VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Revr 644/13-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Bruna Frankovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. A. iz Z., zastupane po punomoćniku D. I., odvjetniku u Z., protiv tuženika H. - H. p. d.d. Z., radi poništenja sporazuma o prestanku ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1775/12-2 od 22. siječnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3731/11-8 od 17. srpnja 2012., u sjednici vijeća održanoj

 3. ožujka 2015.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje sporazuma o prestanku ugovora o radu broj SZ/P-1-4516/09 od 23. lipnja 2009. koji je zaključen između tužiteljice i tuženika.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovom sudu da preinači pobijanu presudu na način da usvoji  tužbeni zahtjev, podredno da ukine pobijane presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – 148/11 – pročišćen tekst, dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet postupka je zahtjev za poništenje sporazuma o prestanku ugovora o radu tužiteljice pri čemu su nižestupanjski sudovi utvrdili sljedeće činjenično stanje:

 

- da su tužiteljica i tuženik 23. lipnja 2009. sklopili sporazum o prestanku ugovora o radu,

 

- da je u točki I. sporazuma ugovoreno da tužiteljici prestaje ugovor o radu 30. lipnja 2009. radi odlaska u prijevremenu mirovinu, a u točki II. se tuženik obvezao da će pravo na otpremninu utvrditi posebnim rješenjem,

 

- da je punomoćnik tužiteljice 23. srpnja 2010. podnio zahtjev za isplatu pripadajuće otpremnine pozivom na točku II. sporazuma,

 

- da je tuženik obavijestio punomoćnika tužiteljice očitovanjem od 3. kolovoza 2010. da je predmetni zahtjev za isplatu otpremnine neutemeljen,

 

- da je punomoćnik tužiteljice primio očitovanje tuženika 11. kolovoza 2010.,

 

- da je tužba zbog poništenja predmetnog sporazuma podnesena 20. listopada 2011.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev polazeći od odredbe čl. 335. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 33/05, 41/08 - dalje: ZOO) ocijenivši da je tužiteljica saznala da joj otpremnina neće biti isplaćena 11. kolovoza 2010. a tužbu je podnijela 20. listopada 2011. stoga je protekao zakonski rok od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti unutar kojeg je mogla tražiti poništenje predmetnog sporazuma.

 

Tužiteljica u reviziji navodi da razlog pobojnosti nije saznanje tužiteljice da joj tuženik nema namjeru platiti stimulativnu otpremninu, već je to činjenica da je tuženik tu stimulativnu otpremninu isplatio drugim radnicima iz Grupe … samo tri mjeseca nakon što je sporazumno raskinuo ugovor o radu s tužiteljicom držeći tužiteljicu u uvjerenju da će i ona dobiti stimulativnu otpremninu. Dakle, tužiteljica je tek saznavši u prosincu 2010. da je drugim radnicima isplaćena stimulativna otpremnina saznala da je bila dovedena u zabludu potpisujući predmetni sporazum, a budući je tužba podnesena 20. listopada 2011. zahtjev tužiteljice je unutar roka iz čl. 335. st. 1. ZOO-a.

 

Odredbom čl. 335. st. 1. ZOO-a određeno je da pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile.

 

U konkretnom predmetu pravo na poništenje ugovora tužiteljica temelji na zabludi o postojanju prava na isplatu otpremnine iz ugovora koji je zaključila s tuženikom. Stoga su bez utjecaja na zakonitost pobijane odluke revizijski navodi da ju je u zabludu dovela činjenica da je otpremnina isplaćena drugim radnicima. Osim toga, tužiteljica u tužbi (točka II. tužbe) kao i tijekom postupka ističe da je sporazum sklopila u uvjerenju da će tuženik naknadno donijeti rješenje kojim će joj priznati pravo na otpremninu. Budući da je tuženik, punomoćnika tužiteljice 11. kolovoza 2010. obavijestio da tužiteljici neće isplatiti otpremninu, prekluzivni rok teče od dana kad je tužiteljica saznala za činjenicu da joj otpremnina neće biti isplaćena.

 

S obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela 20. listopada 2011. to je podnesena izvan roka određenog čl. 335. st. 1. ZOO-a.

 

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 3. ožujka 2015.