VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Revt 243/14-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Y. G., OIB:…, M. A.I., Savezna Republika Njemačka, kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. C. I. C. d.d., OIB: …, O., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom uredu D. i p. u Z., radi isplate iznosa 2,827.017,69 EUR, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-10055/13-3 od 1. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1616/2004 od 5. srpnja 2013. ispravljena rješenjem istog suda broj P-1616/04-70 od 16. rujna 2013., u sjednici održanoj

11. ožujka 2015.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tužitelja „R. Y.“ GmbH.

 

Odbija se tuženik sa zahtjevom na naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom (ispravljenom rješenjem od 16. rujna 2013.) odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio isplatu iznosa od ukupno 517.263,99 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2,140.210,63 kn (točka II. izreke). Rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1616/04 od 5. srpnja 2013. odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti suda (točka I. izreke) te je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 2,207.509,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke). Nadalje, rješenjem od 16. rujna 2013. ispravljena je pobijana presuda u određenim dijelovima (točka I. i II. izreke), naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 31.415,75 kn (točka III. izreke) te odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2,628.754,87 kn.

 

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

 

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1616/04 od 5. srpnja 2013. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1616/04-70 od 16. rujna 2013. u točki I. njezine izreke i u dijelu točke II. njezine izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1,548.273,48 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suca u Rijeci poslovni broj P-1616/04 od 5. srpnja 2013. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1616/04-70 od 16. rujna 2013. u točki II. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 591.937,15 kn i sud:

 

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 591.937,15 kn.

 

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja i to u dijelu kao pod točkom I. izreke presude suda drugog stupnja, dakle u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja i u dijelu kojim je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.548.273,48 kuna reviziju podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji ističe da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a jer je sud prvog stupnja koristio ovlaštenja iz čl. 305. ZPP-a.

 

Tom odredbom određeno je da sudac može odlučiti da se glavna rasprava ponovo otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinog važnih pitanja.

 

Prema tome sud je ovlašten sve do trenutka objave presude, ako ocjeni da je to potrebno pretvoriti glavnu raspravu.

 

Koristeći se tim ovlastima, kao u rješenju od 13. ožujka 2013. (list 864 spisa) sud po prirodi stvari ne može počiniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer se koristi s ovlasti koja izravno proizlazi iz odredbe čl. 305. ZPP-a, pa kada sud u fazi donošenja odluke, ali prije nego što je odluka objavljena, radi razjašnjenja važnih okolnosti ili radi dopune postupka odluči ponovo otvoriti glavnu raspravu ne čini bitnu povredu postupka iz čl. 305. ZPP-a.

 

U reviziji ne navodi se određeno u čemu bi se sastojale povrede ustavnih prava tužitelja i koja bi ustavna prava tužitelja bila povrijeđena. Kako je revizija samostalan pravni lijek to pozivanje u reviziji na razloge iznesene u žalbi nije od značaja u ovoj fazi postupka.

 

Svoju tražbinu tužitelj temelji na tri ugovora od 9. listopada 1987., 19. svibnja 1988. i 9. siječnja 1989. kojima se stranke u ovom postupku i istovremeno strane iz ugovora obvezuju na isporuku brodova, snošenja troškova rezervnih dijelova i drugih troškova od strane tužitelja te plaćanje iznosa cjelokupnog uloženog kapitala s pripadajućom kamatom od strane tuženika, te otkup brodova za 50% kupovne cijene ili plaćanje iznosa od 40% od sveukupnog bruto prometa ako ne dođe do otkupa brodova.

 

Sudovi utvrđuju da je Ugovorom o cesiji od 9. lipnja 2009. (list 290 spisa) tužitelj svoje potraživanje ustupio trećoj osobi M. di F. iz R..

 

Suprotno činjeničnim tvrdnjama tužitelja da je ustupitelju tražbine (tužitelju-vjerovniku) ponovo ustupljena tražbina koju je ugovorom o cesiji stekao novi vjerovnik upravo ustupom od strane tog vjerovnika, sudovi utvrđuju da do takav ugovor o cesiji kojim bi se ustupljena tražbina ponovo ustupila prethodnom vjerovniku i ovdje tužitelju nije sklopljen između tužitelja i M. di F. te ocjenjuju predložene isprave na način da dopis od 23. srpnja 2007. M. di F. u kojem je sadržan i navod da je on potraživanje prema tuženiku spreman ustupiti te Zaključak skupštine društva tužitelja od 8. listopada 2008. nema značaj ugovora o cesiji te da takav ugovor nije sklopljen.

 

Kako se činjenična utvrđenja ne mogu osporavati u ovoj fazi postupka sukladno odredbi čl. 385. ZPP-a to navodi revidenta kojim osporava činjenično utvrđenje suda iz kojeg slijedi da tužitelj nije dokazao da mu je tražbina koju je prethodno ustupio ponovo ustupljena novim ugovorom o cesiji (praktički vraćena) nisu od značaja u ovoj fazi postupka.

 

Stoga, kako iz Ugovora o cesiji od 9. lipnja 2009. slijedi da je tužitelj tijekom parnice ustupio svoju tražbinu i da time nema više položaj vjerovnika to su sudovi pravilno odbili tužitelja s tužbenim zahtjevom zbog pomanjkanja aktivne legitimacije na strani tužitelja sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO) imajući pritom na umu i odredbe čl. 195. ZPP-a budući da tužitelj tužbeni zahtjev nije uskladio s nastalom pravnom situacijom.

 

Bez osnove je tvrdnja tužitelja u reviziji da sud drugog stupnja nije dao razloge o istaknutom prigovoru zastare, jer taj prigovor ističe tuženik i eventualno prihvaćanje tog prigovora može u parnici ići samo u prilog tuženiku, a nikako tužitelju pa to što sud nije posebno i iscrpno davao razloge o istaknutom prigovoru zastare nije od značaja. To i stoga što je tužbeni zahtjev odbijen iz drugih razloga pa nije niti bilo potrebe davati i razloge za prigovor zastare koji ako bi bio osnovan doveo bi do iste odluke.

 

Tužitelj posve uopćeno osporava odluku o trošku ne navodeći u čemu odluka o troškovima postupka ne bi bila zakonita pa kako navodi revizije nisu određeni glede ovog dijela odluke to i ovaj prigovor nije od značaja u ovoj fazi postupka.

 

Zbog svega gore navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 11. ožujka 2015.