VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Revt 281/14-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja D. H., vlasnika građevinskog obrta H., K., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i O. u K., protiv tuženika J. d.o.o. K., kojeg zastupa punomoćnica R. D. D., odvjetnica u K., radi isplate odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5848/10-3 od 9. travnja 2014. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Karlovcu poslovni broj P-310/09 od 6. svibnja 2010., u sjednici održanoj

14. travnja 2015.,

 

r i j e š i o  j e :

 

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovanu.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Karlovcu poslovni broj P-310/09 od 6. svibnja 2010. na isplatu iznosa 55.523,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te je ujedno naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 6.825,00 kn, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu 12.915,00 kn. Prema rješenju istog suda utvrđuje se da je tužbeni zahtjev povučen za iznos 925,39 kn.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5848/10-3 od 9. travnja 2014. preinačena je prvostupanjska presuda te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos 55.529,30 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 29.208,60 kn od 30. rujna 2009. pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, na iznos 26.320,70 kn od 6. listopada 2009. pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne, banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, na iznos 133.099,00 kn od 16. rujna 2009. do 30. listopada 2009., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te na iznos 791,40 kn od 30. rujna do 30. listopada 2009. po eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena (st. I. izreke). U st. II. izreke odbijena je tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos iz toč. I. izreke ove presude po stopi višoj od eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena. U st. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 10.147,50 kn, dok je u st. IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 607,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te naloži tužitelju plaćanje tuženiku dosadašnjih troškova parničnog postupka prema troškovniku priloženom u spisu, te troškove revizije zajedno sa zateznom kamatom od podnošenja donošenja presude pa do isplate.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3., u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi iz st. 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju i protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanja zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U tom smislu tuženik u reviziji naznačuje slijedeće pravno pitanje:

 

- Treba li prilikom davanja bjanko zadužnice kojom se jamči za plaćanje po drugoj bjanko zadužnici glavnog dužnika, potpisati još pisani ugovor o jamstvu?

 

Obrazlažući važnost postavljenog pravnog pitanja sa stajališta osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, tužitelj ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-686/12 od 3. listopada 2012. i Rev-2466/12 od 19. prosinca 2012., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-5998/07 od 18. veljače 2008., Pž-927/06 od 20. listopada 2008. i Pž-7855/08 od 12. veljače 2009., smatrajući da je u istima izraženo pravno shvaćanje suprotno onome iz pobijane presude.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 55.529,30 kn.

 

Sporno je tijekom postupka je li tužitelj bio jamac tuženiku za obveze trećeg – Ž. M. vlasnika građevinskog obrta M. iz N., …, kao dužnika iz njegovog kupoprodajnog odnosa s tuženikom.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj predao tuženiku dvije bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika i da je tuženik, pustivši na naplatu kasnije izdanu bjanko zadužnicu poslovnog broja Ov-910/07 od 17. siječnja 2007. naplatio od tužitelja ukupan iznos 55.529,30 kn po osnovi računa (broj 02-27-10259 na iznos od 9.001,94 kn, broj 02-33-10259 na iznos 3.221,75 kn, broj 02-38-10259 na iznos 13.849,06 kn, broj 02-42-10259 na iznos 2.781,60 kn, te broj 02-51-10259 na iznos 11.959,19 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama) i to za građevinsku robu koju je naručio i preuzeo od trećih – Ž. M. vlasnik građevinskog obrat M. iz N., …,

 

- da je tužitelj bio s tuženikom u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o kupoprodaji građevinske robe, da je tuženik u vrijeme podnošenja predmetne zadužnice na naplatu u banci nije imao potraživanja prema tužitelju, već samo prema Ž. M. vlasniku građevinskog obrta M. iz N., koji je preuzeo predmetu robu, ali koji je tada imao blokiran račun.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja a pogotovo na temelju iskaza saslušane zastupnice tuženika D. G. te svjedoka M. D. i A. D. (tuženikovih zaposlenika) prvostupanjski sud zaključuje da među parničnim strankama postignut usmeni dogovor da se računi za robu isporučeno građevinskom obrtu Ž. M. u svrhu jamstva plaćanja fakturiraju na građevinski obrt tužitelja, te da je u navedenu svrhu izdana i predmetna bjanko zadužnica broj Ov-910/07 od 17. siječnja 2007. po kojoj je provedena predmetna naplata po predmetnom iznosu, slijedom čega ocjenjuju da je tuženik prisilnu naplatu putem predmetne bjanko zadužnice izvršio osnovana te odbijaju tužbeni zahtjev. Za razliku od prvostupanjskog suda drugostupanjski sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan jer tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s tužiteljem sklopio ugovor o jamstvu u pisanom obliku, pa ocijenivši da ugovor o jamstvu mora biti zaključen u pisanom obliku da bi obvezao jamca u smislu odredbe čl. 105. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) prihvaćaju tužbeni zahtjev jer nije postojala pravna osnova za tužiteljevu ispunjenje novčane obveze Ž. M. vlasnika građevinskog obrta M. tuženiku.

 

Dakle pravno je shvaćanje drugostupanjskog suda da ugovor o jamstvu mora biti zaključen u pisanom obliku da bi obvezao jamca.

 

U odnosu na postavljeno pitanje treba reći da pobijana odluka nije utemeljena na shvaćanju koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju ovog suda u navedenim odlukama. Naime u navedenim odlukama nije zauzeto shvaćanje da ugovor o jamstvu ne mora biti zaključen u pisanom obliku da bi obvezivao jamca. Naime u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5998/07 od 18. veljače 2008. zauzeto je shvaćanje da je bjanko zadužnica isprava koja po učinku izjednačena s pravomoćnim sudskim rješenjem o ovrsi kada se radi o naplatu s računa dužnika ili jamca platca, a pored toga ta bjanko zadužnica ima i svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamca platca na drugim predmetima ovrhe, dakle ne na tražbini po računu banke. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-927/06-3 od, dok je u presudi Pž-7855/08 od 12. veljače 2009. izraženo shvaćanje da bjanko zadržnica ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamca platca na svim predmetima ovrhe osim na tražbinu po računu kod banke (čl. 180. st. 7. i čl. 180.a st. 1. i 3. OZ). U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8335/08 od 16. veljače 2009. izraženo je shvaćanje da je upravo zbog toga što je ovršnim prijedlogom određeno da se provede ovrha na novčanim sredstvima ovršenika, a radi o bjanko zadužnici na temelju koje je pokušana ovrha na ovršenikovim računima, ali koja je ostala bez uspjeha, ovrhovoditelj nema pravnog interesa za podnošenje prijedloga za ovrhu na novčanim tražbinama po svim ovršenikovim računima. U odluci ovog suda poslovni broj Rev-2466/12-2 od 19. prosinca 2012. zauzeto je shvaćanje da vjerovnik koji ima zadužnicu koja pored rješenja o ovrsi ima i posve ravnopravno svojstvo ovršne isprave, može tražiti ovrhu na drugim predmetnima ovrhe, različitim od onih navedenih u zadužnici i za određivanje dopustivosti ovrhe nije odlučno da je vjerovnik bez uspjeha prethodno pokušao ovrhu na tražbini po računu dužnika jer takav zaključak slijedi iz odredbe čl. 183. OZ.

 

Zato pitanje treba li prilikom davanja bjanko zadužnice kojom se jamči za plaćanje po drugoj bjanko zadužnici glavnog dužnika, potpisati još pisani ugovor o jamstvu, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa to nisu razlozi važnosti postavljenih pitanja u smislu st. 3. čl. 382. ZPP.

 

Slijedom izloženog, proizlazi da podnesena revizija ne ispunjava odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP pretpostavke za njezinu dopuštenost, zbog čega je istu trebalo valjalo odbaciti, te odlučiti kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije nužan za ovaj postupak (čl. 155. ZPP).

 

Zagreb, 14. travnja 2015.