupanjska presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva, te je ujedno tužiteljici naloženo isplatiti tuženicima iznos 30.258,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, a zbog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, kao i reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći kao sporno pravno pitanje:

 

„Da li se na novi odnos stjecanja bez osnove nastao zbog presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. rujna 2009., kojom je preinačena pravomoćna presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete, dakle nastao u vrijeme kada je stupio na snagu Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05), primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91…) koje su vrijedile za odnos naknade štete iz prvobitne parnice, ili se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05) koje su na snazi u trenutku nastajanja novog obveznog odnosa, odnosno stjecanja bez osnove, nastalog po navedenoj presudi Vrhovnog suda?“

 

smatrajući da o rješenju istog ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koje i da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o istom Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 2860/94 od 12. veljače 1998. izrazio pravno shvaćanje, a koje da je suprotno onom u pobijanoj presudi, a koje pravno shvaćanje da je izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-1346/2004 od 13. studenoga 2008.

 

Predloženo je stoga preinačenje pobijane presude odbijanjem žalbe i potvrđivanjem prvostupanjske presude podredno ukidanje pobijane presude i njezino vraćanje tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženici su odgovorili na reviziju predloživši njezino odbacivanje kao nedopušteno.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 84/14 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

Predmet spora je novčani iznos 414.378,77 kn kojeg tužiteljica potražuje od prvo-trećetuženika, te daljnji novčani iznos 69.378,77 kn kojeg tužiteljica potražuje od prvo-trećetuženika solidarno.

 

Prema odredbi čl. 41. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove i svaki od njih odgovara za svoj dio.

 

Prema odredbi čl. 43. st. 1. ZOO-a svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće, sve dok ne bude potpuno ispunjen.

 

U smislu prednjeg, svaki od tuženika duguje tužiteljici iznos 115.000,00 kn, a solidarno svi tuženici iznos 69.378,77 kn, što znači da obveza svakog od tuženika prema tužiteljici iznosi 184.378,77 kn, a koji iznos ujedno i određuje vrijednost predmeta ovog spora u odnosu na svakog od tuženika, sve u smislu odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a.

 

Kako se dakle radi o vrijednosti predmeta spora koja ne prelazi vrijednosni minimum propisan odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a za dopuštenost redovne revizije, proizlazi da je takva  revizija nedopuštena, te ju je trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Podnoseći reviziju pozivom na citiranu odredbu, revidentica problematizira je li se pitanje stjecanja bez osnove na strani tuženika, nastao nakon ukidanja presude, a na temelju koje je tužiteljica tuženicima bila isplatila naknadu štete, ima procjenjivati primjenom odredbi ZOO/05 koji je bio na snazi u vrijeme ukidanja presude, ili se primjenjuje ZOO/91, a koji je bio na snazi u vrijeme kada je prvobitno odlučivano o zahtjevu za naknadu štete tuženika.

 

O rješenju ovog pitanja izvjesno ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari.

 

No, ne mogu se prihvatiti razlozi važnosti ovako postavljenog pitanja sa aspekta osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pozivanjem na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2860/94 od 12. veljače 1998. pošto se u toj presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće nije bavio pitanjem primjene „starog“ ili „novog“ ZOO-a, a vezano za osnovanost zahtjeva za isplatu pozivom na institut stjecanja bez osnove. Naprotiv u toj presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske se bavi pitanjem osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa više plaćenih zateznih kamata kao posljedice njihovog pogrešnog obračuna od strane radnika tamo tuženika. Kako je pravni odnos a koji je bio predmet raspravljanja u toj presudi nastao 1990., kada je jedino i bio na snazi ZOO koji je 1991. preuzet kao Zakon Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 53/91) onda je bespredmetno i očekivati da bi se u toj presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske, a koja je donesena 12. veljače 1998., mogao baviti pitanjem moguće primjene „novog“ ZOO/05, a koji je stupio na snagu tek 1. siječnja 2006.

 

Ista je situacija i sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1346/04 od 13. studenoga 2008., a kada je i u toj odluci predmet razmatranja zahtjev za vraćanje previsoko isplaćene kamate u razdoblju prije stupanja na snagu ZOO/05, pa je jasno da se ni ta odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske ne bavi pitanjem, a zbog kojeg ju je tužiteljica i podnijela ovom izvanrednom revizijom.

 

Proizlazi dakle da ovako postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega je istu trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. b) st. 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 24. veljače 2015.