VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 2028/11-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, zastupanog po punomoćnici M. Ž., dipl. iur., protiv tuženika S. R. iz S., Đ., zastupanog po punomoćniku V. O., odvjetniku u N., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2277/2010-2 od 24. lipnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama broj P-591/09-6 od 13. travnja 2010., u sjednici održanoj

28. travnja 2015.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja održan je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. B. iz O., broj Ovrv-9795/09-2. od 20. listopada 2009., kojim je naloženo ovršeniku u roku od 8 dana namiriti tražbinu ovrhovoditelju u iznosu od 205.560,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. lipnja 2009. do isplate te mu nadoknaditi trošak ovršnog postupka koji je određen u iznosu od 3.032,70 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik, na temelju članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu nepripadno isplaćenih odnosno primljenih iznosa mirovine, za koju je utvrđeno da ne pripada tuženiku jer je istodobno primao mirovinu u Republici Hrvatskoj i u R. S. (za ukupni staž).

 

U revizijskom dijelu postupka sporno je ostalo još samo pitanje zastare tužiteljeve tražbine.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tuženik 8. rujna 1999. podnio zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu,

- da je rješenjem tužitelja od 25. listopada 1999. tuženiku priznato pravo na starosnu mirovinu od 1. travnja 1999., u iznosu od 2.084,78 kn mjesečno, za staž od 31 godine, 1 mjesec i 16 dana,

- da je rješenjem Središnje službe tužitelja od 18. svibnja 2006. poništeno rješenje od 25. listopada 1999., iz razloga jer je tuženik u zahtjevu za priznanje prava na mirovinu dao izjavu da ne prima nikakvu drugu mirovinu pa je na taj način svjesno doveo u zabludu tijelo prvog stupnja, iako je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio korisnik mirovine u R. S.,

- da je rješenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, F. B., R. S., tuženiku priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 3. kolovoza 1998., za staž od 37 godina, 1 mjesec i 11 dana, pri čemu mu je priznat i staž ostvaren u Republici Hrvatskoj,

- da je rješenjem tužitelja od 29. lipnja 2006. utvrđeno da tuženiku ne pripada isplata starosne mirovine u razdoblju od 1. travnja 1999. do 31. svibnja 2006., jer je u tom periodu primao mirovinu u R. S.,

- da je tužitelj pozivao tuženika 14. rujna 2006. i 8. lipnja 2009. radi dogovora o vraćanju nepripadno primljenog iznosa mirovine za razdoblje od 1. travnja 1999. do 31. svibnja 2006.,

- da je rješenjem Središnje službe tužitelja od 17. veljače 2007. odbijena žalba tuženika protiv rješenja tužitelja od 29. lipnja 2006., kao neosnovana,

- da je rješenjem tužitelja od 13. veljače 2009. tuženiku priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine na teret HZMO-a prema Ugovoru o socijalnom osiguranju sa SR Jugoslavijom, u mjesečnoj svoti koja je određena za svaku godinu počevši od 1. prosinca 2005. pa nadalje.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev ističući da se sporna tražbina odnosi na nepripadno isplaćenu mirovinu jer je pravomoćnim rješenjem tužitelja u upravnom postupku  utvrđeno da je tuženik za ukupni staž osiguranja istodobno (nezakonito) primao mirovinu i u Republici Hrvatskoj i u R. S..

 

Prvostupanjski sud je otklonio tuženikov prigovor zastare ističući da je tužitelj saznao za nepripadno isplaćenu mirovinu tek kada je na temelju međudržavnog sporazuma došlo do preračuna mirovina s R. S. stoga zaključuje da u ovom slučaju nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

 

Odbijajući tuženikovu žalbu kao neosnovanu drugostupanjski se sud poziva na odredbe članka 166. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 79/07, 35/08, 40/10 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 121/10, 130/10-pročišćeni tekst, 61/11, 114/11, 76/12 i 133/13, u daljnjem tekstu: ZMO), kojima je, uz ostalo, propisano da rokovi zastare počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu.

 

Polazeći od utvrđenja da je konačnost tužiteljeva rješenja, kojim je utvrđeno da tuženika u razdoblju od 1. travnja 1999. do 31. svibnja 2006., ne pripada mirovina, nastupila 17. siječnja 2007., a da je prijedlog za ovrhu u ovom predmetu podnesen 19. listopada 2009. (potom je povodom prigovora tuženika došlo do parnice), to je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da do podnošenja tužbe u ovom slučaju, budući se radi o stjecanju bez osnove, nije protekao opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 i 41/08, u daljnjem tekstu: ZOO).

 

To je zato jer je tužitelj imao pravo zahtijevati vraćanje nepripadno isplaćene mirovine tek od trenutka konačnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada tuženika. Naime,  člankom 166. stavak 2. ZMO-a izrijekom je propisano od kada u takvom slučaju teče rok zastare tražbine (od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje), stoga su za odluku o tužbenom zahtjevu neprihvatljive i pravno neodlučne suprotne revidentove tvrdnje o nekom drugom trenutku, odnosno tužiteljevom saznanju za spornu tražbinu.

 

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Zbog navedenog, reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 28. travnja 2015.