VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Revt 23/13-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja B. d.d. P., kojeg zastupa punomoćnik V. J., odvjetnik iz P., protiv tuženika J. o. d.d., Podružnica R., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2409/08-3 od 29. kolovoza 2012. kojom je djelomično potvrđena te djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1002/06 od 20. veljače 2008., u sjednici održanoj

25. veljače 2015.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku platiti mu iznos od 2.263,60 kn sa zateznom kamatom, a naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 585.110,15 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2006. do isplate, kao i nadoknaditi mu parnične troškove u iznosu od 73.560,20 kn.

 

Zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova odbijen je u iznosu od 10.723,80 kn, a odbijen je i zahtjev tuženika za nadoknadu troškova.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 585.110,15 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007., kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove i odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troškova postupka, a preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na iznos od 585.110,15 kn za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate.

 

Naime, odbijen je zahtjev za kamate za razdoblje od 23. svibnja 2006. do 22. lipnja 2006., a za razdoblje nakon 1. siječnja 2008. do isplate dosuđena je zatezna kamata koja se plaća na odnose između trgovaca.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena žalba tuženika, te protiv dijela kojim je prvostupanjska presuda preinačena na način da je dosuđena zatezna kamata na odnose između trgovaca reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost revizije.

 

Revizija nije osnovana.

 

Nije sporno da su stranke dana 14. veljače 2006. sklopile ugovor o osiguranju motornog vozila (autobus MERCEDES EVO BUS MB 350 SHD registarske oznake …) te da je autobus ukraden u B., Belgija, 21./22. svibnja 2006. i nakon toga nije pronađen.

 

Utvrđeno je također da je vozač autobusa prometnu dozvolu ostavio u vozilu pa je s autobusom otuđena i prometna dozvola. Tužitelj kao osiguranik predočio je tuženiku kao osiguratelju originalne ključeve autobusa i knjižicu vozila, ali ne i prometnu dozvolu koju su vozači ostavili u zaključanom sefu unutar ukradenog autobusa. Tuženik smatra da je tužitelj izgubio prava iz osiguranja jer je odredbom čl. 21. st. 1. toč. 6. Uvjeta za Kasko osiguranje motornih vozila, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju, propisano da osiguranik gubi pravo iz osiguranja ako nakon prijavljene krađe vozila nije u mogućnosti predočiti osiguratelju originalne ključeve, vlasnički list i prometnu dozvolu ukradenog vozila.

 

Prvostupanjski sud smatra da je navedena odredba Uvjeta za Kasko osiguranje motornih vozila ništava jer je, prema odredbi čl. 942. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO) propisano da su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza.

 

Na temelju izloženog prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije izgubio prava iz osiguranja te je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se traži isplata iznosa od 585.110,15 kn koliko iznosi vrijednost autobusa u vrijeme otuđenja.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 942. ZOO, te da je trebalo primijeniti odredbe čl. 296. st. 1. i 2. ZOO a temeljem tih odredaba drugostupanjski sud je utvrdio da je navedena odredba Općih uvjeta ništava te da tužitelj nije izgubio prava iz osiguranja.

 

U žalbi tuženik prigovara da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. u vezi s odredbom čl. 385. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), "jer je svoju odluku drugostupanjski sud utemeljio na činjeničnoj osnovi drugačijoj od one na koju se pozvao tužitelj te je iznio razloge o odlučnim činjenicama koji su u proturječnosti sa sadržajem isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku".

 

Međutim, drugostupanjski sud nije utemeljio svoju odluku na drukčijoj činjeničnoj osnovi već je njegova odluka utemeljena na činjenicama koje je utvrdio prvostupanjski sud, a razlozi koje je iznio nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Revident također prigovara da je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju kamatu po stopi na odnose iz trgovačkih ugovora te da je na taj način prekoračio tužbeni zahtjev, međutim, drugostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev jer je tužitelj zatražio zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnice, a dosuđena kamata jest zakonska zatezna kamata jer je propisana zakonom (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).

 

U konkretnom slučaju radi se o odnosu iz trgovačkih ugovora jer, prema odredbi čl. 14. st. 2. ZOO, trgovački ugovori, prema ovom Zakonu, jesu ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednog od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.

 

Sklapanje ugovora o osiguranju jest obavljanje djelatnosti tuženika, pa je evidentno da se u konkretnom slučaju radi o trgovačkom ugovoru.

 

U pogledu razloga koji se odnose za razlaganja tuženika o primjenjivosti navedene odredbe Općih uvjeta ugovora o osiguranju ovaj revizijski sud prihvaća razloge drugostupanjske presude pa na te razloge upućuje temeljem odredbe čl. 396. a) st. 1. ZPP.

 

Dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP revizija odbijena.

 

Neosnovano revident osporava odluku o parničnim troškovima jer je ta odluka u skladu s odredbama čl. 154. st. 3. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, a tuženik u reviziji niti ne navodi zbog čega bi odluka o troškovima bila nezakonita.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na reviziju jer taj podnesak nije bio potreban.

 

Zagreb, 25. veljače 2015.