VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 1697/11-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja: 1. H. Z. iz G., i 2. I. J. iz K. , koje zastupaju punomoćnici I. B. A. i V. B., odvjetnici u G., protiv tuženice B. Z. iz K., koju zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1334/2010-2 od 14. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru – Stalna služba u Pakracu broj P-169/10-22 od 26. svibnja 2010., u sjednici održanoj

6. svibnja 2015.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog 21. prosinca 2009. između tuženice kao davateljice uzdržavanja i Đ. Z. kao primatelja uzdržavanja, zahtjev da se u sudskom registru Trgovačkog suda u Bjelovaru za trgovačko društvo G. d.o.o. G. uspostavi ranije stanje postojeće prije upisa učinjenih na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 21. prosinca 2009., te zahtjev kojim se nalaže na računu nematerijaliziranih vrijednosnih papira kod S. d.d. Z.,  broj … imatelja B. Z., ranijeg imatelja Đ. Z., na dionicama E. i S. d.d. R., broj dionica … glasova uspostaviti ranije stanje postojeće prije upisa učinjenih na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 21. prosinca 2009. Odlukom o troškovima postupka obvezani su tužitelji naknaditi tuženici iznos od 8.200,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se ukine drugostupanjska i prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica je odgovorila na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine", broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije počinjena. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju tužitelji. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidenti ukazuju u reviziji. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog 21. prosinca 2009. između tuženice kao davateljice uzdržavanja i Đ. Z. kao primatelja uzdržavanja, te zahtjev na vraćanje primljenog (restituciju) na temelju navedenog ugovora. Svoj zahtjev tužitelji temelje na iznijetom činjeničnom osnovu da je tuženica kao davateljica uzdržavanja sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju iako je znala da je zdravlje primatelja uzdržavanja teško narušeno zbog karcinoma bubrega i da mu predstoji skora smrt, u kojem činjeničnom osnovu je prema shvaćanju tužitelja ugovor protivan moralu društva, a time ništetan.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće odlučne činjenice:

 

da je tuženica kao davateljica uzdržavanja sa svojim suprugom Đ. Z. kao primateljem uzdržavanja 21. prosinca 2009. sklopila Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju,

 

da se ovim Ugovorom Đ. Z. kao primatelj uzdržavanja obvezao da će za života prenijeti u vlasništvo tuženice kao davateljice uzdržavanja svu svoju imovinu koja je u njegovom vlasništvu, a posebno na tuženicu prenijeti svoj poslovni udjel u trgovačkom društvu „G.“ d.o.o. G., dionice „E. i S.“ d.d. R., novac na deviznoj štednji, tekućem računu, kao i gotov novac, eventualne tražbine prema trećim osobama, neisplaćene mirovine, te novac sa stambene štednje, dok se tuženica obvezala uzdržavati ga do njegove smrti,

 

da je Đ. Z. od 2004., pa i s trenutkom sklapanja ugovora, bolovao od karcinoma bubrega, koje zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja tijekom trajanja bolesti, pa tako i s trenutkom sklapanja ugovora, je bilo poznato kako primatelju uzdržavanja tako i davateljici uzdržavanja, na način da je tuženica cijelo vrijeme (približno pet godina prije sklapanja ugovora) brinula o Đ. Z., vodila brigu o njegovu zdravlju i svim drugim potrebama, nabavljala mu lijekove i dr.,

 

da je s trenutkom sklapanja predmetnog ugovora zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja bilo teško na način da nakon pet godina bolesti nije bilo mjesta sigurnosti u pozitivan ishod izlječenju (već „mogućnost smrtnog ishoda, pa čak i u razmjerno kratkom vremenu“), ali ništa nije upućivalo (prema mišljenju liječnika „nije se moglo govoriti o tome hoće li pacijent s takvom dijagnozom doživjeti nekoliko mjeseci ili godinu dana“) na njegovu skoru smrt koja je uslijedila 2. siječnja 2010., tako da ni tuženica s trenutkom sklapanja ugovora nije mogla znati da će tuženik umrijeti u roku od petnaestak dana nakon sklapanja ugovora, niti je to bio razlog zbog kojeg je tuženica sklopila ovaj ugovor, te

 

da prema okolnostima u kojima je ugovor sklopljen (izričita volja Đ. Z. za sklapanje ovog ugovora, njegovo saznanje kao i saznanje tuženice o mogućem tijeku bolesti) ne proizlazi da je tuženica ugovor sklopila u namjeri da iskoristi teško stanje Đ. Z..

 

Kako tužitelji dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporavaju i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navode tužitelja kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje.

 

U naprijed navedenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 586. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – u daljnjem tekstu: ZOO) ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine, s tim da kod ovog ugovora davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora kad mu na temelju toga ugovora te stvari ili prava budu preneseni na zakonom predviđeni način stjecanja. Tako je ovaj ugovor (na kojeg se shodno odredbi čl. 589. ZOO-a na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog Zakona o ugovoru o doživotnom uzdržavanju /čl. 579. – 585. ZOO-a/) između ostalog određen i obilježjima naplatnog te aleatornog pravnog posla.

 

Ugovor je naplatan jer se obveza uzdržavanja preuzima zauzvrat prijenosu imovine. Međutim, nije isključeno da sadrži i elemente darovanja (mješovitog pravnog posla) u okolnostima kada je pri njegovom sklapanju bila svjesna i nerazmjerna korist za davatelja uzdržavanja i ako su ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora svjesne postojanja nerazmjera i na njega dobrovoljno pristaju. Ugovor je aleatoran jer se podrazumijeva neizvjesnost vremena kad će nastupiti smrt primatelja uzdržavanja (neizvjesnost trajanja, pa tako i vrijednosti uzdržavanja koje će davatelj dati primatelju) uz istovremenu izvjesnost glede imovine koju primatelj prinosi davatelju.

 

U navedenim obilježjima, a kako to u reviziji osnovano ističu tužitelji, izvjesnost skorog nastupa smrti primatelja uzdržavanja i davateljevo znanje za to s trenutkom sklapanja ugovora, u određenim okolnostima mogu dovesti do ništetnosti ugovora i zbog nemoralnosti u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a. Međutim, suprotno revizijskim navodima tužitelja, sama okolnost da je primatelj uzdržavanja umro relativno kratko vrijeme nakon sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ne čini taj ugovor ništetnim u okolnostima kada (kao u konkretnom slučaju) davateljica uzdržavanja (tuženica) nije sklopila ugovor u namjeri da iskoristi teško stanje primatelja uzdržavanja.

 

Kako iz prije navedenog utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlaze elementi ništetnosti sklopljenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, to su nižestupanjski sudovi osnovano odbili i zahtjev tužitelja na vraćanje primljenog (restituciju) temeljem ništetnog pravnog posla u smislu odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

 

Zbog iznesenih razloga predmetna revizija nije osnovana, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 6. svibnja 2015.