VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 1568/11-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, Bruna Frankovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. „G.“ d.o.o. sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. i partneri u Z., protiv tuženika M. P. iz Z., zastupanog po punomoćniku A. K., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3100/10-2 od 9. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-336/10 od 21. rujna 2010., u sjednici održanoj

3. ožujka 2015.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 102.600,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2009. do isplate (točka I izreke) i nadoknaditi parnični trošak u iznosu do 12.448,18 kn (točka III izreke), dok je u preostalom dijelu za iznos od 4.878,18 kn u odnosu na trošak ovršnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev odbijen (točka II izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja pod točkom I i III izreke.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik, zbog svih razloga navedenih u članku 385. stavak 2. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili preinačenje pobijane presude.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a ZPP-a, koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovi prijelazne odredbe iz članka 53. stavka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a.

 

U odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a valja istaknuti da u tom dijelu tuženik nije određeno naznačio i obrazložio o kojim se bitnim povredama radi, a niti se to može utvrditi iz cjelokupnog sadržaja revizije, stoga takve revizijske navode nije moguće ispitati pa ih revizijski sud nije uzeo u obzir.

 

Revizijski navodi u kojima se upire na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka zapravo predstavljaju prigovor na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, međutim, te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog zbog kojega se može izjaviti revizija (članak 385. ZPP-a).

 

Osim toga, revident pogrešno navodi da je odlučne okolnosti u ovom sporu sud bio dužan utvrđivati po službenoj dužnosti jer takva dužnost suda nije propisana niti jednom odredbom ZPP-a, a niti nekim drugim propisom koji bi se odnosio na ovu vrstu spora.

 

Revident neosnovano tvrdi da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a jer nije ocijenio žalbene navode. Naprotiv, u presudi suda drugog stupnja je jasno navedeno da tuženik u žalbi iznosi nove činjenice i predlaže nove dokaze, koji se prema odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a u žalbi više ne mogu iznositi.

 

Ispitujući pobijanu odluku u vezi revizijskog razloga na koji pazi po službenoj dužnosti utvrđeno je da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 8. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine u iznosu od 102.600,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to temelju izvansudske nagodbe zaključene između parničnih stranaka.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je između parničnih stranaka 27. siječnja 2009. zaključena nagodba, u kojoj je navedeno da je tuženik zaposlenik tužitelja te da je po provedenoj inventuri za 2008., sporazumno utvrđeno da je tuženik dužan tužitelju iznos od 100.847,47 kn. Također je navedeno da odnosni iznos predstavlja manjak robe po prodajnim cijenama uvećane za PDV i da je tužitelj dužan tuženiku na ime neisplaćene plaće te putnih troškova ukupan iznos od 6.462,00 kn, kao i na ime neto plaće za siječanj 2009. i pet dana za veljaču 2009. iznos od 3.984,73 kn, prebijanjem kojih potraživanja je sporazumno utvrđen dug tuženika u iznosu od 90.400,74 kn. Tom nagodbom se tuženik obvezao platiti i trošak odvjetnika u iznosu od 12.220,00 kn, a cjelokupni iznos duga tuženik se obvezao isplatiti na račun tužitelja u pet jednakih rata, počevši od 15. veljače 2009. Također je utvrđeno da tuženik svoju obvezu nije ispunio u ugovorenom roku niti u jednom dijelu, a niti je osporio valjanost zaključene nagodbe.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik dužan ispuniti obvezu koju je preuzeo nagodbom, a pritom nije osporio njezinu pravnu valjanost, niti je osporavao visinu i osnovanost svog dugovanja, već je tijekom postupka samo paušalno osporavao tužbeni zahtjev navodeći da nije u mogućnosti podmiriti sporni iznos iz socijalnih razloga.

 

Zbog toga su, primjenjujući odredbe iz članka 9. i 150. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu sporne tražbine u iznosu od 102.600,74 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Polazeći od navedenog, dakle, od činjenice da su tužitelj i tuženik zaključili nagodbu i da tuženik nije ispunio svoje obveze preuzete nagodbom, odnosno da tijekom postupka nije osporavao ni pravnu osnovu, niti visinu svog dugovanja, to su nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

 

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, reviziju tuženika valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 3. ožujka 2015.